Kraj školske godine za mnoge je roditelje vrijeme analiziranja ocjena, prosjeka i uspjeha, no Branka Novosel, hrvatska neuroedukatorica i stručna voditeljica programa ALOHA Mental Arithmetic, upozorava da djeca puno više od samih ocjena pamte osjećaj podrške, prihvaćenosti ili razočaranja koji dolazi iz roditeljskih reakcija
I vi, baš poput vaših školaraca, jedva čekate zvono za kraj školske godine.
A u međuvremeno mnogi od nas stalno otvaraju e-Dnevnik, pogledamo ocjene, računamo prosjek. Neki će osjetiti ponos i olakšanje, neki zabrinutost, a neki možda i razočaranje.
Prije nego što išta kažemo svojoj djeci, vrijedi se zapitati nešto važno: Šta će ona zapravo zapamtiti od ovog trenutka? Hoće li pamtiti prosjek ocjena? Vjerovatno ne. Hoće li pamtiti jesu li iz matematike imali četvorku ili peticu? Možda još neko vrijeme. No, vrlo je vjerovatno da će dugo, možda i cijeli život, pamtiti kako su se osjećali dok su nam pokazivali svoje rezultate.
Jesu li u našem pogledu vidjeli ponos ili razočaranje? Podršku ili kritiku? Jesu li imali osjećaj da su dovoljno dobri takvi kakvi jesu ili da svoju vrijednost moraju dokazivati ocjenama?
Djeca često čuju puno više od pitanja o školi
Iako odrasli često misle da razgovaraju o školskom uspjehu, djeca vrlo često čuju nešto sasvim drugo:
- „Jesam li dovoljno dobar?“
- „Jesam li razočarao mamu i tatu?“
- „Vrijedim li samo onda kada sam uspješan?“
Upravo zato način na koji roditelji reagiraju na kraju školske godine može ostaviti puno dublji trag od bilo koje zaključene ocjene. Posebno danas, kada djeca odrastaju u svijetu koji je bitno drukčiji od onoga u kojem smo odrasli mi.
Mnogi roditelji odrasli su bez društvenih mreža, bez stalne izloženosti tuđim uspjesima i bez osjećaja da se neprestano moraju uspoređivati sa stotinama drugih ljudi. Današnja djeca žive pod gotovo stalnim pritiskom. Osim škole, nose i pritisak izgleda, pripadanja, uspoređivanja, digitalne prisutnosti i očekivanja da budu uspješna u svemu.
Njihov mozak rijetko miruje.
Djeca često nisu lijena nego preopterećena
Iako to roditeljima često tako izgleda, djeca često nisu lijena, nisu ni nezainteresirana. Mnogi su jednostavno preopterećeni.
Posebno izazovno razdoblje često postaje srednja škola. To je vrijeme velikih promjena, emocionalnih oscilacija i traženja identiteta. Kod dječaka to može biti posebno osjetljivo razdoblje jer razvoj njihovog mozga u smislu organizacije, planiranja i emocionalne samoregulacije često sazrijeva nešto sporije.
Istovremeno se od njih očekuje ozbiljnost, samostalnost i uspjeh.
Ocjene nisu isto što i životni potencijal
Upravo tada roditelji ponekad počnu vjerovati da jedna lošija godina određuje cijeli životni put njihova djeteta. No život vrlo često pokaže suprotno.
Winston Churchill, kasniji dobitnik Nobelove nagrade za književnost i jedan od najpoznatijih govornika 20. stoljeća, u školi nije briljirao. Thomas Edison bio je proglašen problematičnim učenikom kojem škola „ne ide“, a kasnije je postao jedan od najvećih izumitelja u povijesti. Steven Spielberg nije uspio upisati filmsku akademiju koju je želio, a danas je jedan od najpoznatijih reditelja svih vremena.
Svatko od nas vjerovatno zna i neki primjer iz svojeg okruženja.
To ne znači da ocjene nisu važne. Naravno da jesu. Djecu treba učiti radu, odgovornosti i razvijanju navika. No jednako je važno razumjeti da školski uspjeh nije isto što i životni potencijal.
Neka djeca „procvjetaju“ rano. Neka tek kasnije pronađu područje u kojem će zablistati.
Možda najvažnije pitanje nije:
„Kakve su ocjene mojeg djeteta?“
nego:
„Kakvu sliku o sebi dijete gradi kroz naše reakcije?“
Dijete koje stalno sluša da nije dovoljno dobro lako počne vjerovati da je njegov neuspjeh trajni identitet, a ne prolazna faza.
S druge strane, dijete koje uz roditelje nauči da pogreška nije kraj svijeta razvija nešto puno važnije od savršenog prosjeka – razvija otpornost.
Upravo će mu ona jednog dana možda trebati više od svih petica.
Što se zapravo krije iza lošijih ocjena?
Zato je važno da roditelji, čak i kada nisu zadovoljni rezultatima, prvo pokušaju razumjeti što se krije iza njih.
- Je li dijete izgubilo motivaciju?
- Je li mu gradivo postalo preteško?
- Ima li problema s organizacijom?
- Osjeća li se nesigurno među vršnjacima?
- Je li umorno, anksiozno ili emocionalno preplavljeno?
Jedna lošija školska godina možda nije znak lijenosti, nego znak da dijete treba više podrške, strukture ili osjećaja sigurnosti.
Velika je razlika između:
„Ti si lijen, zato su ti ocjene loše.“
i: „Vidim da ti je ova godina bila teška.“
Prva rečenica posramljuje dijete. Druga gradi odnos – a od toga nema ništa važnije.
Djeca trebaju osjećaj sigurnosti, a ne savršenstvo
Život nikada neće biti savršen. Bit će padova, pogrešaka, krivih skretanja i razdoblja kada stvari neće ići po planu.
Možda zato nije najvažnije odgajamo li dijete koje nikada neće pogriješiti, nego dijete koje će nakon pogreške znati ponovno ustati bez osjećaja da zbog nje manje vrijedi.
Takva se otpornost ne gradi kroz savršene ocjene, nego u obitelji koja je djetetova sigurna luka, koja ne traži savršenstvo, nego pruža podršku i onda kada stvari ne idu po planu.
Kako razgovarati s djecom o uspjehu i neuspjehu?
Ako je djetetov uspjeh izvrstan, pokušajte odoljeti iskušenju da pohvalite samo ocjene. Umjesto toga, razgovarajte o trudu, upornosti i svemu što je dijete tijekom godine naučilo.
Možete reći:
- „Bravo. Ponosni smo na tebe. Ne samo zbog ocjena, nego zbog osobe koja postaješ.“
- „Vidim koliko si se trudio i koliko si napredovao tijekom godine.“
- „Najviše me veseli što nisi odustajao ni kada ti nije bilo lako.“
Ako pak rezultati nisu onakvi kakve ste očekivali, pokušajte najprije razumjeti kako se dijete osjeća prije nego što krenete tražiti rješenja.
Možete reći:
- „Vidim da si razočaran i žao mi je što ti je teško.“
- „Jedna školska godina ne određuje tko si i što ćeš postati.“
- „Ove ocjene ne mijenjaju koliko te volimo i koliko nam značiš.“
- „Hajdemo zajedno vidjeti što možemo naučiti iz ove godine i kako ti možemo pomoći sljedeće.“
Takve rečenice ne umanjuju važnost odgovornosti ni truda. One djetetu šalju poruku da je sigurno, prihvaćeno i vrijedno čak i onda kada stvari ne idu po planu.
