Strip može biti prvi susret s književnošću. Prva priča koju će djeca pročitati do kraja. Prvi junak za kojeg će navijati.
Postoje knjige koje pročitamo i zaboravimo. A postoje stripovi kojih se sjećamo desetljećima.
Sjećamo se naslovnice, junaka, prve rečenice, boje stranice, smiješnog izraza lica nekog lika. Sjećamo se gdje smo sjedili dok smo čitali, s kim smo razmjenjivali stripove i koliko smo puta neku epizodu pročitali iznova, iako smo već znali šta će se dogoditi.
Ne čita što mora
Možda upravo zato stripovi imaju posebno mjesto u odrastanju.
Za dijete koje tek otkriva svijet slova, veliki blokovi teksta ponekad mogu izgledati zahtjevno. Strip radi nešto sasvim drugačije. On priča priču slikom i riječju istovremeno. Crtež privlači pažnju, dijalog pokreće radnju, a dijete gotovo neprimjetno prelazi iz gledanja u čitanje.
I tu se često događa nešto važno: dijete ne čita zato što mora. Čita zato što želi saznati šta će se dogoditi.
To je možda jedan od najljepših načina da se rodi ljubav prema knjizi.
Strip razvija i nešto što se često zanemaruje – sposobnost da se čita između redova. Dijete mora povezati sliku, izraz lica, pokret, kratki dijalog i ono što se dogodilo u prethodnom kadru. Mora zaključivati, predviđati, razumijevati humor, ironiju i emociju. Čita i ono što nije napisano.
Zato strip nije „lakša verzija knjige“. On je drugačiji oblik pripovijedanja.
U dobrom stripu crtež nije ukras tekstu. On je dio priče. Ponekad jedan pogled nacrtanog junaka kaže više od cijelog odlomka. Jedan kadar može pokazati strah, usamljenost, radost ili napetost bez ijedne riječi.
I upravo tu strip postaje umjetnost.
Jer strip spaja književnost, ilustraciju, dramaturgiju, humor, ritam i vizualno pripovijedanje. Njegov autor mora znati šta će napisati, ali i šta će prešutjeti. Mora znati kada je dovoljna jedna rečenica, a kada priču treba prepustiti slici.
Zato stripovi nisu samo dječja zabava.
Naravno, postoje stripovi namijenjeni najmlađima, baš kao što postoje slikovnice, bajke i dječji romani. Ali postoje i stripovi koje čovjek može čitati sa deset, dvadeset, četrdeset ili šezdeset godina – i svaki put u njima pronaći nešto drugo.
Kao djeca smijemo se avanturama junaka. Kao odrasli možda primijetimo društvenu kritiku, ironiju ili skrivenu poruku koju ranije nismo razumjeli.
Neke stripove čak počnemo čitati ponovo zbog djece. A onda shvatimo da smo ih zapravo ponovo otvorili zbog sebe.
To je posebna moć dobrog stripa: odrasta zajedno s nama.
I možda je upravo zato važno da djeci ne govorimo da je strip „samo zabava“ ili da bi, ako žele biti pravi čitaoci, trebala što prije prijeći na „ozbiljne knjige“.
Strip može biti njihov prvi susret s književnošću. Prva priča koju će sami pročitati do kraja. Prvi junak za kojeg će navijati. Prvi humor koji će razumjeti kroz tekst i sliku. Prva knjiga koju će poželjeti ponovo otvoriti.
Veliki korak
A dijete koje otkrije radost čitanja već je napravilo veliki korak.
Možda neće odmah posegnuti za debelim romanom. Možda će prvo tražiti još jedan strip.
I to je sasvim u redu.
Jer cilj nije da dijete čita ono što odrasli smatraju dovoljno vrijednim. Cilj je da zavoli čitanje.
A kada se ta ljubav jednom rodi, vrata prema drugim knjigama ostaju otvorena.
Zato stripove ne treba prerasti.
Neke ljubavi iz djetinjstva samo promijene način na koji ih razumijemo.
A dobar strip ostaje umjetnost upravo zato što nas može nasmijati kada smo djeca, podsjetiti na djetinjstvo kada odrastemo – i svaki put nas ponovo natjerati da okrenemo još jednu stranicu.
