XY Roditeljski savjetnik na svojoj Facebook stranici svake sedmice objavljuje savjete Renate Krstanović, geštalt psihoterapeutkinje i dipl. psihologinje koja piše o aktuelnim temama. U današnjem tekstu Renata govori o saradnji između roditelja i nastavnika.
U nastavku pročitajte njen tekst i ne zaboravite da se stručnjacima iz XY Roditeljskog savjetnika, koji je dio online platforma Asocijacije XY, možete obratiti za besplatnu psihološku pomoć putem njihove Facebook stranice koja je dostupna na ovom linku.
Živimo u vremenu kada smo suočeni s brojnim izazovima modernog društva. Razvoj tehnologije, užurbani način života, te novi standardi i pravila koje težimo zadovoljiti doprinose međusobnom otuđenju i udaljavanju. Jednostavno- previše smo umorni, iscrpljeni ili nemamo vremena (često ni za nas same). I upravo zbog ovog, potreba za zbližavanjem porodice je potrebnija nego ikada. Kroz nju osjetimo i dobivamo podršku, razumijevanje, pažnju i ljubav. Ipak, porodica nije jedini „sistem“ kojem pripadamo (ali je svakako temelj na čijem principu djelovanja i mehanizmima gradimo sebe u drugim odnosima i ulogama).
Prvi korak iz sigurnog okruženja porodice koji nas vodi u susret stvarnom svijetu i izgradnji samostalne samoaktualizirane ličnosti, pravimo polaskom u vrtić, odnosno školu. Susret s nastavnicima, učiteljima ili odgajateljima predstavlja slijedeću stepenicu ka razvoju socijalnih vještina djeteta koje prate određene emocije (i određeno ponašanje).
Već smo ranije naveli da pored porodice, odgojno – obrazovne ustanove imaju najveći uticaj na razvoj socioemocilanlnih kompetencija (a njih najčešće stavljamo u drugi plan). Stoga se potreba za razvijanjem bliske saradnje roditelja i škole intentzivirala i postala neophodan proces u zdravom razvoju djeteta, izgradnji kvalitetnih odnosa s drugim ljudima i samim sobom, prevazilaženju poteškoća, sticanju kvalitetnog obrazovanja.
U ovom procesu školovanja, u savremenim uslovima, očekivanja koja kao roditelji imamo su možda veća nego ikada. Ipak , kada je obrazovanje u pitanju, većina nas je još uvijek „tradicionalno“ orijentisana, školama prepuštamo odgovornost za obrazovanje djece. S druge strane komunikacija nastavnika s roditeljima relativno je rijetka (najčešće je inicirana od strane škole) i orijentisana je na pojedinačne probleme (kroz roditeljske sastanke). Nasuprot ovakvom tradicionalnom stajalištu je partnerski pristup koji potencira saradnju škole i roditelja, zajednički doprinos dječjim postignućima, čestu komunikaciju, stvaranje pozitivne klime u odgoju te međusobno uvažavanje. Uloge su jasne i podržavajuće, odgojni ciljevi i planovi rada se zajednički određuju i dogovaraju.
Međutim, proces razvoja saradnje između nastavnika i roditelja može naići i na određene prepreke, uglavnom nastale na međusobnim očekivanjima i pretpostavkama. Koliko puta smo prisustvovali neumjesnom razgovoru o npr. platama nastavnika, radnom vremenu ili neprimjereno dugom godišnjem odmoru? S druge strane koliko poznajemo roditelja koji su „poslušni“ i ne suprotstavljaju se učiteljskom autoritetu odnosno roditelja koji su apsolutno u pravu? Koliko nas zaista ima komunikaciju s nastavnicima (pored roditeljskih sastanaka)? Koliko smo uključeni i na koji način?
Opet, i nastavnici mogu imati predrasude o roditeljima kao laicima koji se ne razumiju u „materiju“ te stoga ne uvažavaju njihove savjete, često negativno ocjenjujući odgoj djeteta. Ovo su, nadamo se rijetki slučajevi ali ipak prisutni.
Umjesto da zauzimamo suprotstavljene strane – jedni na strani institucije škole, a drugi institucije porodice, trebali bi težiti konstruktivnom dijalogu kojeg tek trebamo naučiti, saradnji kojoj trebamo težiti. Ona ne postoji kada su glasovi povišeni, a mi uzbuđeni i ljuti. Ona ne postoji ni kada se povučemo, postanemo pasivni ili se vraćamo na prijašnje probleme. Saradnja postoji kada je prisutno poštovanje koje se vidi u slušanju, želji za razumijevanjem, prihvaćanju promjena, drugačijih gledišta, novih aktivnosti…
Jedan od izvora sukoba između učitelja i nas je činjenica da opažamo istu stvar različito. Dok jedna strana može dijete promatrati kao energično, spontano i društveno, druga ga strana može smatrati divljim i nediscipliniranim. Dok se neki roditelji s lošim ocjenama suočava konstruktivno i pokušava, u suradnji s učiteljem, pomoći djetetu, neki od roditelja su vrlo osjetljivi na loše ocjene. Zaista, često ih možemo shvatiti previše lično; ako je dijete „loše“, znači da su i roditelji „loši“.
Za sva dodatna pitanja obratite se psihološkom savjetovalištu XY Roditeljskog savjetnika. Usluge savjetovališta su besplatne, a možete ih kontaktirati putem e-mail adrese, privatnom porukom na stranici ili pozivom na broj telefona.
