U svijetu se godišnje desi 23 miliona spontanih pobačaja. Svaka četvrta trudnoća završi se rečenicom: “Srce vaše bebe više ne kuca”. Žena kojoj se to dogodi u BiH rijetko biva upućena na detaljnu dijagnostiku, a još rijeđe potraži psihološku pomoć iako je doživjela traumu.
Pokret “Ženski marš” provodi kampanju osvještavanja građana o spontanom pobačaju, a aktivistkinja Nejra Latić-Hulusić za N1 naglašava da ogroman problem leži u samoj percepciji spontanog pobačaja. Naime, on se nerijetko percipira kao bolest ili isključivo kao ženska krivica.
– Iako svaka četvrta trudnoća u našem okruženju završi spontanim pobačajem, o tome se jako malo govori – kaže ona.
Ističe da institucije koje se bave zdravljem žena ne pružaju odgovarajuću podršku.
– Žene zato ni ne znaju šta u slučaju spontanog pobačaja; kakva su im prava, gdje tražiš bolovanje, kome da se javiš. Pitali smo i to da li planiraju da uvedu po automatizmu psihološku podršku za žene koje izgube trudnoću, odgovorili su nam da ordinirajući ginekolog treba biti psihološka podrška ženi. To nije njihova specijalizacija. Iskustva žena su potpuno poražavajuća. Mojoj drugarici je čak rečeno da nisu ni bili sigurni da je trudnoća za nju, a što joj je rekla ginekologinja. To bi trebalo biti protuzakonito – izričita je Latić-Hulusić.
Naglašava kako žene sa prosječnom platom u BiH nemaju taj luksuz održavanja trudnoće u privatnim ordinacijama.
– Preostaju vam domovi zdravlja. Tamo se nekada na običan ginekološki pregled, a ne na detaljnu dijagnostiku, čeka po dva mjeseca. Dešava se da trudnicama nakon uzimanja brisa saopšte da imaju određenu upalu, a onda im ultrazvuk odgode za još mjesec dana. Svi nalazi koji se rade tokom sumnje na pobačaj u cijeloj BiH su, u principu, besplatni. Međutim, problem je što nemate reagensa. Poznajem trudnicu koja nakon pobačaja već petnaesti dan čeka da joj se izvadi nalaz vezan za trombofiliju. Prolazite kroz kompletan administrativni pakao – upozorava Latić-Hulusić.
No, tu nije kraj uznemirujućim iskustvima.
– Imali smo i trudnicu koja je imala spontani pobačaj, i dok krvari, u julu, na 35 stepeni, da bi dobila doznake za bolovanje i uputnice za dalje pretrage – ona mora da uzme mišljenje svog ginekologa koji potvrđuje da se dešava spontani pobačaj, odnese ga u Zavod za zaštitu žena i materinstva, ostavi tu papir preko noći samo kako bi neko stavio pečat na njega i prepisao dijagnozu na drugi papir – prepričava sagovornica.
Potom, nastavlja ona, s tim papirom idete ljekaru opšte prakse.
– Tu čekate po dva, tri sata, pogotovo u pandemiji. Iako toj ženi koja krvari ginekolog savjetuje strogo mirovanje kako ne bi dobila sepsu ona mora tu da čeka samo da bi doktorica to još jednom opečatila i kako bi dobila svega četiri dana bolovanja. Na kraju je još dobila i pitanje zašto je nervozna, a potom još i komentar “mlada si – bit će opet”. Eto to su ljekari koji bi trebali da budu naša prva psihološka podrška kada se takvo nešto desi – prepričava aktivistkinja Latić-Hulusić.
Naglašava da je krajnje vrijeme da se u našem društvu destigmatiziraju stvari vezane za ženino seksualno i reproduktivno zdravlje, te da bi institucije morale time da se bave. Dodaje da čak i sami ljekari u dokumentima spontane pobačaje navode kao “nemili događaj”, te time društvo udaljavaju od pravilnog suočavanja sa ovom temom.
(zenskimars.com, Kidsinfo.ba)
