Vi možda predškolski period pamtite kao vrijeme igre, spavanja, zajedničkog ručka. Ali današnji predškolci moraju da nauče slova, brojeve, da u školu dođu spremni da čitaju i pišu odmah
Period u vrtiću trebalo bi da bude vrijeme istraživanja i igre. Vrijeme za stvaranje prijateljstava i vrijeme privikavanja na život u kolektivu.
To je vrijeme kada se gradi ljubav prema lijepim riječima, naučnim otkrićima, učenju, druženju, igri.
Ali, danas više nije tako. Danas je period u vrtiću postao kao start nekakve trke koja kasnije traje kroz cijelo školovanje. Kao početak drila i akademskog nadmetanja u kojem četvorogodišnjaci treba da budu uvijek spremni da preteknu svoje drugare, ne u tome ko će biti bolji prijatelj, ko će biti bolji u igri traženja, ko će prvi namjestiti krevet, već u tome ko će znati više slova, ko će brže računati i znati više engleskih riječi. Djeci u vrtiću se, umjesto slobodne ili usmjerene igre, sada neprestano govori šta da rade, kako to da urade.
Kako godine prolaze na najmlađima je sve veći pritisak. Vrijeme je da malo popustimo i vratimo radost u njihova djetinjstva. Evo razloga da još jednom razmislimo o svim zahtjevima koje pred djecu stavljamo u periodu kada bi glavna preokupacija trebalo da im bude igra.
Akademska postignuća nisu i ne treba da budu važna za petogodišnjaka. A insistiranje na njima šteti razvoju.
Previše za rano djetinjstvo
Poznato je da su današnji predškolci zapravo jučerašnji prvaci. Tačnije, u vrijeme kada su sadašnji roditelji kretali u školu, granica za polazak je bila sedam godina. U prethodnim decenijama širom svijeta sve je jači fokus na tome da se poboljšaju performanse djece već u ranom uzrastu, kroz sve više akademskog sadržaja i sve veći broj testova kroz školovanje.
Vi možda predškolski period pamtite kao vrijeme igre, spavanja, zajedničkog ručka. Ali današnji predškolci moraju da nauče slova, brojeve, da u školu dođu spremni da čitaju i pišu odmah.
Stručnjaci za dječji razvoj upozoravaju da je dan ispunjen akademskim aktivnostima previše za jednog predškolca. To što dijete sa četiri godine može da nauči da prepoznaje slova, ne znači da je to za njega dobro.
Prerano nije dobro
Stav djece prema školi formira se u prvim godinama i on može biti pozitivan ili negativan. Primarni cilj predškolskog obrazovanja trebalo bi da bude da djeca zavole učenje i školu. Ali umjesto toga, pritisak koji djeca osjećaju da postignu izvjesne rezultate ih obeshrabruje. U periodu vrtića sposobnost djeteta da prihvata nove stvari i nova znanja može jako da varira, a koncentracija je slaba. Rizik od etiketiranja djeteta koje nije spremno da satima sjedi i piše ili crta, već želi da trči i igra se, kao lijenog ili nezainteresovanog, uticat će na njihov stav o školi i samopouzdanje. Djeca formiraju utiske o sebi vrlo rano, a ako se osjete promašeno i nedovoljno dobro već sa pet godina, to će kasnije biti teško promijeniti.
Štetni efekti pritiska
Učitelji širom svijeta potvrđuju da su problemi u ponašanju u učionici, uključujući i socijalne probleme, probleme sa pažnjom, u rješavanju problema i kontroli emocija – u porastu. Mnogi od ovih problema rezultat su pritiska koji djeca osećaju da postignu određene rezultate već sa 6 ili 7 godina. Prema nekim procjenama, dijagnoza depresije i anksioznosti kod djece je postala čak duplo učestalija u odnosu na rane početak ovog stoljeća. Dramatično je porasla i pojava poremećaja u ponašanju.
Djeci ne ostaje vremena za slobodnu igru i istraživanje
Stručnjaci za razvoj kažu da je igra ključ zdravog razvoja i kvalitetnog učenja u predškolskom uzrastu. Psiholog Eric Ericsson tvrdi da, kad djeci uskratimo slobodno vreme za igru, ni učenje neće dati dobre rezultate.
Učenje u ranom uzrastu – DA, ali kroz igru, uz dosta vremena za potpuno slobodnu, ničim vođenu igru.
Sloboda djece da se igraju i istražuju na način na koji sami odluče, bez vođenja i usmjeravanja odraslih, drastično je smanjena u prethodnim decenijama. Djeca se igraju manje, a uče više nego pre 20 godina. I to nije dobro.
I vaspitačima je dosta
Mnogi vaspitači će vam reći da oni nisu obučeni da sa djecom rade ono što bi trebalo da bude posao učitelja – slova, čitanje, računanje. I to je tačno. Pritisak koji osjećaju vaspitači da djecu u školu pošalju sa poznavanjem slova i brojeva čini da oni preispitaju svoju odluku da rade taj posao.
– Moj posao pretvorio se u nešto što se više ne slaže sa mojim razumijevanjem toga kako djeca treba da uče i razvijaju se. Ne slaže se ni sa tim kako ja vidim posao vaspitača, čiji bi cilj trebalo da bude da izgrade zdravu, sigurnu i podsticajnu sredinu za učenje za svako dijete – rekla je jedna vaspitačica kada je riješila da promijeni profesiju.
