Obična igra nije beznačajna. Dapače, pomaže u razvoju jezika, usavršava govorne vještine kao i one pregovaračke, uči djecu kako se nositi sa stresom te kako postići cilj unatoč rezanim ometanjima sa strane
Sad kad je već odmakla školska godina, nove obaveze u školi i slobodnim aktivnostima dostižu svoj vrhunac.
Sportovi, razne sekcije, muzička škola, kurservi stranih jezika, ples… aktivnosti su koje zapravo djecu čine sve manje slobodnom. To su primijetili i znanstvenici s Američke akademije pedijatara koji smatraju da je djeci više nego išta drugo potrebno vrijeme za slobodnu igru.
– Obična igra nije beznačajna. Dapače, pomaže u razvoju jezika, usavršava govorne vještine kao i one pregovaračke, uči djecu kako se nositi sa stresom te kako postići cilj unatoč rezanim ometanjima sa strane – poručili su znanstvenici dodajući kako su to samo neke od pozitivnih aspekata slobodne igre.
Zabrinjavajuće činjenice
Izvještaj kojeg su napisali navodni neke zabrinjavajuće činjenice, među ostalim da roditelji i škole polažu najviše pažnje isključivo na akademska postignuća i to na uštrb igre. Preporučuje se da upravo pedijatri pokušaju tome stati na kraj i to na način da djeci pripisuju igru kao terapiju.
Naime, primijećen je trend kojim se djeci već od najranijih dana nameće sve više didaktička i strukturirana igra, umjesto učenja kroz slobodnu igru. akademija pedijatara smatra kako upravo oni sami mogu imati važnu ulogu u naglašavanju važnosti uravnoteženog kurikuluma koji uključuje važnost učenja kroz slobodnu igru koja je važna za zdrav razvoj svakog djeteta.
Poznata je činjenica da se američka djeca sve manje igraju, a takvi trendovi stižu i na naša područja. Istraživanja pokazuj uda se dječja igra od davne 1981 pa do 1997 godine smanjila za 25 posto. Ankete i u regionu pokazuju da samo 51 posto djece odlazi jednom dnevno van na igru ili u šetnju s nekim od roditelja. Još je gora činjenica da zbog rastućeg akademskog pritiska 30 posto vrtićke djece više uopće nema praznika tokom kojih bi se pošteno odmorila.
Slobodna igra
Čak i stručnjaci koji nisu sudjelovali u ovom istraživanju podržavaju tezu slobodne igre kao nečeg bitnog za zdrav mentalni razvoj djece, sretno djetinjstvo te pronalaženje posla i funkcioniranje u svijetu.
Američka akademija pedijatara razlikuje četiri vrste igre. Igra stvarima započinje kada dijete stvari koje ga okružuju gura u usta, a kasnije se njima služi kao igračkama. Na primjer koristi bananu kao telefon i slično.
Tu je zatim lokomotorna ili nešto grublja igra koja obuhvaća “jahanje” roditelja, borbe jastucima te prerasta u pregovaranje tijekom slobodne igre u parku ili dvorištu.
Ta grublja igra, ističu autori istraživanja, može se na neki sličan način vidjeti i kod životinja, a djeci omogućuje da riskiraju u relativno sigurnom okruženju, što potiče stjecanje vještina potrebnih za komunikaciju, pregovaranje i emocionalnu inteligenciju.
Socijalna igra
Igra na otvorenom dopušta djeci da integriraju više osjetila. Bacaju loptu, trče, igraju se skrivača ili lovice što ih dovodi do toga da koriste više osjetila u isto vrijeme te da paralelno treniraju i tijelo i um.
Na kraju, imamo još i socijalnu igra ili igra pretvaranja – prilikom koje djeca eksperimentiraju ulazeći u razne uloge te moraju naučiti razmišljati hipotetički. Ona pomaže u oslobađanju stresa i potiče dječju samostalnost.
Nedostatak dječje igre autori ovog istraživanja vide prvenstveno u roditeljskoj krivnji koja je dovela do nadmetanja “tko će osigurati više zabavnih ili edukativnih aktivnosti za svoju djecu. Nakon svega toga i mora “mogućnosti” koje im osiguraju, ostane malo vremena za zajedničko druženje, obiteljsku večeru ili slobodnu igru
Također, stručnjacima je posve jasno da je mnogim roditeljima logistički naporno osigurati slobodnu igru djeci i zbog njihovih dnevnih obaveza i pretrpanih rasporeda. Ponekad je lakše i brže rješenje upisati dijete u neku grupu ili klub. No, pedijatri savjetuju da svakako pokušate te da potičete slobodnu igru što je više i češće moguće.
