Cilj nije da dijete što prije nauči plivati ili da pobijedi strah u jednom danu. Mnogo je važnije da razvije osjećaj povjerenja – u vodu, u svoje sposobnosti i u roditelja koji ga podržava
Ljeto mnogima znači bezbrižne dane na plaži, bazenu ili jezeru. Međutim, za neku djecu voda nije izvor zabave, već razlog za strah. Dok njihovi vršnjaci bezbrižno skaču u more, neka djeca se grčevito drže roditelja, odbijaju ući u vodu ili zaplaču čim im se približi val.
Takve reakcije nisu neuobičajene i ne znače da je dijete razmaženo ili tvrdoglavo. Strah od vode je čest u ranom djetinjstvu, a način na koji odrasli reagiraju može odrediti hoće li ga dijete s vremenom prevladati ili će se on dodatno učvrstiti.
Zašto se djeca boje vode?
Strah može imati različite uzroke. Neka djeca su prirodno opreznija i osjetljivija na nova iskustva. Drugu može uplašiti veliki prostor mora, buka valova, osjećaj gubitka oslonca pod nogama ili hladna voda.
Ponekad postoji i konkretan razlog, poput neugodnog iskustva kada je dijete progutalo vodu, skliznulo na bazenu ili ga je iznenadio veliki val. Čak i ako se odraslima to čini bezazlenim, dijete takav događaj može doživjeti kao vrlo zastrašujući.
Strah se može razviti i promatranjem drugih. Ako roditelj pokazuje nelagodu u vodi ili dijete svjedoči nečijoj panici, može zaključiti da je voda opasna.
Šta ne treba raditi?
Jedna od najvećih grešaka je prisiljavanje djeteta da uđe u vodu uz rečenice poput: “Nemaš se čega bojati“, “Samo skoči” ili “Nemoj biti kukavica.”
Iako su često izrečene s dobrom namjerom, ovakve poruke mogu povećati osjećaj nesigurnosti. Dijete ne bira svoj strah – ono ga zaista osjeća.
Jednako je nepoželjno dijete na silu unositi u more ili bazen, bacati ga u vodu ili ismijavati njegovu reakciju. Takva iskustva mogu dugoročno pojačati strah i narušiti povjerenje.
Kako pomoći djetetu?
Najvažnije je dati djetetu osjećaj sigurnosti.
Počnite malim koracima. Neka najprije sjedi uz obalu, igra se pijeskom, skuplja školjke ili polijeva noge vodom. Sljedeći korak može biti hodanje po plićaku ili zajednička igra s kantom i lopaticom.
Djeca najbolje uče kroz igru. Prskanje, hvatanje loptice u plićaku ili puhanje mjehurića u vodi mogu pomoći da vodu počnu povezivati s ugodnim iskustvima.
Pohvalite svaki, pa i najmanji napredak. Za neko dijete veliki uspjeh nije plivanje, nego činjenica da je danas samo smočilo stopala.
Budite primjer
Djeca promatraju odrasle više nego što slušaju njihove riječi.
Ako roditelj mirno ulazi u vodu, uživa u plivanju i ne pokazuje strah, dijete će lakše steći povjerenje. Važno je da roditelj ne vrši pritisak, nego pozove dijete da mu se pridruži kada bude spremno.
Kada potražiti stručnu pomoć?
Ako je strah izrazito jak, traje mjesecima ili godinama, izaziva panične reakcije ili se proširuje i na kupanje kod kuće, razgovor s pedijatrom ili dječjim psihologom može biti koristan. Stručna podrška posebno je važna ako je dijete ranije doživjelo traumatično iskustvo povezano s vodom.
Sigurnost na prvom mjestu
Bez obzira na to voli li dijete vodu ili je se boji, ono nikada ne smije ostati bez nadzora u blizini mora, rijeke, jezera ili bazena. Već mala količina vode može predstavljati rizik za malo dijete, zbog čega je stalni nadzor odrasle osobe najbolja zaštita.
Strpljenje gradi samopouzdanje
Svako dijete ima svoj tempo. Neko će bez straha zaplivati s tri godine, a neko će tek nekoliko ljeta kasnije steći dovoljno sigurnosti da uđe dublje u more.
Cilj nije da dijete što prije nauči plivati ili da pobijedi strah u jednom danu. Mnogo je važnije da razvije osjećaj povjerenja – u vodu, u svoje sposobnosti i u roditelja koji ga podržava.
Jer najveće pobjede često počinju sasvim malim korakom – jednim bosim stopalom u plićaku.
