fbpx
//

Božana Savić za Kidsinfo: To što Anđelijin tata i ja nismo zajedno ne znači da sam dozvolila da zaboravi da je otac

„Od tog dana postojale smo samo nas dvije, dvije dame koje mogu same. Ogromna sreća, beskonačna ljubav“, rečenice su kojima Božana Savić, između ostalog,  opisuje dan kada je na svijet došla njena kćerka Anđelija. Ova preslatka djevojčica sada ima već četiri godine, a njena mama na Instagram profilu @dvijedame, te blogu gotovo svakodnevno piše o avanturama u kojima zajedno uživaju.

Osim o majčinstvu i izazovima koje je ova uloga stavila pred nju s Božanom smo razgovarali i o odluci da, uprkos tome što ne živi s Anđelijinim tatom, ne bude samohrana majka.

Kidsinfo: Vrijeme je praznika. Možete li nam na početku razgovora otkriti kako izgledaju praznici u Vašem domu i kojim ljudima u ovom periodu volite biti okruženi?

Božana: Mi smo uvijek okružene ljudima koje najviše volimo. Mojim roditeljima i sestrama, a tu je i  Anđelijina kuma i svi naši prijatelji kojih je, hvala Bogu, puno.  Anđelijin tata je trenutno u inostranstvu, ali ona ide i kod druge bake, tatine mame. Tako da, nama je svejedno da li je praznik ili ne. Dobro, možda se Anđelija puno više raduje kada su praznici, jer znate… pokloni sa svih strana.

Kidsinfo:  Vi na blogu „Dvije dame mogu same“, između ostalog, pišete o roditeljstvu. Jeste li zbog odluke da budete samohrana majka nailazili na predrasude okoline, tačnije da li i danas nailazite?

Božana: Ja na blogu ne pišem da sam samohrani roditelj. Moj blog je posvećen svakoj mami i djetetu koji su sticajem raznih okolnosti sami.  Dijete je odgovornost i jednog i drugog roditelja, ma gdje on bio, pa tako i moje i ja sam se od prvog dana trudila da prva ja to nikad ne zaboravim. To što Anđelijin tata i ja nismo skupa ne znači da sam i u jednom momentu dozvolila da on zaboravi da je otac. Kada s nekim pričam o ovoj temi uvijek prvo podvučem da se niko na svijetu nije volio kao Anđelijini roditelji, ali jednostavno mi smo dva različita svijeta i shvatili smo da ne možemo biti porodica, te da je za dijete najbolje da nismo skupa. Naravno, nije to odluka koja se donese preko noći. Ono što je, možda, kod nas specifično je da sam ja insistirala da se Anđelija preziva kao ja, pa sam zbog toga na početku nailazila na administrativne probleme. Iako to naš zakon dozvoljava, ali recimo gospođa matičarka mi je rekla da to nije normalno i da ona na želi tako dijete da upiše. Na to sam joj morala odgovoriti da ja nisam došla da ispunjavamo njene želje već moje, a da ona može da me odbije jedino ako mi kaže po kom zakonu me odbija. Što se tiče okoline, na početku nije bilo jednostavno. Bilo je komentara, bilo je pogleda, ali iskreno, meni su samo snagu davali. Znate ono: „Kad vam život da limun, vi napravite limunadu i uživate“. Ja sam baš tako.

Alimentacija?! Neko vam je objasnio da je potreba za alimentacijom vaša nesposobnost da zaradite za vaše dijete. Nije istina. To je obaveza svakog radno sposobnog oca. Imate li razlog da ga oslobodite te obaveze? Nemate.

Kidsinfo: Kako to izgleda kada jedan roditelj odgaja dijete, dok drugi samo ima povremeni kontakt s njim? S kojim izazovima se svakodnevno suočavate?

Božana: Iako sam u jednom momentu po zakonu mogla biti samohrani roditelj, nisam htjela. Ako je naš zakon rekao da se otac ne može odreći izdržavanja djeteta, ja iskreno ne znam zašto ih majke oslobađaju. Moje mišljenje je da otac ako ne želi viđati svoje dijete ne mora, ali da ga izdržava mora i svakoj mami bih rekla da je alimentacija dio koji otac plaća djetetu i to tako treba da bude sve dok za to postoje zakonski uslovi. Djeca ne padaju s neba i ne treba se tako ponašati. Izazovi su razni. Ovo je zaista specifična tema o kojoj se može mnogo pričati. Kad se Anđelija rodila za mene je bio veliki izazov suprostaviti se tradiciji i kako se to kad nas kaže “izganjati” sve papire da Anđelija nosi moje prezime, a da joj je i otac upisan u papirima. Bilo je izazovno i to da joj ja budem jedini zakonski zastupnik uz obavezno izdržavanje od strane oca i održavanje ličnih odnosa Anđelije i njenog oca. Zvuči nemoguće, ali vjerujte mi da je moguće i na to svaka žena ima pravo. Na svakodnevne izazove sam se nekako već navikla. Za sad nam lijepo ide.

Kidsinfo: Na Vašem blogu sam pročitala: „Njegovo prisustvo ili odsustvo iz naših života primjećivali su samo oni znatiželjni, ja nisam, a trudim se da ni Anđelija ne primjeti“. Na koji način kćerki objašnjavate ili planirate objasniti odsustvo oca u njenom životu ukoliko nekada bude pitala?

Božana: Mi već sad o tome otvoreno pričamo. Svaka naša priča počinje s: „Tata i mama su bili zaljubljeni, voljeli su se i ti si se rodila“. Iskreno, ja imam olakšavajuću okolnost. Anđelijin tata i ja smo godinama bili skupa. Imamo zajedničke fotografije i ja sam Anđeliji napravila album koji prati naš život od 2003. godine i ona često gleda te slike i kaže: “Kad su moji tata i mama bili dječak i djevojčica…” Mene je to smiješno, ali mi je drago da ona ima osjećaj dugotrajnosti ljibavi. Takođe, mi smo se trudili i poslije Anđelijinog rođenja da imamo zajedničke trenutke i ona to pamti. Opet se vraćamo na ono da ako dijete ima živog roditelja, taj roditelj treba da bude svjestan postojanja djeteta iako ne živi s njim. Ja sam se vodila ovim: „Ako se Anđelijin tata pojavljuje s vremena na vrijeme s poklonima i tako njoj gradi figuru savršene osobe (u dječijoj glavici) zašto je taj gospodin savršeni tata ne bi i doktoru vodio, na vakcinu, operaciju krajnika i slično“. Mama je tu naravno, ali tata ako ništa može biti vozač.  Anđelijin jesta i nadam se da će i u budućnosto biti, jer je to zbog nje. Ne mislim vozač, već tata. Ona mora znati da postoji muška osoba, uz mog oca, koja je njoj oslonac i da je ta osoba njen tata iako nije s nama. Za sad nam ide.

Kidsinfo:  Zbog čega ste odlučili da o ovoj temi govorite na društveni mrežama, šta Vas je podstaklo na to?

Božana: Najviše zbog drugih žena. Ja nisam jedina na svijetu kojoj su se desile okolnosti da rodi dijete pod kojima sam ja. Tek kad sam se porodila shvatila sam koliko je žena koje su same s djecom. Ja sam htjela tim ženama da pošaljem jednu važnu poruku, a to je da nisu same i sigurna sam da nisu same birale svoj put. Ipak, trebate sebi da prtite stazu kojom ćete najlakše hodati kroz život. Ne treba da se stidite svog života i svoje situacije, trebate da se izborite jer niste same sebe dovele u tu situaciju. Naprimjer, ako dijete nije rođeno u braku, ne vidim razlog zašto bi nosilo prezime oca. Zbog tradicije?! Ta tradicija će vam samo odmoći. Anđelija i ja svake godine odemo u inostranstvo bar 10 puta. Nikad me niko nije pitao gdje je punomoć od oca. Ukoliko dijete ima drugo prezime svaki put kad prelazite granicu morate tražiti punomoć ili od oca ili od centra za socijalni rad. Znači sloboda kretanja vašeg djeteta zavisi od raspoloženja nekoga ko nikad nije okupao vaše dijete, od nekoga ko se nikad od srca nije smijao s vašim djetetom, od nekoga ko vašem djetetu nikad nije skidao temperaturu… Zbog tradicije?! Alimentacija?! Neko vam je objasnio da je potreba za alimentacijom vaša nesposobnost da zaradite za vaše dijete. Nije istina. To je obaveza svakog radno sposobnog oca. Imate li razlog da ga oslobodite te obaveze? Nemate. Meni su jedne prilike rekli: „Pa zarađuješ dovoljno, neko odlučio šta je dovoljno, zašto insistiraš na alimentaciji?“.  Ja sam jednostavno rekla: “Možda će Anđelijin tata jednog dana odlučiti da ne želi da je viđa, ali će se svakog 1. u mjesecu sjetiti da postoji jedna djevojčica prema kojoj ima obavezu”. Hvala Bogu, Anđelijin kvalitet života ne može ni pokvariti ni popraviti alimentacija, ali ona je obaveza oca i tako treba da bude. Na kraju, mame ne treba da se pretvore u roba djeteta. Mama treba da bude oslonac djetetu i vodilja. Mama treba da bude srećna, jer je srećna mama jedan od uslova da i dijete bude srećno. Mama ne treba da bude servis djetetu 24h, sedam dana u sedmici. Sjećam se kad je Anđelija bila beba ja sam u centru za socijalni rad rekla da insistiram da otac viđa dijete. Gospođe koje su razgovarale sa mnom su pitale zašto? Ja sam odgovorila da želim jednom sedmično da imam nekoliko sati za sebe, da odem frizeru, odem na ručak s drugaricama, sjedim u kući i gledam u jednu tačku, a da ne trzam na plač djeteta. Na to mi je jedna od gospođa rekla da sam o tome trebala misliti prije nego što sam rodila dijete. Za mene je to potpuno pogrešan stav jedne “stručne” osobe. Od Anđelijinog rođenja do polaska u vrtić ja sam imala ženu koja mi je pomagala i naravno da sam imala vrijeme za sebe, ali ono o čemu sam ja razmišljala je sljedeće: “Daleko od očiju, daleko od srca” i vjerujte mi da sam bila u pravu. Moje insistiranje da se Anđelija viđa s ocem proizašlo je u onu neraskidivu vezu koju samo imaju curice s očevima i očevi sa curicama. Dobro, ne moram da vam kažem kako mi je na početku bilo svaki put kad sam je davala. Koliko jako jedna majka može stisnuti zube. Danas sam ponosna na sebe.

Kidsinfo: Anđelija ima četiri godine. Čime Vas u svom odrastanju svakodnevno oduševljava?

Božana: Kako skromno odgovoriti na ovo pitanje? Jedne prilike sam rekla: „Da mi je neko rekao da napišem osobine koje bih voljela da ima moje dijete, ne bih se svih, kojih se Bog sjetio, sjetila“. Od svih njenih osobina, možda, najviše volim što zna da sluša i upija. Otkako je progovorila ponavlja sve što je čula u toku dana. Ako je dnevnik upaljen dok se igra, poslije me ispituje gdje se koji grad nalazi, zašto je teta rekla da će biti kiša kad je danas bilo sunce i tako dalje. Njena pitanja su često i zastrašujuća, jer je u momentu nemoguće naći odgovor prilagođen njenim godinama. Oduševe me njena zapažanja.

Kidsinfo: Sigurno je da Vi nju učite mnogim stvarima, no šta je ono čemu ona svakodnevno uči Vas?

Božana: Strpljenju. Prije njenog rođenja mislila sam da sve može sad i odmah. Ona me naučila onome što je moja mama često ponavljala: “Strpljen, spašen”.

Kidsinfo: Kakva je Anđelija djevojčica?

Božana: Svako dijete je posebno na svoj način. Ne znam da li se Anđelija uopšte razlikuje od druge djece njenog uzrasta.

Kidsinfo: U kakvu osobu biste voljeli da izraste?

Božana: Poštenu i istrajnu. Već sada mislim da nećemo imati problem s istrajnošću.  Nadam se da će sama izabrati svoj poziv i biti mu posvećena, te da će se truditi da bude što bolja u svemu.

Kidsinfo:  Koja je, po Vašem mišljenju, tajna dobrog odgoja? Gdje kćerki postavljate granicu koju zna da ne bi trebala prelaziti?

Božana: Da li sam ja uopšte otkrila tajnu dobrog odgoja? Često se pitam da li je uopšte dobro odgajam. Ipak, ono čega se ja držim je da dijete mora znati ko je koga rodio, ali isto tako mora znati i da je, kad je u kazni, mama voli najviše na svijetu. Onog momenta kad pređe granicu pristojnog ponašanja moja rečenica počinje s: „Ti znaš da te mama voli najviše na svijetu, ali…“. Gdje su granice? To je posebna tema. Trudim se da Anđelija ima granice u svakodnevnim obavezama. Vikendom se, takođe, budimo rano kao da idemo u vrtić. Želim da zna da je njena obaveza da ispuni dan, a to ne može ako spava do 10h. Kad smo u prodavnici može kupiti samo jednu stvar, a onda i po pola sata bira šta je to jedno, jer ne zna koliko šta košta. Dešavalo nam se da ona kaže: „Može li mama i čokoladica i žvake?“, na šta je moj odgovor uvijek ne, a onda ljudi u prodavnici hoće da joj kupe. Teže mi je njima objasniti da je to način na koji ja postavljam granice, da nije problem kupiti i dvije i pet stvari, ali da će možda sutra biti. Skoro sam shvatila da ne persira učiteljice u vrtiću. Nepersiranje vaspitačice je za mene prelazak granice pristojnosti. Teško nam ide jer kaže da niko vaspitačice ne persira, ali ja je svaki dan podsjećam da ona mora.

Ono što je, možda, kod nas specifično je da sam ja insistirala da se Anđelija preziva kao ja, pa sam zbog toga na početku nailazila na administrativne probleme. Iako to naš zakon dozvoljava, ali recimo gospođa matičarka mi je rekla da to nije normalno i da ona na želi tako dijete da upiše. Na to sam joj morala odgovoriti da ja nisam došla da ispunjavamo njene želje već moje, a da ona može da me odbije jedino ako mi kaže po kom zakonu me odbija

Kidsinfo: U čemu Vas je majčinstvo promijenilo?

Božana: Ja bih rekla u svemu. Počela sam puno više da cijenim sebe i svoje sposobnosti. Shvatila sam da sam ja neko koga gleda jedna djevojčica i da će sutra ona biti moja kopija, te da je na meni šta želim da iskopira. Promjenila je moje stavove za mnoge stvari.

Kidsinfo: Kako izgleda Vaša svakodnevica s kćerkom, čime volite da ispunite zajedničko vrijeme?

Božana: Ispunjeno. Sve zavisi da li je radni dan ili vikend. Radni dani nam lete. Anđelija ide u vrtić, ja radim. Poslijepodne smo skupa i tad svijet može stati da ne primjetimo. Ona obavezno ispriča sve, ali sve što se desilo u vrtiću i nikad mi neće biti jasno kako tako pamti detalje. Igramo se i čitamo. Trudim se da je najkasnije do 21h u krevetu. Vikendima smo rijetko kući. Putujemo ili idemo na izlete.

Kidsinfo: Koji su, po Vašem mišljenju, najveći izazovi roditeljstva danas?

Božana: Mnogo ih je. Djeca su na izvoru raznih informacija i jedan od najvećih izazova je kako će Anđelija usvojiti i shvatiti sve te informacije. Takođe, trudim se da je Anđelija samostalna. Da ne bude pretjerano vezana za mene, kako su obično vezane djevojčice za mame kad rastu uz razvedene roditelje. Često joj kroz razgovor provučem da nećemo uvijek biti skupa kao sad. Skoro smo imale sjajnu situaciju pričamo nešto i ja joj kažem: „Ih, kad ti budeš studirala u Njemačkoj, pa ti ja budem dolazila u goste“. Kaže ona meni: „A Boga ti što bih ja studirala u Njemačkoj kad ima fakultet na šetalištu?!“.  Zatim,  danas je veliki izazov naučiti dijete da je materijalno prolazno, najčešće bezvrijedno, te naučiti koliko je važno biti kulturan i znati ponašati se.

Kidsinfo: Zanimljivo je da  radite u školi kao profesor, a pokrenuli ste i privatni biznis uzgoja malina, „Anđelijin malinjak“.  Koliko je teško uskladiti poslovne i privatne obaveze, te biti uspješan na svim poljima?

Božana: Da sam pokrenula privatni biznis prije devet godina kada sam počela raditi u školi sigurno mi ne bi išlo. Za sve nam je potrebno iskustvo. Jedan od predmeta koje predajem je osnove preduzetništva i ja sam u jednom momentu shvatila da trebam svo svoje znanje usmjeriti na neki mali, privatni biznis. Ideja o malinama je bila slučajna, ali se ispostavilo da je prava. Danas je naša kompletna proizvodnja usmjerena na proizvodnju domaćeg soka kao našeg krajnjeg proizvoda i iskrena da budem prezadovoljna sam. Kad smo kod usklađivanja poslovnih i privatnih obaveza, zaista se trudima da, kad sam s Anđelijom, posao što manje spominjem, jer ne želim da ona u nekom trenutku moje poslovne obaveze osjeća kao teret. Vrijeme koje provodimo skupa je samo naše i znači da nema telefona, osim da je snimam ili fotografišem, nema računara, nema ugovaranja poslova. Vodim se time da je s djetetom bolje provesti 1h kvalitetnog vremena nego 10h, a ne posvetiti mu se.

(Milica Gajić, Kidsinfo.ba)

Prethodna priča

Nezira Mehmedović: Prvi rođendan sina Rejjana

Naredna priča

Oftalmologinja Alajbegović–Halimić za Kidsinfo: Kako upala zglobova može djelovati na vid

Najnovije iz Pozitivno roditeljstvo

-->