Autorice ističu da nas ponekad predrasude, ubjeđenja, ambivalentnost povodom nekih tema navode na grube greške
Kada se suočite s napornim preobražajem svog tinejdžera i potpunim remećenjem porodične atmosfere, šta da uradite kako biste uspostavili i održali kvalitetan odnos s njim i izbjegli nepotrebne sukobe?
Odgovor daju Anne-Claire Kleindienst i Linda Korac autorice knjige “Ilustrovani ključ za tinejdžerske krize”.
Ova knjiga, izuzetno pristupačna i vizuelno dopadljiva, kombinuje humor s pedagogijom, a pomoći će i roditeljima i njihovim tinejdžerima da se bolje razumiju, da uspostave konstruktivnu komunikaciju i poboljšaju odnos tokom nemirnog doba adolescencije.
Autorice ističu da nas ponekad predrasude, ubjeđenja, ambivalentnost povodom nekih tema navode na grube greške.
Pa navode nekoliko primjera netačnih viđenja koja mogu pokvariti put uspostavljanja dobrog odnosa sa adolescentom.
Adolescencija je samo jedna od loših faza kroz koje treba proći
Možemo biti skloni zatvaranju očiju dok oluja ne prođe. Kao da nemamo nikakvu drugu mogućnost sem da trpimo to stanje i kao da taj prelazak nije presudan za razvoj našeg djeteta. Nepoznavanjem onoga što se odigrava u to vrijeme, misleći da adolescent treba da odraste sasvim sam, lišavamo i sebe i njega interakcije koja bi mu bila od koristi na kratak, srednji i duži rok.
Adolescencija je posljedica divljanja hormona
Svakako da su hormoni važni u fiziološkom preobražaju koji se odigrava, ali se snaga onoga što se dešava tokom adolescencije ne može samo time objasniti. Takvo objašnjenje moglo bi navesti na pomisao da samo treba čekati da hormonske krive počnu da padaju i da se ništa drugo ne može uraditi pri praćenju tog procesa preobražavanja. No, u tom periodu odvija se promjena koja je još zanimljivija i koju treba shvatiti kako bi se ispravno koristila, a ona se odigrava na nivou moždanog preoblikovanja, o čemu ćemo govoriti kasnije.
Adolescencija je konačan prelazak iz potpune zavisnosti u potpunu nezavisnost
Ovo uverenje izaziva mnogo anksioznosti kod tinejdžera, a i kod roditelja, jer je to veoma radikalno viđenje. Ako ostanemo na ovome, lišavamo se mogućnosti da radimo sa idejom kontinuiteta. Naime, samostalnost (a potom i nezavisnost) stiče se malo-pomalo i veoma dugo, što znači još mnogo nakon trenutka u kojem je tinejdžer napustio porodično gnijezdo.
Ne treba buditi tinejdžera koji spava nedeljom ujutru
Ili pak: „Kako god bilo, on nikad ne pomaže u kući, pa nema nikakvog smisla ponovo pokušavati“, „Jedina prostorija u kući koja ga zanima jeste njegova soba. Nikad ga ne viđamo!“, „Ona samo gubi vrijeme! To je tako i neće se promijeniti!“ itd.
Sve su ovo uvjerenja utemeljena na uočljivim činjenicama, ali nas to može spriječiti da zauzmemo nove stavove kojima bismo kod tinejdžera razvili životne vještine što ih smatramo suštinskim: njegovo učestvovanje, trud, pažnju prema drugom, samopoštovanje, poštovanje drugog i situacije, sposobnost da vodi dijalog, da upravlja emocijama, donosi ispravne odluke itd.
NAŠI STAVOVI I NAŠE AMBIVALENTNOSTI
Budući da se adolescencija smatra opasnom zbog rizikovanja i impulsivnosti, možemo odlučiti da tinejdžeru idemo niz dlaku kako bismo izbjegli sukobe i izlaganje tinejdžera frustracijama ili, naprotiv, da sve ograničimo i zabranimo kako bismo zaštitili i njega i sebe.
Shodno našem referentnom sistemu, jedino bi krajnja strogost (na autoritarnoj strani) bila prikladna ili bi jedino krajnja blagonaklonost (na popustljivoj strani) bila valjana… dok je zapravo riječ o tome da se kombinuju strogost, koja vodi i strukturira, s pažljivom blagonaklonošću, koja omogućuje povezivanje. Dakle, nije riječ o jednom ILI o drugom, već o jednom i o drugom, ali se mi često krećemo od jednog držanja do drugog, u jednom klimavom ILI, koje spriječava uravnoteženost onog I.
Ne prihvatamo lako činjenicu da je tinejdžer veliki i mali u isto vrijeme
Dobijamo površinske, vidljive signale, neposredno shvatljive: on ima tijelo koje počinje da liči na tijelo odrasle osobe, pa čak i samouvjereno držanje, može apstraktno da misli, da rasuđuje i ulazi u verbalne okršaje s nama, odraslim osobama, itd. Ako ne pripazimo, uhvatićemo sebe da ga smatramo velikim kao što izgleda (a i jeste na određen način) i s nelagodom ćemo prihvatati njegove regresije, sumnje, emocionalne reakcije, krhkost, što će značiti i da je mali (pošto još nije usvojio sva sredstva samoregulacije). A što je još gore, ponekad ćemo mu prebacivati zbog tih njegovih nesavršenosti, postavljajući mu zahtjeve na nivou koji još ne može da dosegne.
Nisu nam poznata najnovija otkrića u neuronaukama, a ona nam ipak mogu razjasniti šta se dešava u tinejdžerskom mozgu
Naime, povezanost neurona, kruženje dopamina, plastičnost i preoblikovanja mozga … sve su to nova otkrića koja su sada dostupna na različite načine (video-klipovi, ilustrovani dokumenti, popularno pisane knjige) i koja uspostavljaju vezu između fiziologije i ponašanja, pružajući edukativne putokaze u svjetlu novih saznanja.
Autorice ističu da nismo uvek svjesni toga kakve bolne odjeke u nama proizvodi tinejdžerov preobražaj; među njima mogu biti:
očajanje, jer u njemu prepoznajemo nešto od samih sebe, a ta igra ogledala i odjeka nije nam uvek prijatna;
osjećanje napuštenosti, kada vidimo da se posvećuje grupi ili grupama vršnjaka i napušta kuću bez ikakvog razloga;
nostalgija za onim što smo i sami proživjeli tokom adolescencije i što smo pomalo (ako ne i u velikoj mjeri) izgubili kao odrasle osobe i roditelji;
frustracija pred onim što doživljavamo kao nezahvalnost svog tinejdžera, koji ne prepoznaje napore, čak ni žrtve radi njega;
tjeskoba koja proizvodi pesimističke projekcije o njegovoj budućnosti i katastrofične scenarije koje razrađujemo i koji, sa svoje strane, mogu proizvesti anksioznost.
NAŠE PARADOKSALNE ZAPOVIJESTI
Iako to ne želimo, sposobni smo da tinejdžera dovedemo u veliku nepriliku.
Kada kažemo: „Istraži svijet, ali nam ostani pred očima“, nalazimo se u onome što Bruno Imbek naziva stavom roditelja helikoptera. U nastupu hiperroditeljstva, kako bismo se upravljali prema toj paradoksalnoj zapovijesti, podstičemo tinejdžera da uroni u digitalno područje kako bi istražio svijet istovremeno ne mrdajući od kuće. A onda prvi zbog toga očajavamo!
Kada kažemo: „Svijet rada je okrutan, u životu se treba boriti, niko ti ništa ne poklanja“, ali ga istovremeno ne izlažemo ni najmanjem naporu (osim u školi), ni najmanjoj negativnoj emociji (žalosti, gubitku, frustraciji), ostavljamo ga da sam stekne veoma suženu predstavu o životu odrasle osobe, za koji se ne osjeća ni naoružanim ni nadahnutim.
Poput gusjenice koja tek što je postala leptir, još nije ili nije dovoljno zalepršao krilima u porodičnoj čahuri pre nego što je poletio napolje. Neki tinejdžeri će stoga izaći iz čahure prerano, prebrzo, s krilima koja im još nisu dovoljno jaka, a neki drugi će ostati u čahuri i biće im veoma teško da iz nje izađu, mnogo nakon kraja adolescencije.
Rado priznajemo da je potrebno najmanje dvanaest godina školovanja (da ne pominjemo studije) kako bi se stekle osnovne akademske vještine, ali nam je teže da priznamo kako životne vještine (socioemocionalne vještine) takođe podliježu procesu učenja povezanom sa stadijumima razvoja i da su za to takođe potrebni vježbanje i vrijeme.
Na primjer, tinejdžer od 14 godina već zna i može da putuje avionom, čak i na udaljena odredišta, jer je to naučio na putovanjima s roditeljima, ali kada zatvara kofer, potrebno mu je prisustvo jednog od roditelja kako bi mu pomogao i uvjerio ga da ništa nije zaboravio.
Na primjer, tinejdžer od 16 godina moći će da prati relativno složen recept za neko jelo, ali ne nužno i da pokupuje sve što je potrebno i da to rasporedi gdje treba.
Na primjer, tinejdžer od 17 godina već je izoštrio svoje mišljenje kada je riječ o politici, ali kada se nađe u razgovoru s drugima, lako će ga ponijeti emocije i može mu biti teško da čuje stanovište drugog i da drugom saopšti svoje mišljenje.
