Djeca koja su počela da čitaju sa 5 godina, tokom kasnijeg školovanja lošije su stojala sa čitanjem od djece koja su ga savladala kasnije
Vaspitačice i vaspitači u vrtićima oduvijek imaju pravo da se žale na stres. Odgovornost koju nose je velika, a u posljednje vrijeme i pritisak da djecu podučavaju znanjima koje i nisu za njihov uzrast, postaje sve veći.
– Tete iz vrtića su svjedoci koliko su djeca nesretna zbog novih metoda u kojima još od malih nogu moraju savladavati gradivo koje je nekad bilo namijenjeno samo za školu. U pravu su kada misle da bi mnogo više djeca naučila kroz igru i druženja. A nauka potvrđuje njihov stav – smatra razvojni psiholog Peter Gray.
Brojne studije
On se poziva na brojne studije koje su pokazale da rano učenje školskog gradiva, mada u početku poboljšava rezultate, zapravo na duži rok dovodi do nazadovanja, naročito u pogledu društvenog i emocionalnog razvoja.
U Njemačkoj je još tokom 70-ih vršeno poređenje između 50 vrtića usmjerenih na igru i 50 koji su se fokusirali na učenje školskog gradiva. Uprkos boljem predznanju djece iz druge grupe, do četrvrtog razreda osnovne škole djeca iz prve grupe znatno su ih prevazišla u svakom pogledu.
Rani učenici lošije su stajali sa matematikom i čitanjem, kao i po pitanju društvene i emocionalne zrelosti.
Zbog ovih saznanja, u Njemačkoj su, uprkos globalnom trendu, odustali od ranog učenja i vratili se igranju.
Slična istraživanja u SAD dala su iste rezultate. Početni uspjesi i prednost u odnosu na djecu koja se igraju, kod djece koja rano počinju sa učenjem brzo blijede. Štaviše, kako je pokazalo jedno dugogodišnje istraživanje, u uzrastu od 23 godine, djeca iz grupe koja je rano počela sa učenjem imala su više šanse da počine krivično djelo nego njihovi vršnjaci koji su predškolske dane proveli u igri!
Šta može biti uzrok ovakvih posljedica ranog učenja?
Gray smatra da stavljanje naglaska na uspjeh i napredovanje ostavlja negativne posljedice na djecu koja se podvrgavaju ranom učenju akademskih znanja. Za razliku od njih, djeca koja se mnogo igraju uče da se slažu sa drugima, da planiraju svoje aktivnosti, da prevazilaze razlike i postaju odgovornija.
Bez ige nema razvoja
I drugi stručnjaci za dječiji razvoj naglašavaju pogrešne predstave o tome kako djeca uče, koje vladaju kod današnjih kreatora obrazovnih politika.
– Igra se često smatra nezrelom aktivnošću kojom se ništa ne postiže, ali bez nje nema razvoja, kontrole osjćanja i pažnje – ističe David Whitebread, psiholog sa Kembridža.
Sergio Pelis s Albert Univerziteta u Kanadi dodaje da iskustvo igre mijenja neuronske veze u prednjem dijelu mozga, čega bez igre nema.
– Te promjene su neophodne da bi sazrio centar za kontrolu izvršnih funkcija mozga, koji reguliše emocije, planira, rješava probleme. Igra priprema mlad mozak za život, ljubav, učenje. Ova igra mora biti potpuno slobodna – bez trenera, pravila, uputstava. Bilo da je u pitanju koškanje, pravljenje zamka od pijeska ili nešto treće, djeca sama moraju da donesu pravila. Nadčeoni korteks tako stvara nova neuronska kola koja regulišu složene društvene odnose – objašnjava Pelis.
Proučavajući životinje, naučnici su otkrili da igra aktivira čitav neokorteks, i da se trećina gena koje su proučili značajno mijenja nakon samo pola sata igre.
– Kod ljudi, igra razvija društvene vještine koje vode boljem uspjehu u školi – objašnjava Pelis.
On se poziva na strudiju koja je pokazala da djeca sa boljim društvenim vještinama u trećem razredu, imaju bolje ocjene u osmom.
– To je vjerovatno i razlog zašto zemlje koje imaju duže školske odmore – imaju i bolje učenike – zaključuje.
Pogubni pritisci
Jay Giedd, neuronaučnik sa Univerziteta u San Dijegu posvetio je karijeru proučavanju načina na koji se mozak razvija od rođenja do zrelosti.
Njegovo mišljenje je da djeca mlađa od 7-8 godina nisu prilagođena didaktičkom objašnjavanju već aktivnom istraživanju. Kod predškolske djece, klasično učenje ubija želju za istraživanjem.
Naročito je pogubno pritiskanje male djece da uče čitanje. Pismenost postoji tek 6.000 godina i mozak nije evolutivno predodređen za tako kompleksan zadatak. To nije vještina koja se spontano stiče poput hodanja.
Jedna studija iz Njemačke, iz 2012. godine, pokazala je da djeca koja su počela da čitaju sa 5 godina tokom kasnijeg školovanja lošije stajala sa čitanjem od djece koja su ga savladala kasnije.
