Iskreno i inspirativno pismo majke dvoje djece nudi odgovor na pitanje – zašto svijetu treba više “lijenih” roditelja
Nema roditelja koji ne želi pružiti svoj maksimum, u odgoju djece, u partnerstvu, odnosu prema prijateljima, roditeljima.
No, priznajmo, taj pritisak savršenosti uglavnom nam znaju nerijetko nametati mame. Pogotovo u odnosu na druge majke. Pa često u šetnji, parku, dok čekamo kod doktora dobijamo pitanja koja nas mogu povrijediti, navesti na razmišljanje da baš nismo savršene.
E, upravo o tome kako niko od mama ne traži savršenstvo i da su dopušteni trenuci (a i duže) lijenosti piše jedna mama. Njeno pismo prenosimo u cjelosti. Pripremite se i da negdje prepoznate sebe.
– Kad sam se porodila, izluđivala sam samu sebe pokušavajući da budem savršena mama. Svaki je obrok bio savršeni primjer nutricionističke izuzetnosti, vrijeme gledanja televizija bilo je u skladu sa preporukama Američke akademije za pedijatriju, rutine u krevetu i kadi bile su prave sigurnosne operacije, a preskakanje popodnevnog spavanja nije dolazilo u obzir!
Od lanenog sjemena do smrznute pice
Onda sam se vratila na posao i sve je otišlo dođavola. Obroci su postali brzi i jednostavni i tako smo od sosa za tejstenine od lanenog sjemena i špinata došli do smrznutih pica iz obližnje radnje. Naš strogo regulisani raspored gledanja televizije pretvorio se u moje spavanje na trosjedu, dok je moj najstariji pokazivao svojoj sestri kako se upravlja konzolama. I reći ću samo da su kupke postale haotične! Bilo je predivno!
Naravno, osjećala sam ogromnu krivicu. Kuća je bila u neredu, veš se nagomilao toliko visoko da sam dijete mogla izgubiti iza njega, a pseća dlaka plutala mi je po kuhinjskom podu poput kišobrana u pustinji, ali iskreno, osećala sam se sjajno! Vikala sam manje, više sam se smijala, a mojoj djeci je i dalje bilo sasvim dobro. I tada mi je palo na pamet … ako bi moja djeca mogla da nauče da pobjede tamnu stranu koristeći samo svijetlosni mač i impresivne fine motoričke vheštine, tada bi sigurno mogla naučiti i osnovnu brigu o sebi. Mislim, da li je zaista trebalo da upravljam svakim zalogajem hrane ili kapljicom tečnosti koju su konzumirali? Da li bi propali kad bi u cik zore u subotu ujutro napravili svoj obrok umjesto da mene ili oca povuku iz kreveta da to uradimo umjesto njih?
Označila sam sve
Pa šta ako su nešto prosuli? Očistiće se. Ubrzo su najniži red frižidera zauzele grickalice, dječije šoljice i tanjire premjestili smo u donje ormariće, a moj izrađivač etiketa – nekada tužni i usamljeni uređaj – sada je radio prekovremeno.
Označila sam sve: kante za igračke, ladice za odjeću, kuhinjske ormariće i police. Loša strana ovoga, kako se ispostavilo, bila je ta što je moja najmlađa odlučila da joj je označavanje stvari super zabava i nastavila je s označavanjem svega, od psećih posuda do kvaka, sve dok moja kuća nije izgledala kao da ju je dizajnirao netko potpuno lud.
I mogu reći da se većina mojih napora isplatila. Tokom posljednjih nekoliko godina, moja djeca su diplomirala spremanje svojih ribljih štapića i tjestenine sa sirom. Još bolje, u ispunjenju svoje beskrajne potrage za čokoladom, moja je ćerka je naučila i nešto o pečenju. S obzirom na to da su njeni kolačići u početku možda više bili poput uglja, sada su zaista odlični ( i svi uživamo u njima).
Jer, to je život bebo!
Hronično lijena mama! Prije nego što pomislite da se moja lijenost odnosi samo na osnovno održavanje i njegu, uvjeravam vas da se ne odnosi. Posebno sam lijena kada je u pitanju njihovo školovanje. Ne pratim njihove zadatke niti ih podsjećam kada imaju testove, a ako propuste zadatak, dobijaju nulu. Jer to je život, bebo. To ne znači da me nije briga za njihove ocjene; očekujem petice (i povremene četvorke za težak predmet).
Poruka za sve savršene mame… Za ostale lijene mame, vjerovatno ste već pogodili kuda ovo ide, ali za savršene mame koje vjerovatno užasnuto hvataju dah od svega pročitanog, sročiću kratku poruku za vas.
Na kraju, naš se roditeljski uspjeh neće mjeriti time koliko smo često radili domaće zadatke niti jesmo li svojoj djeci dozvoljavali samo da grickaju rižine kolače i shake od špinata.
Uspjeh će se mjeriti gledajući u kojoj su mjeri sposobni da pripreme sebi obrok ( i druge stvari) kad mi više nismo u blizini da radimo sve te stvari umjesto njih.
S dvanaest i petnaest godina moja djeca mogu da skuhaju osnovna jela, upravljaju mašinom za suđe, a znaju i da peru, slažu i odlažu svoju odjeću.
Na njima je da ustanu sa svojim alarmom svako jutro, da predaju zadatke i naprave sebi ručak.
Znaju da mama neće doletjeti i spasiti dan svaki put kad zabrljaju, jer je dio odrastanja i učenje da vaši postupci imaju posljedice.
A kad stigne odrasli život, biće sigurni u sebe, sposobni i posjedovaće vještine potrebne za plovidbu mutnim vodama odraslog doba, a sve zahvaljujući svojoj lijenoj mami“.
(Miss7mama)
