Čitanje je akt otpora. Čitanje knjiga znači jačanje sposobnosti koje sve drugo oko nas pokušava da na oslabi. Svaka generacija koja je prigrlila knjige cvijetala je. A svaka koja ih je zaboravila vratila se unazad
Osamdesetih godina prošlog vijeka u SAD provedeno je istraživanje koje je tada pokazalo da oko 60% američkih tinejdžera čita iz zadovoljstva svakog dana.
Dakle, ne zato što im je neko obećao video-igre ili sladoled, ne zato što imaju lektiru koju moraju da pročitaju, već zato što žele, zato što im to pričinjava zadovoljstvo.
Prema današnjim istraživanjima, taj procenat pao je ispod 20. Kad su djeca u pitanju. Blizu polovine odraslih također ne voli čitati, odnosno ne čita ni četiri knjige godišnje. Ukratko, odgajamo civilizaciju koja ne čita.
Istina, riječ je o podacima s drugog kontinenta, ali jedna mala anketa u samo jednom razredu u školama (osnovne ili srednje, svejedno) pokazat će slične rezultate. To oni koji rade sa djecom veoma dobro znaju.
Osnov kulture i kritičkog mišljenja
Čitanje nije samo zabava. Ono je osnov kulture i kritičkog mišljenja. Ono nas uči strpljenju, trenira memoriju, razvija empatiju, podstiče maštu. Bez čitanja, onog pravog i svakodnevnog, jedno društvo postaje površno i plitko. I to nam je historija i dokazala. Rezultati su uvijek isti: kolaps memorije, kritičkog mišljenja, kulture.
Nakon pada Rima biblioteke su uništene, a pismenost se svela na crkve i manastire. Vijekovima je Europa gubila svoj put u pogledu razvoja nauke, filozofije, inženjeringa… Da, govorimo o Srednjem vijeku i on ima i drugi naziv. Mračno doba. A mračno je bilo jer su ljudi prestali da čitaju.
Kad je Francesco Petrarka pronašao Ciceronova izgubljena pisma, 1345. godine, počeo je da jeca. „Kao da mogu da mu čujem glas.”, napisao je. I to otkriće je, kažu, bilo iskra od koje se rasplamsala Renesansa. Civilizacija se ponovo rodila onda kad su se ”vratile” knjige.
Isti obrazac ponovio se sa štamparskom mašinom. Čim su knjige počele da se šire, stigla je i revolucija.
Desila se tad Reformacija u krišćanstvu, kada je Martin Luhter imao hrabrosti da kritikuje ”prodaju oproštaja” koja je u katoličkoj crkvi bila uobičajena.
Potom, Naučna revolucija, koja je zauzela period od 16. do 18. vijeka. Kopernik je iznio stav da se Zemlja okreće oko Aunca, a dešava se i ubrzani razvoj na polju fizike i mehanike. Tada su formirani temelji moderne nauke.
A u 17. i 18. vijeku formiran je pokret pod nazivom Prosvjetiteljstvo koji je isticao razum, nauku, slobodu i ljudska prava. Filozofi poput Descartesa, Spinoze, Volteira, Jean-Jacques Rousseau nazirali su ideje koje će kasnije oblikovati modernu demokratiju.
Tamo gdje su knjige slavili, i misao se razvijala. Tamo gdje su ih zabranili, misao je venula.
Palili su znanje i razum
Svaki autoritarni režim ovo je jako dobro znao i razumio. Knjige su opasne jer čuvaju memoriju, razvijaju misao, tjeraju nas na preispitivanje. Pokazuju razliku između dobra i zla, časti i beščašća, dostojanstva i pohlepe.
Davne 1933. godine, nacisti su sa bakljama marširali njemačkim gradovima, spalivši 25.000 knjiga. Freuda. Manna, Marxa, Einsteina.
Nisu oni palili papir. Oni su palili znanje i razum.
Heinrich Heine, čije su knjige takođe gorjele, čitav vijek ranije je napisao: ”Tamo gdje pale knjige, paliće i ljude.” Ispostavilo se da je bio u pravu.
Lični rast i bogaćenje duha
A evo i ironije. Ne trebaju nam više neprijatelji da pale knjige. Svojevoljno ih napuštamo. Duboku misao koja dolazi sa čitanjem zamjenjujemo beskrajnim fragmentima kratkog, često besmislenog sadržaja. Skrolujemo, umjesto da učimo. Biramo distrakciju umjesto dubine.
A rezultati? Nismo u stanju da odgledamo ni snimak duži od dva minuta, a kamo li da pročitamo tekst od 1000 riječi. Istina nam postaje nejasna, ne umijemo da je prepoznamo jer ne znamo kritički da mislimo. Historija je zaboravljena. Debata se svodi na uvrede i bijesne ispade.
Tačno ono što se dešavalo u društvima u kojima su palili knjige. Na način koji je u skladu sa tim vremenom.
Civilizacija koja prestane da čita, postaje laka meta manipulacije. Postaje plitka na polju kulture, siromašna kad treba da mašta, slijepa za sopstvenu historiju.
Preživljava na spektaklu, ne brinući o suštini.
Eto zašto je čitanje uvijek bilo mnogo više od ličnog rasta i bogaćenja sopstvenog duha.
Čitanje je akt otpora. Čitanje knjiga znači jačanje sposobnosti koje sve drugo oko nas pokušava da na oslabi. Svaka generacija koja je prigrlila knjige cvijetala je. A svaka koja ih je zaboravila vratila se unazad. Ovaj obrazac nije slučajnost, on je pravilo.
