Polazak u vrtić velika je promjena u životu djeteta, ali i roditelja. Kako pripremiti dijete, šta učiniti ako plače na vratima, koliko dugo traje adaptacija i kada roditelji trebaju potražiti dodatnu pomoć?
Za nekoliko sedmica vrtići će ponovo biti puni djece. Za neke će to biti samo povratak u poznatu grupu i poznato okruženje, ali za hiljade mališana septembar će značiti prvi susret s vrtićem, novim odraslim osobama, grupom djece, drugačijom rutinom i – možda najtežim dijelom – prvim dužim odvajanjem od roditelja.
Za dijete koje je do sada većinu vremena provodilo uz mamu, tatu, baku, djeda ili drugu blisku osobu, vrtić nije samo nova zgrada u koju treba ući. To je potpuno novi svijet.
Tu su nepoznata djeca, nova pravila, drugačiji raspored spavanja i obroka, drugačiji način traženja pomoći, dijeljenje igračaka, čekanje na red, buka i mnogo više podražaja nego kod kuće.
Zato nije neobično da dijete prvih dana plače, čvrsto se drži za roditelja, odbija ući u sobu ili se kod kuće ponaša drugačije nego ranije.
Najvažnije je razumjeti: dijete ne mora odmah voljeti vrtić da bi se na njega uspješno adaptiralo.
Adaptacija nije takmičenje
Neka djeca će prvog dana ući u grupu gotovo bez problema. Druga će plakati sedmicama. Treća će izgledati potpuno zadovoljno u vrtiću, a tek kod kuće pokazati koliko im je sve to teško.
Ne postoji jedan „normalan“ rok u kojem se sva djeca moraju prilagoditi.
Djeca se razlikuju po temperamentu, prethodnim iskustvima odvajanja, dobi, odnosu s roditeljima, osjetljivosti na buku i nove ljude, kao i po tome koliko su navikla na rutinu i samostalnost.
Zato poređenje s drugim djetetom može biti vrlo štetno.
„Vidiš kako druga djeca ne plaču“ neće pomoći djetetu koje je uplašeno. Naprotiv, može mu poslati poruku da je s njim nešto pogrešno zato što mu je teško.
Mnogo korisnije je reći: „Znam da ti je teško. Mama/tata će otići, ali će se vratiti po tebe.“
To je jednostavna rečenica, ali djetetu daje ono što mu je u tom trenutku najpotrebnije – osjećaj predvidljivosti.
Priprema počinje prije prvog dana
UNICEF preporučuje da roditelji, ako je moguće, s djetetom prije početka vrtića posjete prostor u kojem će boraviti, upoznaju ga s novim okruženjem i razgovaraju o tome kako će izgledati njegov dan. Korisno je i kod kuće kroz igru „glumiti vrtić“ – roditelj može biti odgajatelj, a dijete dijete u grupi, pa zamijeniti uloge.
To nije potrebno pretvoriti u višesedmični „trening“.
Dovoljno je kroz svakodnevne razgovore napraviti priču koja je djetetu razumljiva:
„Ujutro ćemo doručkovati, obući se i otići u vrtić. Tamo će biti djeca i teta. Ti ćeš se igrati, jesti i spavati. Mama će otići na posao, a onda će doći po tebe.“
Mala djeca ne razumiju dobro apstraktno vrijeme. Zato im „vidimo se u 16 sati“ možda neće značiti mnogo.
Mnogo je jasnije: „Doći ću po tebe nakon spavanja i užine.“
Takvo objašnjenje preporučuju i pedijatrijski stručnjaci jer djeca lakše razumiju događaje koji slijede nego sate na satu.
Igra može biti najbolja priprema
Roditelji mogu kod kuće napraviti malu igru u kojoj će dijete imati priliku isprobati ono što ga čeka.
Možete staviti plišanu igračku u „vrtić“, dati joj ruksak, pozdraviti je, otići na nekoliko minuta i onda se vratiti.
Dijete može biti odgajatelj.
Možete zajedno crtati vrtić, gledati fotografije prostora ako ih vrtić objavljuje ili pričati o tome šta će dijete raditi tokom dana.
Ovakva igra djetetu omogućava da situaciju koja mu je nepoznata pretvori u nešto poznatije i predvidljivije.
Nekoliko sedmica ranije promijenite ritam
Ljetni raspust često znači kasnije odlazak na spavanje, kasnije buđenje, duže boravke napolju i potpuno drugačiji dnevni ritam.
Ako je moguće, dobro je nekoliko sedmica prije početka vrtića početi vraćati vrijeme spavanja i buđenja prema rasporedu koji će dijete imati tokom vrtićkih dana.
UNICEF upravo preporučuje da se nova rutina počne uvoditi prije početka predškolske ustanove kako bi dijete imalo vremena da se postepeno navikne.
Nije cilj napraviti vojnički režim.
Cilj je da prvog jutra ne bude sve novo odjednom: novo buđenje, nova odjeća, žurba, novi prostor i odvajanje od roditelja.
Što je više elemenata poznato, to je manje stvari koje dijete mora emocionalno obraditi.
Najteži trenutak često je – rastanak
Roditeljima je ponekad teže nego djeci.
Dijete plače, drži roditelja za nogu, govori „nemoj ići“, a roditelj osjeća krivicu i počinje razmišljati: Možda je prerano, Možda mu se nešto dogodilo, Možda sam loš roditelj, Možda ga trebam vratiti kući.
Takve misli su razumljive, ali produžavanje rastanka najčešće ne pomaže.
UNICEF savjetuje da oproštaj bude kratak, jasan i pozitivan. Roditelj treba reći da odlazi i kada će se vratiti, pozdraviti dijete i otići, umjesto da se više puta vraća, produžava razgovor ili pokušava „nestati“ kada dijete ne gleda.
Primjer može biti: „Vidim da si tužan. Znam da ti je teško. Sada idem, a doći ću po tebe nakon spavanja. Volim te. Vidimo se poslije.“
Zagrljaj, poljubac i odlazak. Bez deset minuta uvjeravanja. Bez vraćanja na vrata. Bez pregovora.
Ne treba krišom pobjeći
Roditelj ponekad pomisli da je najbolje izaći iz prostorije dok je dijete zaokupljeno igrom.
To može izgledati kao jednostavnije rješenje, ali dijete može početi osjećati da roditelj može nestati u svakom trenutku.
Mnogo je korisnije napraviti isti mali ritual svaki dan.
Na primjer: zagrljaj – jedna rečenica – poljubac – odlazak.
Kada se ritual ponavlja, dijete postepeno uči: mama ili tata odlaze, ali se uvijek vraćaju.
To je jedna od ključnih lekcija adaptacije.
A šta ako dijete plače?
Prije svega – nemojte paničiti.
Plač je način na koji malo dijete pokazuje strah, tugu, nesigurnost ili frustraciju. Separacijska anksioznost posebno je česta kod mlađe djece i može se manifestirati upravo plačem, pojačanom vezanošću za roditelja ili odbijanjem novih situacija.
Ali roditelj treba razlikovati dvije stvari: Dijete plače jer mu je teško nije isto što i dijete pati i niko ne pokušava razumjeti zašto.
Zato je važna komunikacija s odgajateljima.
Roditelj treba pitati: Koliko je dijete plakalo nakon mog odlaska? Je li se smirilo? Je li se uključilo u igru? Je li jelo? Je li spavalo? Je li uspostavilo kontakt s nekim od djece ili odgajateljem? Postoji li nešto što ga posebno uznemirava?
Ako odgajatelj kaže da je dijete plakalo nekoliko minuta, a zatim uzelo igračku i počelo se igrati, to je potpuno drugačija situacija od djeteta koje je satima neutješno, povučeno ili iz dana u dan pokazuje sve veći strah.
Ne pitajte samo: „Jesi li plakao?“
Ovo je važno.
Kada dijete dođe kući, roditelj često prvo pita: „Jesi li plakao?“ Ako dijete kaže „da“, roditelj se zabrine. Ako kaže „ne“, roditelj se smiri.
Mnogo korisnija pitanja su: „S kim si se danas igrao?“, „Koja ti je igračka bila najzanimljivija?“, „Šta si danas jeo?“, „Ko ti je pomogao kada ti je nešto trebalo?“, “Šta ti je bilo najlakše?“, “Šta ti je bilo najteže?“
Kod mlađe djece odgovori možda neće odmah doći riječima. Dijete može pokazati kroz crtež, igru ili ponašanje.
Nemojte od djeteta tražiti da „bude veliko“
Rečenice poput: „Nemoj biti beba“, “Velika djeca ne plaču,“ “Nemaš čega da se bojiš,“ „Sramota je da plačeš, “ mogu imati suprotan efekt.
Dijete ne prestaje osjećati strah zato što mu kažemo da ga ne smije osjećati.
Bolja poruka je: „Smiješ biti tužan. Ja znam da može biti teško. Zajedno ćemo naučiti kako da bude lakše.“
Cilj nije eliminirati svaku neprijatnu emociju.
Cilj je pomoći djetetu da nauči da je može podnijeti i da će proći.
Omiljena igračka – mali most između kuće i vrtića
Ako vrtić to dopušta, dijete može imati mali predmet koji mu daje osjećaj sigurnosti – omiljenu plišanu igračku, maramicu ili drugi predmet koji mu je važan.
Takav predmet može pomoći djetetu da se umiri kada mu nedostaje roditelj. UNICEF također navodi omiljenu igračku ili dekicu kao jedan od načina da se djetetu olakša odvajanje.
Naravno, predmet mora biti prikladan za grupu i ne smije predstavljati sigurnosni rizik za drugu djecu.
Šta roditelj nikako ne bi trebao raditi?
Ne prijetiti. Ne ucjenjivati. Ne lagati. Ne omalovažavati strah. Ne uspoređivati dijete s drugom djecom. Ne vraćati dijete kući svaki put kada zaplače, osim ako postoji stvaran razlog zbog kojeg je potrebno da ode kući.
Ako svaki put kada dijete zaplače roditelj odustane od odlaska, dijete može naučiti da je plač način da izbjegne situaciju koje se boji.
Ali ni roditelj ne treba glumiti da je sve savršeno
Postoji i druga krajnost.
Neki roditelji toliko žele dijete „motivirati“ da stalno govore: „Bit će ti super, bit će najljepše, imat ćeš puno prijatelja!“
A onda dijete dođe u stvarnu situaciju i shvati da je ipak teško.
Bolje je biti iskren: „Možda će ti prvi dan biti malo čudan. Možda ćeš biti tužan jer nisam tamo. Ali odgajateljica će biti s tobom i ja ću doći po tebe.“
To je realno, umirujuće i djetetu ne obećava nešto što možda neće odmah osjetiti.
Roditelj mora naučiti da izdrži dječju emociju
Ovo je možda najteži dio cijele priče.
Dijete može plakati, a roditelj mora otići.
To ne znači da je roditelj hladan.
Ponekad je upravo suprotno – roditelj odlazi zato što vjeruje da će dijete biti sigurno i da će s vremenom naučiti da odvajanje nije napuštanje.
Djeca vrlo brzo osjete nesigurnost odraslih.
Ako roditelj na vratima plače, deset puta govori „jesi li siguran da želiš ostati?“ i stalno se okreće, dijete može dobiti poruku da je vrtić zaista nešto čega se treba bojati.
Zato je važno da roditelj vlastitu zabrinutost podijeli s drugim odraslim osobama – partnerom, prijateljem, odgajateljem – a ne da je prebacuje na dijete.
Kada adaptacija nije samo „malo teška“?
Iako je plač pri odvajanju uobičajen, roditelji trebaju razgovarati s odgajateljima i pedijatrom ako dijete dugo ostaje izrazito uznemireno i nema znakova postupnog prilagođavanja.
Posebnu pažnju treba obratiti ako se kroz duže vrijeme javljaju vrlo izražen strah, ozbiljni problemi sa spavanjem ili hranjenjem, povlačenje, stalne fizičke tegobe bez jasnog uzroka ili značajna promjena ponašanja kod kuće.
Američka akademija za pedijatriju savjetuje roditeljima da, ako ih brine to što se dijete ne prilagođava odvajanju, razgovaraju s pedijatrom koji može pomoći procijeniti situaciju i napraviti plan podrške.
To ne znači da će svako dijete koje duže plače imati problem.
Naprotiv, neka djeca jednostavno trebaju više vremena.
Ali roditelj ne treba ostati sam s pitanjem: „Je li ovo još normalno?“
I vrtić ima svoj dio odgovornosti
Adaptacija nije samo zadatak djeteta i roditelja.
Važna je i kvaliteta odnosa između djeteta i odgajatelja.
Dijete treba imati odraslu osobu kojoj može prići kada je tužno, gladno, uplašeno ili mu treba pomoć. Predvidljiva rutina, miran odgovor odraslih i osjećaj da će neko primijetiti njegove potrebe pomažu djetetu da se osjeća sigurnije.
UNICEF naglašava da su djeca sposobna prilagoditi se novim okruženjima, ali da im za to trebaju jasne i dosljedne rutine, podržavajuće okruženje te komunikacija između roditelja i osoblja.
Zato roditelj ima pravo pitati kako izgleda period adaptacije u konkretnom vrtiću: Koliko dugo dijete ostaje prvih dana?, Kako se organizira odvajanje?, Kako odgajatelji smiruju dijete?, Kako roditelji dobijaju informacije o tome kako je dijete provelo dan?, Postoji li mogućnost postepenog produžavanja boravka?
To nisu „teška pitanja“ roditelja. To su pitanja o dobrobiti djeteta.
Prvih nekoliko sedmica nisu test
Najveća greška koju roditelj može napraviti jeste da prve dane vrtića pretvori u test.
Dijete nema ispit koji treba položiti.
Ono uči jednu od velikih životnih lekcija: mogu biti odvojen od osobe koju volim, mogu biti siguran i mogu ponovo uspostaviti osjećaj sigurnosti s drugim ljudima.
To je proces.
Nekome treba nekoliko dana, nekome nekoliko sedmica.
Nekome će biti dobro ujutro, ali će se rasplakati kada roditelj dođe po njega.
Neko će prvi dan biti hrabar, a treći se pobuniti.
I to ne mora značiti da se stvari pogoršavaju. Dijete tek tada možda počinje shvatati da je nova rutina stvarna.
A roditelji?
I roditelji se moraju adaptirati.
Majka koja ostavlja dijete prvi put može osjetiti krivicu. Otac može biti zabrinut. Baka može misliti da je dijete premalo. Svi mogu imati svoje mišljenje.
Ali djetetu je najpotrebniji jedan zajednički signal:
„Siguran si. Volimo te. Vrtić je mjesto u kojem ćeš biti zbrinut, a mi ćemo se vratiti.“
Roditelj ne mora biti bez emocija.
Može biti tužan.
Može mu nedostajati dijete.
Može čak i zaplakati nakon što zatvori vrata vrtića.
Ali pred djetetom treba pokušati pokazati ono što želi da dijete nauči: odvajanje nije nestanak ljubavi.
Sedam rečenica koje djetetu mogu pomoći
Umjesto dugih objašnjenja, roditelji mogu koristiti kratke i ponovljive poruke: Znam da ti je teško, Siguran si, Odgajateljica je tu da ti pomogne, Mama/tata će se vratiti, Ne moraš prestati biti tužan da bih ja otišao, Svaki dan ćeš upoznati nešto novo, Zajedno ćemo se naviknuti.“
Jer cilj prvih dana nije da dijete nikada ne zaplače.
Cilj je da, malo-pomalo, nauči da može ući u novu prostoriju, upoznati nove ljude, igrati se bez roditelja, osjetiti tugu – i ipak biti dobro.
A onda jednog jutra, često mnogo ranije nego što roditelji očekuju, dođe trenutak kada dijete samo uđe u grupu.
Možda bez pozdrava. Možda samo mahne. Možda čak kaže: „Mama, idi.“
I upravo tada roditelj shvati da je adaptacija uspjela.
Ne zato što je dijete prestalo trebati roditelja.
Nego zato što je naučilo da može biti sigurno i kada roditelj nije pored njega.
