Kada je pitanje autoriteta u porodici tako loše uređeno da remeti njeno normalno funkcionisanje i negativno utiče na sve članove porodice, nije li vrijeme da se zapitamo jesmo li možda sve suviše iskomplikovali
Ko je gazda u vašoj kući, pita psihologijnja Nevena Lovrinčević u istoimenoj knjizi.
Ona se bavi i pitanjem autoriteta. Realno, jasno, otvoreno.
Zašto roditelji nemaju atuoritet? Jednostavno, zato što su ga se odrekli, kaže Lovrinčević.
Da li je to svjesna odluka ili nije, drugo je pitanje, ali jednostavnost ideje roditeljskog autoriteta možda će nam biti jasnija ako pogledamo kakvo ustrojstvo vlada u prirodi.
O prirodi, ljudima i životinjama
Na Zemlji postoji između tri i trideset miliona životinjskih vrsta. Od tog broja sisara je oko 5.000. Ako posmatramo samo sisare, vidjećemo da svi oni, bez izuzetka, brinu o svojim mladuncima. To je i razumljivo, naravno, i predstavlja instinktivno ponašanje koje omogućuje održanje vrste. Sisari uglavnom o svojim mladima brinu dok oni ne dostignu zrelost.
Sličnost s ljudima, svakako u zavisnosti od vrste, postoji u manjoj ili većoj mjeri. Iako smo na vrhu evolucione lestvice i iako nas od životinja razlikuju rezonovanje i razum, kao vrsta smo ipak, prije svega, dio prirode. U tom smislu, a u vezi s pitanjem roditeljskog autoriteta kojim se bavimo, veoma je zanimljiva sljedeća činjenica: u životinjskom svijetu ne postoji vrsta u kojoj mladunče što nije ostvarilo zrelost preuzima vođstvo u odnosu na roditelja i u kojoj je ono superiornije od roditelja. Takve vrste nema. Ideje o mladunčetu tigra koje prijeteći riče na oca, o mladunčetu gorile koje udara svoju nekoliko puta veću majku jer mu nešto nije po volji ili o slončetu koje ide na čelu krda odraslih slonova – tjeraju na smeh. One su smiješne upravo zato što su apsurdne i što je tako nešto nemoguće.
Ne trebamo saglasnost niti odobrenje
Naravno, ideja o poređenju autoriteta u životinjskom svijetu i našoj porodici nekom može izgledati sasvim nelogično ili čak i uvrijedljivo.
Ipak, kada je pitanje autoriteta u porodici tako loše uređeno da remeti njeno normalno funkcionisanje i negativno utiče na sve članove porodice, nije li vrijeme da se zapitamo jesmo li možda sve suviše iskomplikovali? Nisu li nas silna pitanja i dileme oko toga ko je, zašto i u kojoj mjeri autoritet odveli na pogrešan put, pa smo se izgubili, na svoju štetu i na štetu svog djeteta? I nije li vrijeme da se prisjetimo toga da je pitanje autoriteta možda jednostavnije nego što nam se čini? Pa da onda, prije nego što počnemo da se bavimo pitanjem vraćanja autoriteta, time na koji ćemo način to učiniti i zašto, prvo shvatimo kako smo mi, roditelji, osobe kojima autoritet pripada po prirodnom ustrojstvu stvari i da nam za to nisu potrebni ničija saglasnost ni odobrenje, pa ni oni našeg mališana. Takođe je važno da to tako i doživljavamo.
Kad postanemo svjesni činjenice da je cijela ideja o djetetu kao nekom ko donosi odluke i od koga strepimo, ne znajući kako da zadobijemo autoritet, u suštini apsurdna, neke odluke vjerovatno će nam lakše pasti i sve će nam postati jasnije…
Dvije grupe roditelja
Roditelji koji imaju teškoće u uspostavljanju autoriteta u odnosu na dijete mogu se podeliti u dve osnovne grupe.
To su:
1. Roditelji koji ne misle da imaju bilo kakav problem i (ili) smatraju da je pitanje autoriteta bez značaja. Oni najčešće uživaju u svom malom „diktatoru“. Nedostatak sopstvenog autoriteta objašnjavaju time da im je to nebitno („Ja sam sa svojim djetetom prijatelj i mi smo ravnopravni“), ili time da ne žele djetetu da nametnu svoj autoritet („Ne želim da frustriram svoje dijete“) ili djetetovim posebnim osobinama („On je takva ličnost. Tačno zna šta hoće i ne smiruje se dok to ne dobije“, „Pravi je bik, u podznaku strijelac“).
2. Roditelji koji nisu zadovoljni nedostatkom svog autoriteta i žele to da promjene. Oni su često svjesni toga da problem koji imaju opterećuje ne samo njih same već i dijete. Obično za sobom imaju neuspješne pokušaje vraćanja autoriteta neefikasnim metodama (vikanjem, ucjenama, razgovorima, ubjeđivanjem, batinama itd.), koje dodatno narušavaju povjerenje, a problem autoriteta ne rješavaju. Pri tome nije rijetkost da je i odnos između samih roditelja narušen zbog postojećih teškoća. Takvi roditelji ponekad (sasvim pogrešno!) vjeruju da je situacija u kojoj se nalaze mahom teška njima, ali da je dijete takvom situacijom zadovoljno i da „dobija ono što hoće“.
Roditelji koji pripadaju prvoj grupi smatraju da nemaju nikakav problem u odnosu na djetetovo i sopstveno ponašanje.
Ko je gazda u vašoj kući
Roditelji koji pripadaju prvoj grupi smatraju da nemaju nikakav problem u odnosu na djetetovo i sopstveno ponašanje.
Objašnjavati roditeljima da nije u redu da petogodišnje ili dijete od 12 godina donose odluke koje su važne ne samo za dijete već i za cijelu porodicu je, kaže, Lovrinčević, gubljenje vremena.
Takvi roditelji su uglavnom zadovoljni, nemaju potrebu da bilo šta treba da promijene.
Upravo kod takvog tipa roditelja možete vidjeti kako su spremni da žustro i strastveno brane svoj „pedagoški“ pristup, uz mnogobrojna i složena objašnjenja, a da im pri tom zakazuje najjednostavije zdravorazumsko rezonovanje.
Kada se u socijalnom ili (i) emocionalnom razvoju njihovog djeteta pojave problemi, često praćeni poremećajima ponašanja, takvi roditelji najčešće su skloni da ili i dalje negiraju postojanje problema, zatvarajući pred njim oči, ili da krivce traže na nekoj drugoj strani (drugovi, vaspitačica, škola, ekonomska kriza, profesori, moralna kriza, baka, djed….) ne prepoznajući svoj udio u nastanku problema.
Roditelji iz prve grupe veoma su često zavedeni vjerovanjem u „jednakost“ s djetetom.
Naravno da je priča o jednakosti zamka koja je samo uvijena u oblande istih prava, poštovanja, prijateljstva….
Dakle, roditelji nemaju autoritet isključivo zato što su ga se, svjesno ili nesvjesno, sami odrekli.
Roditeljima koji nisu zadovoljni podjelom moći u porodici svakako će laknuti kada uvide da roditeljski autoritet jeste nešto na šta oni imaju pravo, ali i što je njihova obaveza, te da postoje efikasni načini na koje mogu (ponovo) da steknu autoritet.
