Oni su nepromišljeni, drski, puni suludih ideja i energije usmjerene na njihovo ostvarenje. Prosto ne možete da povjerujete da su to ona mirna i uzorna djeca od prije godinu ili dvije za koju ste vjerovali da će ih zaobići tinejdžerske bube. Šta se to dešava u njihovim glavama, koje su do skora djelovale tako pametno i razumno?
Današnji tinejdžeri predstavljaju generaciju koja je vjerovatno najškolovanija i najinformiranija u povijesti ljudske vrste.
Oni znaju da pušenje škodi zdravlju, znaju da alkohol i volan predstavljaju smrtonosnu kombinaciju, znaju da djecu ne donose rode već nezaštićeni seksualni odnosi. Odlično znaju šta i kako treba, a ipak za tren oka urade sve kako ne treba. Svjesni su da svojim postupcima i ponašanjem u ovom periodu sebi otvaraju ili zatvaraju mnoga vrata koja vode u bolji život, a u stanju su da ih zalupe nogom. Zašto počnu sve da rade naopako baš onda kada bi trebalo da počnu da se ponašaju zrelije?, pitaju Detinjarije.ba.
Neminovne promjene
Tinejdžersko doba je oduvijek bilo pomalo problematično doba, čak i onda kada pojam tinejdžera nije postojao ni u najavi. Pubertetske promjene neminovno utiču na ponašanje i predstavljaju prekretnicu u odrastanja. Međutim, danas je sve mnogo drastičnije iz više razloga. Zbog (kako naučnici pretpostavljaju) preobilne ishrane i nedostatka fizičke aktivnosti pubertet dolazi sve ranije, a zbog sve većeg odlaganja osamostaljivanja i roditeljstva odrastanje dolazi sve kasnije. Adolescencija ili lude godine danas traju duže nego što je nekada trajao prosječan životni vijek. To je baš mnogo vremena za pravljenje gluposti, donošenje nerazumnih odluka i stavljanje roditeljskog strpljenja na probu.
Odgovori izgleda leže u tinejdžerskom mozgu, koji razvojni psiholozi i neuronaučnici tek počinju da ozbiljnije razumijevaju, pružajući šansu roditeljima da se prema svojim primejrcima šašavih tinejdžera postave na pametniji način.
Neurologija sistema u raskoraku
Kako je nedavno u članku pod nazivnom “Šta nije u redu sa tinejdžerskim mozgom” objavio američki Wall Street Journal, glavna novina u našem poznavanju tinejdžerskog mozga jeste to što smo otkrili da se u procesu odrastanja udružuju dva različita neurološka i fiziološka sistema. Sve je u redu kada oni rade u sinhronizaciji. Međutim, tokom poslednja dva vijeka, a naročito tokom posljednjih decenija, ova dva sistema u sve većem su vremenskom raskoraku. To je iz korijena promijenilo proces sazrijevanja i tinejdžersko doba pretvorilo u prilično problematičan period.
Prvi od ovih sistema tiče se emocija i motivacije i tijesno je povezan sa pubertetskim promjenama. On aktivira dijelove mozga u koji upravljaju sistemom za nagrađivanje. I koji dobru i mirnu djecu pretvaraju u nemoguće tinejdžere spremne da učine sve kako bi ostvarili svoje ciljeve, ispunili sve želje i iskusili sve što se iskusiti da. Samo da bi ih nekoliko godina kasnije pretvorio u prilično mirne i razumne odrasle osobe.
Sve za vršnjake
Novija istraživanja neuronaučnika sa Univerziteta Cornel pokazuju da adolescenti nisu tako nesmotreni zato što potcjenjuju rizike. Suprotno tome, čini se da oni samo previše cijene nagrade. Oni srljaju ka ostvarenju svojih želja zato što ih njihov mozak daleko više nagrađuje nego što će to činiti nakon ovog perioda. To je razlog zašto nam se kasnije čini da je sve što smo iskusili u ovom uzrastu bilo najintenzivnije – zaljubljivanje, druženja, doživljaji…
A one nagrade koje tinejdžerski mozak najviše voli, jesu društvene nagrade, posebno poštovanje vršnjaka. Jedna nedavna studija pokazala je da je tinejdžerima kojima se magnetnom rezonancom skenira mozak dok na simulatoru voze brza kola, sistem za nagrađivanje u mozgu bio mnogo aktivniji onda kada su mislili da ih posmataju drugi tinejdžeri. Štaviše, tada su povlačili i riskantnije poteze.
Naučnici ove promjene u mozgu objašnjavaju tekovinom evolucije, koja u ovom periodu pripadnike ljudske vrste gura u nova iskustva kako bi se pripremili za svijet odraslih. To znači da pubertet podstiče mlade da se od porodice okrenu ka vršnjacima, i počnu da stvaraju sopstveni životni put.
Na greškama se (stvarno) uči
Drugi ključni sistem u našim mozgovima u vezi je sa kontrolom. Njegova uloga je u kanalisanju i obuzdavanju sve te energije koja stiže iz prvog sistema. Ovdje na scenu stupa nadčeoni korteks koji preuzima vođstvo nad drugim dijelovima mozga, naročito nad dijelovima koji kontrolišu emocije i motivaciju. Tako funkcioniše proces donošenja odluka, koji je neophodan uslov za dugoročno planiranje i odlaganje zadovoljstava.
Ovaj sistem se u velikoj mjeri oslanja na učenje. Tokom odrastanja djeteta, on postaje sve djelotvorniji kako dijete stiče više iskustava. Učimo, tako što pokušavamo, griješimo i opet pokušavamo dok ne uspijemo.
Stažiranje od 7. godine
A kad učite da budete odrastao, onda je važno da učite na greškama na vrijeme, kako ih ne biste pravili onda kad više sebi ne smijete da ih dozvolite. To je upravo način na koji su sazrijevala djeca u društvima lovaca skupljača. Sve one vještine koje su im potrebne u zrelom dobu, djeca bi počinjala da stiču u ranom dobu. Tako da bi imala mnogo prilika da pokušavaju, griješe i uče na svojim greškama. U uzrastu u kome današnji mladi još uvijek ne počinju da se hvataju u koštac sa prvim životnim lekcijama, djeca lovaca sakupljača već su postajala stručnjaci za planiranje i svoje buduće društvene uloge. Drugim riječima, dok današnja djeca počinju da stažiraju sa 27, u primitivnim društvima počinju sa 7.
Djevojčice su od ranog djetinjstva vežbale brigu o djeci, čuvajući svoju braću i sestre i pruzimajući odgovornost za njih. Dječaci su vježbali lov od malih nogu baratajući oružjem. Naravno, i dječaci i djevojčice su svoje buduće životne zadatke usavršavali pod nadzorom odraslih, jer su ih vježbali na vrijeme, prije nego što pubertetski hormoni počnu da im udaraju u glavu. Kada bi pubertet stigao, bili su spremni da krenu ka pravim nagradama u vanjskom svijetu, ali sa vještinom i kontrolom koju su na vrijeme stekli.
Gas bez mjenjača i kočnice
Danas se odnos između ova dva sistema u mozgu drastično promijenio. Pubertet i sklonost ka preuzimanju rizika dolaze ranije, a pripreme za životna iskušenja počinju kasnije. Zapravo, način života u savremenom svijetu je takav da djeca nemaju gotovo nikakvog iskustva u zadacima koji će ih čekati kad odrastu. Većina današnje djece nikada neće isprobavati čak i najosnovnije vještine poput kuhanja ili brige o drugima. Jedine obaveze koje imaju jesu one školske, a one imaju malo veze sa stvarnim životom.
Savremeni roditelji sve više odlažu trenutak kada će njihova djeca imati priliku da se suoče sa stvarnim ciljevima u stvarnom svijetu, a upravo na ovakvim iskustvima djeca izgrađuju sistem kontrole. Razvojni priholog Ronald Dall sa kalifornijskog univerziteta Berkley ovaj raskorak opisuje sljedećom metaforom: Današnji adolescenti nauče da dodaju gas mnogo prije nego što nauče da mijenjaju brzine i koče.
Novi pogled na mozak tinejdžera stavlja u fokus često zanemaren faktor tako neophodan za pravilno sazrijevanje, a to je iskustvo, koje oblikuje naš mozak. Mada mi zaista mnogo dugujemo svojim genima i urođenim osobinama, upravo je jedna od najvažnijih odlika mozga njegova osjetljivost na iskustva.
Manje teorije, više prakse
Ovo saznanje može biti veoma ohrabrujuće za sve one koji savremenu adolescenciju smatraju nerijhešivim problemom. Fleksibilnost mozga koji se razvija daje mogućnost da se na njega utiče tako da tinejdžerski period ne predstavlja “spasavaj se ko može” fazu.
Ono što bi trebalo da se mijenja, jeste pristup granicama zrelosti za različita životna iskustva. Umjesto velikih rezova, trebalo bi u vaspitavanju mladih insistirati na postepenom ali stalnom osvajanju vještina i sloboda. Kućni poslovi, planiranje, raspolaganje novcem, briga o drugim članovima porodice, zarađivanje za džeparac, snalaženje u novim i nepoznatim situacijama, sve je to ono u čemu bi djeca trebalo da se iskušaju na vrijeme, mnogo ranije nego što je uobičajeno.
Uključivanje djece u stvaran život je istina mnogo teže danas, kada način života u savremenim gradovima onemogućava da dijete od malih nogu pomaže roditeljima u njihovom poslu, kao što su milenijumima činila djeca poljoprivrednika ili zanatlija. Što ne znači da ne treba da pokušamo da promijenimo ustaljenu praksu modernog odrastanja koje se svodi na koktel školskih obaveza i zabave, i koja debelim zidom djecu štiti od života sve dok, u naletu tinejdžerskog ludila, taj zid ne probiju glavom sami.
