Jasmina Hadela, stručnjakinja za roditeljstvo i rani razvoj, majka je jedne djevojčice i dvojice dječaka. Kroz svoj posao Jasmina nastoji roditeljima da približi realnu sliku o roditeljstvu, te da im olakša izgradnju kvalitetnih odnosa unutar porodice. Upravo toj oblasti pripada i tema o kojoj piše za Kidsinfo.
Kada na svijet donesemo to predivno, maleno, mirišljavo i nedužno klupko ljubavi, očarani smo emocijama koje nas preplavljuju i zaboravljamo na sve boli pretrpljene do trena rađanja. Uvijek govorim da ne postoji ljubav jača od one kada roditelji ugledaju svoje dijete po prvi put.
Međutim, jesmo li dovoljno spremni na sve izazove koji nas očekuju? Jesmo li u trudnoći dobili toliko informacija da ni sami ne znamo kuda se okrenuti i čiji savjet slušati?
Ono što mogu reći kao majka, a u tome imam staž od deset godina s dva dječaka i jednom djevojčicom, jeste da nas nijedna knjiga ovog svijeta ne može pripremiti na svijet koji se desi nekoliko dana nakon rođenja djeteta. Pritom ne smatram da ne bismo trebali čitati knjige. Zapravo, poželjno je, ali uvijek treba shvatiti da nečije roditeljstvo nije i ne mora biti isto ili slično kao vaše. To je logično jer svi mi imamo svoju porodičnu situaciju čiju pozadinu znamo samo mi.
Isto tako, roditeljstvo svakako nije isto s prvim, drugim i trećim djetetom. Naravno da s vremenom shvatimo šta djetetu najviše odgovara i na neke situacije drugačije reagiramo nego što smo reagirali s prvim djetetom.
Kao majka znam da su mi, u neku ruku, knjige puno pomogle, kao i neke tehnike koje sam primjenjivala, ali ono što mi je najviše pomoglo jeste to što sam krenula raditi na sebi. Što sam osvijestila sebe, svoje razmišljanje i svoja očekivanja prema djeci. S vremenom, uz sve okolnosti koje se oko nas dešavaju, mi odrasli zaboravimo kako je to biti dijete. Kako se naš pogled na svijet razlikovao od pogleda odraslih i kako smo čeznuli za shvatanjem odrasle osobe.
Upravo zato naglašavam, niko nas ne priprema za ono najbitnije u životu, za najvažniju ulogu koju imamo, a to je odgojiti samostalno, samopouzdano i emocionalno inteligentno dijete. Kao da su svi poslovi važniji od samog roditeljstva.
Do prve godine života djeteta još smo u euforiji od svog onog divnog i slatkog bića, bez obzira što dijete možda nije najbolje spavalo, možda je imalo grčeve ili neke druge probleme zbog kojih smo bili neispavani. No, šta nakon godine dana? Šta kada roditelji moraju raditi? Šta kada krenu problemi koji ipak zahtjevaju dublji rad na sebi i shvatanju djeteta?
Dijete će nam jako brzo pokazati svoje nezadovoljstvo novom situacijom. Može se desiti da grize, da viče, da se baca po podu, da plače, da gleda u prazno bez želje da s nama komunicira (da, da, sve to već od prve godine djetetovog života). Istraživanja pokazuju da na dijete utječu i pozitivne i negativne okolnosti još kada je u majčinom trbuhu. Već tada se kreiraju neuronske veze u mozgu koje mogu u prvoj godini života dovesti do, za roditelje, neprimjerenog ponašanja.
Kao stručnjakinja za roditeljstvo i rani razvoj, te profesionalni razvoj odgojno-obrazovnih stručnjaka cilj mi je, u mom Centru za rani razvoj u djetinjstvu, kroz provjerene znanstvene činjenice i iskustven pristup približiti mogućnosti rješavanja određenog problema u odnosu s djetetom, ili u odnosima u porodici. Iza svakog problema stoji određeni uzrok koji je doveo do njega, ali u nekim situacijama se jednostavno može samo raditi o razvojnoj fazi koja u određenoj dobi prolazi. Zato svoj rad temeljim na edukacijama, radionicama i predavanjima, jer tako mogu pristupiti većoj masi ljudi kojima trebaju kvalitetne i provjerene informacije.
Ono što je svakako važno za zapamtiti, svi smo mi ljudi od krvi i mesa i normalno je da osjećamo krivnju ili nelagodu ako naše dijete neprimjereno postupa. Međutim, uvijek se pitam: „A što je to neprimjereno?“. Ko je donio pravilo i okarektizirao nešto neprimjerenim? Zbog čega nekome nabijati krivicu zbog djetetovog ponašanja, umjesto da se ponudi podrška?
Želim vam reći da sam ja bila majka koja je jako puno griješila, posebno s prvim djetetom jer sam smatrala da moram biti majka kakvu sam i ja imala, te da moram postupati kako je ona mene tretirala i odgajala. Smatrala sam da je vikanje najefikasnija odgojna metoda. Smatrala sam da ako ponekad udarim dijete da je to za njegovo dobro. Drugačije tada nisam znala. Obrazovanje, edukacije, rad na sebi i sve moguće životne prilike navele su me da postanem drugačija, a to je rezultiralo i drugačijim odgojnim stilom.
To ne znači da sada nemam greške. Nikako! Samo sam sada naučila kako se nositi s greškama, te kako se izviniti za svoje postupke i shvatila sam da roditeljstvo nije i ne mora biti savršeno. Takvim načinom pokazujem djeci da je OK pogriješiti i indirektno ih učim kako grešku ispraviti. Svi griješimo. I oni će griješiti, a na nama je da ih naučimo kako se nositi s greškom i kako krenuti ka rješavanju problema.
Svaki rast očekuje promjenu i izlazak iz zone komfora. Osobito je teško kad vas okolina kritizira i miješa se u vaše poslove. Što prije shvatimo da oni govore o sebi, a ne o nama, prije ćemo se maknuti od problema i doći do rješenja.
Za kraj, znam da se mi svi bojimo i da tražimo neki recept, ali to ne mora biti tako. Želja mi je približiti roditeljstvo kao nešto čarobno i uzbudljivo, a smanjiti strah kod roditelja kakav sam i sama nekad imala. Da, vi ste vođa, vi držite na okupu porodicu i svakako ne zagovaram popustljivi stil odgoja jer on je neučinkovit kao i tradicionalan. Prihvaćanje, svjesnost i opuštenost nešto su čemu težimo. Roditeljstvo nije i ne mora biti tabu tema i ne znači da se naš život završio. Iako volimo svoju djecu najviše na svijetu, nikad ne zaboravimo i na našu dobrobit. Ukoliko smo mi dobro i dijete će biti dobro.
(Kidsinfo.ba)
