/

Renata Krstanović, stručnjakinja XY Roditeljskog savjetnika: Poremećaji hranjenja kod djece i mladih

XY Roditeljski savjetnik na svojoj Facebook stranici svake sedmice  objavljuje savjete Renate Krstanović, geštalt psihoterapeutkinje i dipl. psihologinje koja piše o aktuelnim temama. U današnjem tekstu Renata govori o poremećaju hranjenja kod djece i mladih. 

Živimo u vremenu i kulturi kada sud o drugima (sve više i češće) stičemo kroz prizmu fizičkog izgleda. Različite dijete su postale svakodnevnica dok mršavost doživljavamo kao ideal ljepote. Mediji su preplavljeni savjetima osobama s prekomjernom težinom te zdravim načinima života koje za krajnji cilj imaju manji konfekcijski broj. Posljedica navedenog je naše zanemarivanje „druge strane medalje“; poremećaja hranjenja.

Pretilost, o kojoj informacije (i rješenja) možemo naći na svakom koraku, ostavila je u sjeni anoreksiju, bulimiju i prejedanje. Govorimo ozbiljnim ali izlječivim zdravstvenim problemima, koji utiču na psihičko, tjelesno i socijalno funkcionisanje osobe, dok istovremeno narušavaju i porodične odnose.

Prvi simptomi poremećaja najčešće se javljaju u periodu adolescencije kada su mlade osobe posebno osjetljive na svoj tjelesni izgled i odnose s vršnjacima, što to ih čini rizičnom skupinom za razvoj simptoma poremećaja hranjenja (identiteta, samopoštovanje, želja za pripadanjem samo su neki od faktora rizika). Unatoč mišljenju da su teški oblici poremećaja hranjenja vezani uz adolescentnu fazu razvoja djeteta oni se javljaju i u ranom djetinjstvu u oblicima infantilne anoreksije, odbacivanja hrane, averzije na hranu, fobije od hrane i probirljivosti (ekstremna).

Iako se poremećaji hranjenja češće javljaju kod žena sve je veći broj muškaraca koji boluje od ovih poremećaja. Upravo zbog zablude da su poremećaji hranjenja “ženski problem”, muškarcima može biti posebno teško priznati da pati od poremećaja hranjenja. Identifikacija poremećaja je teža a i skup simptoma je drugačiji nego kod djevojčica. Ono što im je zajedničko je želja za smanjenjem tjelesne težine.

Kada se sretnemo sa ovakvim poremećajima u našoj porodici često se osjećamo krivima, mislimo da smo negdje pogriješili i da su se neke stvari tokom odgoja mogle uraditi drugačije. Ovo je pogrešno uvjerenje jer roditelji nisu krivi za razvoj navedenih poremećaja. Ne postoji jedan izdvojen uzrok poremećaja hranjenja već govorimo o zajedničkom djelovanju genetskih, bioloških, psiholoških te socijalnih faktora. Također, ne postoje odgojne metode koje će spriječiti sve poteškoće u prehrani djece u pubertetu. Ipak možemo smanjiti rizike koji vode njihovoj pojavi.

Ono što moramo znati, ako se susrećemo sa ovim problemom je da je poremećaj hranjenja vezan za emocije, ne za hranu. To stalno moramo imati na umu. Nadalje, dijete koje ima poremećaj hranjenja trudi se da taj poremećaj sakrije, čak i poriče da ga ima. Zbog same prirode poremećaja osoba može namjerno otežati njegovo prepoznavanje. Poricanje, skrivanje hrane ili dokaza o čišćenju tijela te nastojanja da se prikrije izgubljena ili dobivena težina predstavlja veliki problem. Bitno je da smo strpljivi, da ne osuđujemo dijete te da obratimo pažnju na brojne specifične znakove (koji se ne odnose izravno na ponašanje vezano za hranu):

• gubitak težine

• dokazi o niskom samopouzdanju

• preokupacija težinom i izgledom tijela

• preokupacija hranom, posebno pripremanjem hrane drugima koju oni sami neće pojesti

• pretjerano vježbanje

• odustajanje od redovitih aktivnosti i društvenih situacija.

Ako primjetimo ovakve simptome neophodno je da verbalizujemo našu zabrinutost i sumnje.

Budimo što dostupniji i što vidljiviji kako bi nam dijete moglo lako pristupiti. Tokom razgovora budimo iskreni, govorimo iz vlastite perspektive i imajmo na umu da se dijete osjeća ranjivo. Također moramo biti spremni na poricanje, otpor, lažno uvjeravanje, tišinu, emocionalne ispade. Potencirajmo da je oporavak moguć, da shvatamo da su određena ponašanja u stvari mehanizam za nošenje sa situacijama.

Izbjegavajmo optuživanje, zahtijevanje za momentalnom promjenom ponašanja, traženje da „samo jede“ ili „samo prestane“. Ne postoji nijedan „pravi“ način kako raspravljati o ovom problemu s djetetom, ali trebali bismo nastojati uspostaviti ravnotežu između naših osjećaja, mogućnosti da slobodno razgovaramo, istodobno pazeći na osjećaje i perspektivu djeteta.

Za sva dodatna pitanja, podršku i savjete, kontaktirajte psihološko savjetovalište XY Roditeljskog savjetnika. Njihove usluge su besplatne, a možete ih kontakitirati privatnom porukom na stranici, telefonskim pozivom ili putem e-mail adrese.

(Kidsinfo.ba) 

Prethodna priča

Recepti za sedam dana: Mama četvero djece otkrila šta možete kuhati tokom sedmice

Naredna priča

Priroda je ljubav: Učestvujte u nagradnom foto/video izazovu za mlade

Najnovije iz Ishrana

-->