Prihvatite ko je vaše dijete, osigurajte mu sigurno i stimulativno okruženje, ali se oslobodite iluzije da možete da ga „isprogramirate“ prema vašoj vizij
Doktor Russel Barkley je klinički neuropsiholog i profesor psihijatrije. Njegova predavanja izazivaju mnogo pažnje, a kratki Instagram snimci na kojima dijeli savete roditeljima brzo postaju viralni.
Nedavno je podijelio prilično šokantnu tvrdnju da roditelji zapravo gotovo uopće nemaju uticaj na ponašanje svojih tinejdžera.
– Pitate se zašto? Zato što uticaji koji dolaze izvan kuće postaju moćniji u oblikovanju ličnosti i afiniteta deteta, u odnosu na ono što njegujete i usađujete kod kuće. A te vanjske uticaje čine grupe vršnjaka, komšije, drugi odrasli u njihovim životima, škole, treneri i najveća zajednica koju ste im upravo VI, roditelji, učinili dostupnom (internet). Tako se oblikuje život djeteta, svidjelo se to vama ili ne – tvrdi dr Barkley.
Genetika je važna
Kaže da druga stvar koja ima najveći uticaj na djecu takođe nije u rukama roditelja.
– To je genetika. I vi to ne određujete. Ako i dalje vjerujete da je uticaj roditelja presudan, daću vam podatke iz dva istraživanja koja su puno puta ponovljena i uvek sa istim ili sličnim rezultatima. Kada pratimo razvoj blizanaca imamo mogućnost da približno izračunamo koji dio njihovog ponašanja je rezultat direktnog ili indirektnog uticaja načina na koji ih roditelji vaspitavaju. I evo šta smo otkrili. Najsnažniji uticaj na djecu, onakav kakav nikad više u životu neće imati, roditelji imaju dok je dijete mlađe od 7 godina. Taj uticaj dramatično opada između 7. i 12. godine, a nakon 15. on iznosi 6%. Tolika je snaga roditeljskog uticaja u odnosu na sve ostale. Šest procenata u varijacijama ponašanja tinejdžera je uticaj roditelja. I to je to – istakao je ovaj stručnjak.
Važna poruka
Poslije 21. godine, ističe on, taj uticaj je nula posto.
– Nema uticaja roditelja na psihološke osobine djeteta, nakon 21. godine. Pazite da me ne shvatite pogrešno. Znanje koje vaše dijete posjeduje, ono što su naučili, očito je rezultat okruženja u kom odrastaju. Ali njihove osobine, njihov potencijal, njihova ličnost – NIJE. Na to, vi ne utičete – zaključuje.
Ukratko, evo šta poručuje dr. Barkley: prihvatite ko je vaše dijete, osigurajte mu sigurno i stimulativno okruženje, ali se oslobodite iluzije da možete da ga „isprogramirate“ prema vašoj viziji.
