Kako dijete raste, pamćenje je sve trajnije. Najviše uspomena koje ćemo nositi kroz život nastaje u uzrastu od petnaeste do tridesete godine, jer tada ulažemo puno energije u razmatranje svega, kako bismo shvatili ko smo
Prve tri godine života ne pamtimo, a ne sjećamo se ni previše toga iz perioda do sedme godine. Šta to krijemo od sebe?
Znate li šta je to dječija amnezija? Ovaj termin skovao je Sigmund Freud da bi opisao gubitak sjećanja na prve godine života. Već duže od vijeka ljude interesuje da li ta sjećanja zapravo postoje u nekom uglu našeg uma, potisnuta, čekajući da ponovo budu otkrivrena? Ipak, naučnici smatraju da pamćenje iz ovog ranog perioda prosto iščezava.
Freud je smatrao da svoja najranija sjećanja potiskujemo usljed seksualne traume, a većina naučnika do 80-ih godina pretpostavljala je da rana sjećanja nemamo zato što ih nismo ni stvorili. Vjerovalo se da se događaji ne urezuju u bebin mozak, tako da ne mogu da budu ni zapamćeni. To uvjerenje razbili su psihologinja Robyn Fivush i njene kolege sa Univerziteta Emory, pokazavši da djeca stara dvije i po godine mogu da opišu događaje koji su se desili i šest mjeseci ranije.
Sjećanja traže prave uslove
Šta se dešava sa tim sjećanjima koja izgubimo još tokom djetinjstva?
Psihologinja Carol Petersson sa Univerziteta Newfounland provela je niz istraživanja kako bi utvrdila kada počinje gubitak sjećanja na najraniji period života. Pratila je djecu različitog uzrasta i bilježila kako im se iz godine u godinu mijenjaju, tj. gube sjećanja na rano djetinjstvo. Tako je dječiju amneziju pratila u realnom vremenu.
Ona i njene kolege su primjetili da iskustva koja izazivaju puno emocija, imaju tri puta više šanse da ostanu u sjećanju nakon dve godine.
Kako bi se formirala dugotrajna sjećanja, potrebno je da se ispune određeni uslovi. Sirov materijal – slike, zvuci, mirisi i taktilni utisci stižu u naš mozak preko cerebralnog korteksa, ali potrebno je da se u hipokampusu sklope u jedinstveno sjećanje, povezujući se sa srodnim utiscima koji već postoje uskladišteni u mozgu. Problem je u tome što neki dijelovi hipokampusa nisu sasvim razvijeni sve do adolescencije, što djeci otežava čuvanje sjećanja.
Nije problem samo u fiziologiji, već i u dječijem pojmovnom aparatu. Kada ne vladate rječnikom ne možete da stvorite priču u glavi, bez koje nema ni jasnog sjećanja.
Naša sjećanja mogu biti narušena i tuđim uspomenama na isti događaj, naročito kada su nove informacije slične onim uskladištenim. Takođe, ako se sjećanje rijetko koristi, mozak će te sinapse iskoristiti za nešto drugo kako ne bi bile beskorisne.
Rastemo i pamtimo
Kako dijete raste, pamćenje mu je sve trajnije. Najviše uspomena koje ćemo nositi kroz život nastaje u uzrastu od petnaeste do tridesete godine, jer tada ulažemo puno energije u razmatranje svega, kako bismo shvatili ko smo. Događaji, ljudi i kultura koju usvajamo u tom periodu najviše utiču na naš život, i skloni smo da sve iz tog doba smatramo boljim nego ono što dođe kasnije.
Naravno, neki ljudi bolje pamte događaje iz ranog djetinjstva nego drugi. Na to utiču i porodični odnosi, koji opet zavise od kulture. Djeca u Kini, kako je pokazala jedna studija, imaju manje ovakvih sjećanja nego djeca u Kanadi. Naučnici misle da je to zato što Kinezi manje cijene individualnost od Kanađana i samim tim manje vremena provode skrećući djeci pažnju na događaje u njihovom životu, pa ih i djeca zato rijetko uobličavaju u sjećanja. Kanađani, s druge strane, podstiču čuvanje uspomena na detinjstvo, pričaju sa djecom o njima i time čuvaju dječije sinapse od nestajanja. Jedno istraživanje pokazalo je da odrasli koji su rasli u velikim familijama imaju više sjećanja na djetinjstvo od onih koji su rasli samo sa roditeljima, vjerovatno zato što se u velikim porodicama češće pominju događaji iz prošlosti.
Na bogatsvo uspomena utiču i majke. Stalno pominjanje događaja iz ranog djetinjstva i uključivanje djeteta u prisećanje, kao da “jača mišić” za pamćenje, a i dijete uči da svoja sjećanja oblikuje u priče koje onda lakše i čuva.
Priče postaju sve bolje
Ipak, to što zaboravljamo događaje iz ranog djetinjstva, ne znači da oni na nas ne ostavljaju trag. U tom periodu razvijamo koncepte – o tome šta su ptice, psi ili planine – iako se ne možemo sjetiti prvog susreta sa njima, kada su naši koncepti i nastali.
Od naših sjećanja, ali i od priča koje konstruišemo, mi stvaramo naš lični narativ koji tumači i daje značenje stvarima koje pamtimo ili koje nam drugi pričaju o nama. Ti narativi usmjeravaju naše ponašanje i vode nas kroz život.
Interesantno je i to što, kako starimo, priče koje pričamo o sebi postaju sve bolje, a svoja sjećanja posmatamo u pozitivnijem svjetlu.
