fbpx
///

VELIKI KOLAPS RODITELJSTVA Jesmo li izgubili moć da vaspitavamo djecu?

Potrebna vam je snažna alfa prezentacija da inspirišete dijete da vam vjeruje i zavisi od vas. Moramo da vratimo roditelje na vozačko sjedište. U suprotnom posljedice mogu biti dalekosežne, navode stručnjaci

Većina će se složiti da je odrastanje djece, isto kao i roditeljstvo, drugačije nego prije tri decenije, da su djeca drugačija, da imaju manje empatije, da su sklonija nasilju, razmaženija, otuđenija, te da znatno ne poštuju autoritet. Ono što mnogi roditelji ne mogu da shvate i da prihvate jeste da odgovornost za takvo stanje stvari nije na djeci.

Atmosferu u školama kreiraju odrasli – nastavnici, a kod kuće roditelji – učenje po modelu i dalje je najdominantniji oblik učenja, pa je vrlo problematično tražiti od djeteta da ne bude nervozno ako smo mi nervozni, da ne udara, ako mi udaramo, da ne psuje, ako mi psujemo.

U knjizi „Budite oslonac svojoj djeci“ Gordon Neufeld i Gabor Mate, kanadski doktori, ukazuju na to da su se stvari promijenile onda kada se period dječije privrženosti roditeljima skratio. Kažu da je korijen problema s djecom danas rano okretanje djece vršnjacima, ili vršnjačka orijentacija.

Gdje sve počinje?

Uticaj roditelja na djecu, ma koje metode oni koristili, ma koliko bili strogi ili blagi, znatno je manji nego što je bio prije nekoliko decenija.

Neufeld i Mate pišu da su kod kuće i u školi djeca izgubila kompas, da ih je teže podučavati, teže je s njima izaći na kraj, skloniji su upotrebi narkotika, ranom ulaženju u seksualne odnose, mnogo više djece pije pilule za depresiju, povećan je problem nasilja u školama.

O prvom raskolu roditelja i djece pisao je i dr. Leonard Sax i, čini se, objasnio srž problema.

Ako se neko može nazvati šefom u modernom, antihijerarhijskom roditeljstvu – onda to jesu djeca, kaže dr. Sax. Prema njegovoj teoriji, za moderne porodice izreka „hrana je ljubav“ mogla bi se preformulisati u „hrana je moć“. I sve potiče od stola.

Tako obična stvar

Hrana? Nemoguće da je stvar tako „obična“.

Ovu svoju tezu dr. Sax objašnjaca scenom iz restorana: Dr. Sax je bio u restoranu i čuo kako otac govori kćerki: „Dušo, možeš li mi, molim te, učiniti uslugu? Možeš li, molim te, uzeti samo jedan zalogaj graška?“

Iako bi mnogima to moglo zvučati kao pristojno ili čak sofisticirano roditeljstvo – dr. Saxu, porodičnom lekaru i psihologu iz Pensilvanije, koji je pisao o razvoju djece, ova situacija predstavlja nešto mnogo gore: razlog za nedavni kolaps roditeljstva, za koji kaže da je bar djelimično kriv i za to što djeca postaju gojazna, uzimaju previše lijekova i ne poštuju sebe i one oko sebe.

Baš scena iz restorana jeste odličan primjer kako se odrasli dodvoravaju djeci jer su se odrekli roditeljskog autoriteta i izgubili povjerenje u sebe – motivisani željom da svoju djecu odgajaju pažljivo i s poštovanjem. U teoriji, njihove namjere su dobre – mame i tate danas pokušavaju da vaspitavaju svoju djecu dajući im uticaj; žele da im udovolje i izbjegnu sukob. U stvarnosti, roditelji su u opasnosti da izgube autoritet nad svojom djecom.

Kolaps roditeljstva

Sve počinje za stolom tokom večere.

Kada roditelji počnu da prepuštaju kontrolu svojoj djeci, izbor hrane je često prva stvar koja pada – piše Sax u svojoj knjizi „The Collapse of Parenting: How We Hurt Our Kids When We Treat Them Like Grown-Ups“..

Pravilo kao što je „Nema slatkiša dok ne pojedete brokoli“ preobrazilo se u „Šta kažete na tri zalogaja brokolija, a onda možete da jedete slatkiš?“

Večera kod kuće zahteva ispitivanje djece o tome šta su spremni da jedu – opcije mogu uključivati pečeno pile i krompir ili pileće nagetse i pomfrit. I možete da se kladite šta će izabrati. Roditelji onda pregovaraju – šta kažeš na pomfrit od slatkog krompira?

Roditelji u SAD sada prije pitaju svoju djecu nego da im određuju šta da jedu. 

To je prirodno. Intuitivno znamo da ćemo, ako smo prisiljeni, dobiti otpor. Za izbor kao što je boja pantalona, taj pristup je u redu, kaže. Ali kada konsultujemo djecu o pitanjima koja simbolizuju njegu, poput hrane, stavljamo ih u vođstvo. To pokreće urođeni psihološki odgovor i aktiviraju se njihovi instinkti preživljavanja: „Ne osećaju se zbrinutim i počinju da preuzimaju alfa ulogu – navodi Neufeld.

Hrana zato može biti prva manifestacija kolapsa roditeljstva, ali mnogi problemi u porodici jesu rezultat ove vrste konfuzije uloga. Na ovaj način, ono što se dešava tokom obroka jeste metafora za to koliko su roditelji postali neprijatni u svojoj poziciji „alfa” ili „vođe čopora” ili šefa porodice, osobe koja je zadužena za odluke – odrasla osoba.

Poštovanje djece od malih nogu

Foto: Shutterstock

Roditeljstvo se mnogo promijenilo. Prešli smo dug put od vremena kada ste svog oca zvali „gospodine“, objašnjava Andrea Nair, psihoterapeutkinja i edukatorka za roditeljstvo iz Londona.

Roditeljima je glavni prioritet da se njihova djeca ojsećaju kao da se pitaju, čuju i poštuju od malih nogu. Žele da im budu emocionalno dostupni i da njihova djeca mogu da izraze sopstvene emocije.

Djeca sad imaju dozvolu da imaju napade bijesa jer tako uče kako da upravljaju osećanjima – kaže Nair.

Roditelji žele demokratsko domaćinstvo u kome svaki član porodice ima riječ – da li da sada izađemo napolje, da li smo spremni za kupanje – njeguju nezavisnost i slobodu mišljenja kod svoje djece. Nekada se hvalila stroga poslušnost; sada se ona smatra zastarjelim i potencijalno opasnim.

Uticaj na odnos roditelj – dijete

Postoje širi uticaji koji mijenjaju i dinamiku roditelj-dijete. U zapadnom društvu jednakost za sve postala je kulturni cilj i ustavno pravo, deca se tretiraju kao da su još jedna manjinska grupa koju treba poštovati i osnažiti.

– Osnaživanje djece postalo je vrlina – kaže Sax.

Ali mnoga deca zapravo nadjačavaju svoje roditelje. To je problem, kažu oni koji se bave razvojem djece.

Potrebna vam je snažna alfa prezentacija da inspirišete dijete da vam vjeruje i zavisi od vas. Moramo da vratimo roditelje na vozačko sjedište. U suprotnom posljedice mogu biti dalekosežne, počevši od navika u ishrani djece, koja mogu postati i gojazna – ističe Neufeld.

Mnogi roditelji ne mogu da ubijede svoju djecu da jedu zdravo – jer „zdrava hrana je za gubitnike“. Grickanje na zahtjev – u kolima, u tržnom centru, u šetnji – remeti metabolizam i cirkadijalni ritam i hormonsku ravnotežu.

Djeca nemaju kondiciju, a hronično su umorna

Doprinos izuzetnom povećanju tjelesne težine među sjevernoameričkom djecom poslednjih godina je dramatičan pad kondicije. Postoji čak i medicinski izraz za to, „dekondicioniranje“, koji je opisan u „Collaps of Parenting“ kao eufemizam za „van forme“. Djeca od 11 i 12 godina žale se na simptome srčanih bolesti, stezanje u grudima i kratak dah. Djeca su manje aktivna nego ikad, a, ironično, umorna.

Sax je studentima postavio pitanje: „Šta je vaša omiljena stvar koju radite u slobodno vrijeme, kada ste sami i niko vas ne gleda?“ Najčešći odgovor poslednjih godina: spavanje. Djeca su zauzeta školskim zadacima i vannastavnim aktivnostima, pa u krevet idu s mobilnim ili igraju video-igre.

Steven Kamarata, profesor psihijatrije i nauke o sluhu i govoru na Univerzitetu Vanderbilt u Neshvillu, brine se da roditelji prerano traže previše od djece, kao što navodi u svojoj najnovijoj knjizi “Intuitivni roditelj: Zašto si ti najbolja stvar za tvoje dijete”.

On ukazuje na porast knjiga, igračaka i softvera koji se prodaju roditeljima male djece koji obećavaju da će ubrzati učenje. Sveprisutna metafora da su djeca informacione spužve navodi roditelje koji ih zasićuju edukativnim vježbama. 

Mi ih tretiramo kao male čvrste diskove – kaže Kamarata.

Kako su djeca postala manje vezana za roditelje

Kako su djeca postala manje vezana za odrasle i pod uticajem odraslih u njihovim životima, vršnjaci istog uzrasta postali su im važniji. To je tema u Neufeldovoj knjizi „Drži se za svoju djecu: Zašto roditelji moraju da budu važniji od vršnjaka“, čiji je koautor dr. Gabor Mate. 

Mala djeca „nisu racionalna bića – kaže Neufeld.

Dio odrastanja je testiranje granica; mališani, po svojoj prirodi, ne mogu da se pouzdaju u to da će jedni druge smatrati odgovornima – niti bi trebalo.

Dr. Sax kaže da bi autoritativno roditeljstvo bilo imperativ.

Autorka koja se bavi roditeljstvom Katy Guli daje glas kritičarima priče koja je postala viralna: 

Čim roditelji zatrudne, počinju da gomilaju biblioteku knjiga o tome kako da se izbore sa fantastičnim haosom koji će ući u njihov život u obliku bebe; kolekcija raste sa svakom razvojnom etapom. Oni se pretplate na on line biltene i aplikacije za pametne telefone koje ih upozoravaju na prekretnice koje njihova djeca treba da dostignu do određenog uzrasta. Roditelji od samog početka prate koliko brzo njihovo dijete raste, koliko postiže. Za svakog stručnjaka sa kojim se roditelj konsultuje telefonom ili lično, oni se takođe proveravaju kod virtuelnog mudraca, Googla. To skoro nikad ne pomaže – navodi ona.

I šta ćemo sad?

Odgovor je toliko jednostavan da bi u početku mogao zvučati nezadovoljavajuće: „Niko ne zna šta radi kada napusti bolnicu sa bebom. Svaki roditelj uči putem pokušaja i grešaka“. Roditelji moraju „imati veću toleranciju kada im stvari ne idu dobro“.

Roditeljstvo je užasno frustrirajuće i često usamljeno mjesto. Posebno kada se dijete loše ponaša – kaže Neufeld.

U tim trenucima, on preporučuje roditeljima da uvjere djecu da njihova veza nije prekinuta. 

Kada roditelji shvate da su oni najbolji izbor za svoju djecu, to ih izaziva da sazrijevaju. To im daje samopouzdanje da znaju šta je dobro za njihovu djecu i da treba da im se suprotstave - ovo je, u stvari, čin ljubavi koji se zahtjeva od roditelja. Oni zapravo postaju odrasli koji su potrebni svojoj djeci – dodaje.

Privrženost djeteta roditelju mora trajati najmanje onoliko koliko je djetetu potrebno da bude vaspitano. To je ono što nedostaje u današnjem svijetu. Nisu se roditelji promijenili. Nisu postali ni nekompetentniji, ni manje posvećeni. Ni djeca kao takva se nisu promenila. Ali se promijenila kultura u kojoj podižemo svoju djecu. Ta nova kultura podržava rano odvajanje djece od roditelja, pa djeca, kojoj je neophodno da imaju nekog kome će biti privržena, stvaraju odnose privrženosti koji su zapravo konkurencija odnosu s roditeljima.

– Kada dijete traži kontakt i bliskost s nama, pruža nam moć kao njegovatelju, učitelju, vodiču. Za dijete koje nam je zdravo privrženo, mi smo dom iz kog kreće u svijet, skrovište u koje se može vratiti. Sve roditeljske vještine na svijetu ne mogu nadoknaditi nedostatak privrženosti – tvrde dr. Mate i dr. Neufeld u u knjizi „Budite oslonac svojoj djeci“.

Prethodna priča

TATA, KUPI MI SVE Kako naučiti dijete da ne može dobiti sve što želi

Naredna priča

OVO TREBA PONAVLJATI Šta nikada ne treba reći trudnici?

Najnovije iz Pozitivno roditeljstvo

-->