Nikitini su u jedno bili sasvim sigurni: dijete će se samo razvijati fizički i mentalno – potrebno je samo stvoriti uslove koji ga na to podstiču.
Šezdesetih godina 20. vijeka obična porodica Borisa i Lene Nikitin, postala je poznata širom tadašnjeg SSSR-a.
Svoje sedmoro djece Nikitini su vaspitavali prema sopstvenom sistemu ranog razvoja, koji je za to vrijeme bio vrlo čudan.
O svom iskustvu napisali su mnoštvo knjiga, o njima su se snimali filmovi, a logičke društvene igre i mozgalice koje su oni izmislili bile su vrlo tražene. Međutim, načela po kojima su Nikitini odgajali svoju djecu nailazila su na stalne osude.
Kako je sve počelo
Inženjer vazduhoplovstva Boris Nikitin nije bio saglasan s metodama vaspitanja omladine u SSSR-u. Zainteresovavši se za pedagogiju, pedesetih godina je pokušao da otvori sopstvenu školu, ali su mu vlasti to zabranile. S budućom ženom Lenom, nastavnicom ruskog jezika, upoznao se na jednom seminaru iz pedagogije. Boris je bio stariji četrnaest godina, ali slični pogledi na život i zajednička interesovanja – pedagogija, umjetnost, školski sistem – učinili su svoje.
Ispalo je tako da „školu budućnosti“, koju im vlasti nisu dozvolile da otvore, stvore u svojoj porodici. Sin Aleksej rodio se 1959, zatim 1960. Anton, 1962. Olga, 1964. Ana, 1966. Julija, 1969. Ivan, i najmlađa Ljuba 1971.
Kako su eksperimentirali na djeci
Nikitini su u jedno bili sasvim sigurni: dijete će se sámo razvijati fizički i mentalno – potrebno je samo stvoriti uslove koji ga na to podstiču. Zadatak roditelja nije da ga tjeraju nego da ga usmjeravaju. I da se raduju uspjehu i da ga podržavaju, ali isto tako da ga ne prezaštićuju da mu ni u kom slučaju ne bi gušili samostalnost. Podsticanje sposobnosti treba započeti što ranije. Ako se djetetu ne pruži ta mogućnost, njegovi talenti će vremenom nestati, a život će mu biti dosadan.
Sljedeće principe Nikitini su smatrali svojim pronalascima:
• Zdravlje i fizički razvoj: okolina ne treba da bude sterilna, čeličenje i gimnastika od djetinjstva, lagana odjeća, jednostavna ishrana bez prejedanja, kućno vježbanje. Supružnici su sportsku opremu učinili dijelom kućne atmosfere, pa su zadovoljstvo kretanja i fizičke aktivnosti lako postali životne navike djece.
• Emocionalni razvoj: dojenje od prvih minuta života i uvijek kada dijete to traži, čest tjelesni kontakt s mamom i tatom, zajedničko spavanje, mogućnost istraživanja svijeta bez nepotrebnih zabrana, razne zajedničke aktivnosti s roditeljima, usmjerenost na pomaganje drugima.
• Intelektualni razvoj: bogato „razvojno okruženje“, brojanje, slova, čitanje, geografske karte, mozgalice, zagonetke i, na kraju, naročite igre koje su osmislili roditelji. Igre su imale za cilj razvijanje analitičkih i kreativnih sposobnosti spram sklonosti i interesovanja djeteta. Djeca nikada nisu bila primorana da se bave njima.
• Kreativni razvoj: porodica je podržavala kreativnost u svim oblicima, kao i nestandardna rješenja i otkrića.
Zašto su ih počeli osuđivati pa i proganjati
Danas se ovi principi čine prirodnim, ali u to vreme rodbina i javnost bili su ogorčeni. Mnogi su smatrali da Nikitini djecu dovode u opasnost, lišavaju ih djetinjstva i iživljavaju se. Najviše otpora izazivalo je čeličenje, rano čitanje i samostalnost djece. Supružnici su morali da brane svoje pravo da odgajaju svoju djecu onako kako oni smatraju da treba.
A sve zato što nisu krili da rade gimnastiku sa bebama, trče sa djecom po snegu, čeliče ih hladnom vodom i dozvoljavaju im da pomažu odraslima u svim poslovima. Na primjer, dječaci su već sa tri godine znali da naprave sebi igračke pomoću čekića i testere. I naravno, igrali su se prema svojim metodama.
Rezultati njihovog pristupa inspirisali su supružnike i uvjeravali ih da su u pravu. Djeca su se mnogo rjeđe bila bolesna, odrastala su samostalna i radoznala, sa tri godine znala su da čitaju, a sa četiri rješavala jednostavne jednačine. Polazila su ranije u školu, lako savlađivala gradivo, preskakala razrede.
Prvi film o porodici Nikitin „Jesmo li u pravu?“ snimljen je 1965. godine i u njemu su govorili o svom iskustvu i mogućnostima.
Vremenom su priznali da su griješili u nekim stvarima
Na pitanje da li nastoje da naprave vunderkide od svoje dece, Lena i Boris su uvek odgovarali odrično. Govorili su da to nije „rani razvoj“ nego blagovremeni i da će na taj način svako dijete postati pametna, samostalna, kreativna ličnost koja će pronaći sebe u životu. Međutim, kada su djeca odrasla, Lena i Boris su priznali da im nije pošlo za rukom da sve prođe bez ozbiljnih grešaka.
Kao prvo, Nikitini su bukvalno živjeli kao pod lupom. Porodica je bila pod stalnim nadzorom nepoznatog svijeta i protivnika. Kada su postali odrasli ljudi, djeca su govorila o tome da se nisu osjećala zaštićeno od priča i spletki. Televizija, novinari, pedagozi, ljekari, komšije i drugovi iz razreda – svi su stalno raspravljali i osuđivali život njihove porodice.
S druge strane, život djece uglavnom se odvijao u kući. Nisu išli u vrtić, a u školi su uvek bili najmlađi, pa nije bilo lako pronaći zajednički jezik sa vršnjacima. Ujedno, vrata njihove kuće su stalno bila otvorena za razne goste, prijatelje i istomišljenike.
Veliko interesovanje javnosti za neobičnu porodicu u nekom trenutku je Borisa i Lenu fizički oduzelo od njihove djece. Putovali su širom zemlje, držali predavanja, pisali knjige, gostovali na TV. Bilo je trenutaka kada su se djeca osjećala emotivno uskraćeno. Ali u porodici je uvijek vladala atmosfera ljubavi, roditelji su se prema svim ljudima ponašali ljubazno i bez predrasuda, i uspjeli su da prevaziđu teškoće.
To što su u djetinjstvu sva znanja i vještine lako usvajali, nekoj djeci je stvorilo iluziju da će i u budućnosti sve potrebno usvajati kroz igru, nisu navikli na strogu disciplinu. Otuda je sticanje znanja koja više nisu mogla dobiti u porodici išlo teže. Na primjer, kćerka Julija je tek u kasnijim godinama shvatila da mora učiti i ono što ne želi.
Istovremeno, sva djeca Nikitina tvrde da im je navika iz djetinjstva da traže nestandardna rešenja dosta pomogla u profesionalnom životu.
Svih sedmoro djece odraslo je u kreativne i školovane ljude koji su zadovoljni svojim životom. Međusobno su vezani, često se druže i s toplinom i velikim poštovanjem pričaju o roditeljima. Dio iskustva svojih roditelja i sami primjenjuju. Njihovim zalaganjem ponovo se izdaju knjige i razvojne igre Nikitina. Privatnost svojih porodica, međutim, štite od novinara i radoznalih. Niko od unučadi Nikitina nije pošao u školu prije vremena.
Ko su danas djeca Nikitina, koja su roditeljima podarila 27 unuka
1. Najstariji sin, Aleksej, živi u Londonu. Po profesiji je nastavnik fizike i radi kao konsultant u razvoju elektronike. Oženjen, ima dvoje djece.
2. Drugi po rođenju je Anton. Diplomirao je na hemijskom odeljenju Moskovskog državnog univerziteta. Bio je na rukovodećim pozicijama u proizvodnom sektoru. Anton ima dvoje djece i četvoro unučadi.
3. Olga je diplomirala na Pravnom fakultetu na „Lomonosovu“. Radila je na visokim pozicijama u velikim kompanijama. Ima dvije kćerke i troje unučadi.
4. Ana Nikitina je završila medicinsku školu. Majka je četvoro dece i četvoro unučadi.
5. Julija je novinarka. Diplomirala na Moskovskom državnom institutu za kulturu. Ima dve kćerke.
6. Ivan je stekao visoko obrazovanje u oblasti radio i televizijskog emitovanja. On i njegova supruga odgajili su petoro djece.
7. Ljuba je diplomirala Bibliotekarstvo. Radila je svega tri godine, a potom postala domaćica i majka desetoro dece i dvoje unučadi.
Četiri porodice žive u Podmoskovlju, u kućama nedaleko od starog roditeljskog doma. Djeca, unuci i praunuci se često okupljaju na porodičnim slavljima i redovno organizuju otvorene festivale porodice Nikitin.
Porodica ima web stranicu sa informacijama o njihovom životu, sistemu vaspitanja, knjigama i filmovima roditelja.
Sistem vaspitanja Nikitina priznat je u Rusiji, Nemačkoj, Japanu, Americi…
