Od 4. razreda zadaće su neobavezne, ne utiču na ocjenu.
Već više od godinu u Poljskoj je na snazi odluka koja je drastično promijenila pravila o domaćim zadaćama u osnovnim školama.
Ministrica obrazovanja Barbara Novacka je uvela nova pravila koja su jasna i konkretna. Učenicima od prvog do trećeg razreda nastavnici više ne smiju davati obavezne domaće zadaće. Za starije učenike, od četvrtog do osmog razreda, situacija je drugačija ali jednako revolucionarna – domaća zadaća postaje tek opcija. To znači da učenici mogu da ih rade, ali njihovo neizvršavanje ne utiče na ocjene i ne može biti razlog za disciplinske mjere.
Više vremna za testove, čitanje knjiga, hobije
Ovo je ključna distinkcija koju mnogi propuštaju u debatama: Poljska nije zabranila zadaće, bar ne nakon 3. razreda. Ona ih je samo učinila neobaveznim. Nastavnici i dalje mogu da ih zadaju, djeca i dalje mogu da ih rade ako žele ili ako roditelji smatraju da im to koristi. Promijenila se samo priroda obaveze i kazne.
Ministarka Novacka je objasnila da je cilj reforme bio da se djeci da „više vremena da učvrste znanje, pripreme se za testove, čitaju knjige i, što je važnije, da se bave svojim hobijima i odmaraju.“
Jedan od ključnih razloga bila je i jednakost – nemaju svi roditelji kompetencije ili vrijeme da pomažu djeci sa složenim zadacima iz matematike, jezika ili prirodnih nauka, što automatski stavlja neku djecu u podređen položaj.
Važna odluka
Ovde dolazimo do srži problema koji postoji i u Poljskoj i kod nas.
Bezbrojni roditelji svoje vrijeme nakon posla opisuju kao ratno stanje. Tako se nerijetko događa da do ponoći objašnjavamo razlomke, ćelije, šaramo po geografskim kartama.
Dijete plače jer ne razumije zadatak, roditelji su frustrirani jer ne mogu da objasne. I tako u krug, koji nikako da se zatvori.
Onda slijedi naredni dan i loša ocjena. Ne zato jer dijete nije sposobno da nauči, niti što ne želi da nauči. Problem je što obrazovni sistem pretpostavlja da svako dijete ima kod kuće privatnog učitelja_cu, koji su eto slučajnosti i njegovi roditelji.
Sistem iz prošlog stoljeća
Obrazovni sistemi kod nas ostali su u prošlom stoljeću. Zadaće su obavezne tokom svih razreda osnovne škole. I njihovo izvršavanje utiče na ocjenu, a neizvršavanje može proizvesti i ukor, razgovore sa pdegagogom, pozivanje roditelja.
Obim domaćih zadaća varira od nastavnika i škole. No, nije rijetkost da djeca u višim razredima provode više sati radeći zadaću. Kad onda saberete šest sati nastave, plus sat, dva domaćeg, dobijate dijete koje radi kao odrasla osoba, samo bez plaće i s većim pritiskom. Bez obzira na to kod nas se ove odluke ne preispituju. Imamo običaja reći da se zadaće oduvijek rade i tako treba biti.
Koliko ste puta čuli: “Pa i mi smo tako učili i nije nam bilo ništa?”
A zapravo jeste! Zaboravili smo noći provedene u suzama zbog hemije ili strah od testa iz matematike. Zaboravili smo kako smo na pamet učili o poljoprivredi neke afričke zemlje ili značaju ribarstva za Skandinaviju.
Podeljeno javno mnjenje
Ni u Poljskoj ova mjera nije jednoglasno podržana. Čak 51 posto Poljaka smatra da je riječ o lošoj ideji. Očekivano, učenici su uglavnom oduševljeni, a podijeljeni nastavnici i roditelji. Uglavnom zbog straha od promjene, osjećaja da će se djeca „uluhenjiti“ ako nemaju obaveze kod kuće, bojazan da će se znanje izgubiti.
Sve to su legitimne brige, ali one ne uzimaju u obzir ključnu stvar: ako dijete ne može da nauči nešto tokom šest časova u školi, uz stručno vođenje nastavnika, kako će naučiti kod kuće, samo, često bez pomoći?
Ovdje dolazimo do nezgodnog pitanja koje mnogi ne žele da postave: da li domaće zadaće prikrivaju loš kvalitet nastave? Da li nastavnici prebacuju svoj posao na roditelje?
Šta kažu stručnjaci?
Oni koji se bave obrazovanjem nisu složni oko efikasnosti domaćih zadataka, posebno u mlađim razredima. Navode kako Finski sistem, koji se redovno nalazi među najboljima na PISA testiranjima, minimizira zadaću kod kuće. Studije pokazuju da u mlađim razredima domaće zadaće imaju minimalan ili nikakav uticaj na akademski uspjeh, ali značajan negativan uticaj na mentalno zdravlje i odnos prema učenju.
Skandinavske zemlje generalno, imaju mnogo blaži pristup nego mi na Balkanu. Možda je vrijeme da prestanemo da ignorišemo ove signale.
Šta možemo uraditi?
Prvo, moramo razlikovati uzraste. Djeca u prvom, drugom, trećem razredu možda ne bi trebalo da imaju zadaće ili bi trebalo da budu simbolične – procitaj priču, nacrtaj nešto što ti se dopalo danas.
Mlađi učenici treba da se igraju, da razvijaju socijalne vještine, da izgrade ljubav prema učenju. Umor i frustracija koje zadaće izazivaju u ovom uzrastu mogu stvoriti doživotni otpor prema školi.
Drugo, ako već insistiramo na domaćim zadacima za starije razrede, oni moraju biti promišljeni i smisleni. Ne rješavanje pedeset istih zadataka mehanički. Domaći zadatak treba da bude prilika da dijete primjeni znanje, da razmisli kreativno, da istraži. Kvalitet umjesto kvantiteta.
Treće, moramo priznati realnost različitih porodičnih okolnosti. Možda opcioni domaći zadaci, kao u Poljskoj, nisu loša ideja. Možda bi „projekti“ koje jdeca rade u školi bili efikasniji od zadataka koji se rade kod kuće. Možda bi produženi boravak sa mentorskom podrškom bio rješenje.
Hrabrost za promjenu
Poljska reforma će vjerovatno trebati prilagođavanja tokom godina. Vidjećemo da li će rezultati biti pozitivni ili će biti potrebne korekcije. Ali sama činjenica da su postavili pitanje i imali hrabrost da izazovu status quo je nešto što očajnički nedostaje i našem obrazovanju.
Mi živimo u sistemu gdje svi znaju da nešto ne funkcioniše – nastavnici se žale na preopterećenost, roditelji na stres, djeca su nesretna – ali niko nema (političku) volju ili hrabrost da pokrene stvarnu reformu. Lakše je nastaviti po starom.
Današnja djeca počinju da mrze školu, ne zato što ne vole da uče, nego zato što je sistem učinio učenje mučenjem.
Današnji roditelji su očajni jer ne znaju kako da pomognu svom djetetu.
Današnji nastavnici su frustrirani sistemom u kojem moraju da rade.
To ne znači da od sutra trebamo početi kopirati model iz Poljske. Svaka zemlja ima svoje specifičnosti, svoj kontekst, svoju kulturu. Ali moramo pokrenuti iskrenu, otvorenu, stručnu raspravu o tome šta je svrha i cilj domaćih zadaća u obrazovanju.
Moramo uključiti nastavnike, roditelje, pedagoge, psihologe, ali i samu djecu. Kada smo posljednji put pitali učenike šta oni misle o sistemu? Njihov glas je legitiman i važan.
Obrazovanje nije nepromjenjiva dogma. To je živ sistem koji mora da se prilagođava potrebama djece i vremena u kojem živimo.
