Ljudi koji nemaju djece ne znaju što je to umor. Odgovorno vam ovo tvrdim. I ja sam nekad mislila da sam umorna. Oh kako sam samo bila naivna, i odmorna, a da to tada nisam znala. Ovo je jedna nova dimenzija umora, a kada, uz roditeljstvo, balansirate i posao i domaćinstvo (a znamo da nas je takvih najviše).
Povratak na posao, nakon rodiljnog, prošao je relativno u redu. Zapravo mi odlazak na posao ujutro nekako dođe kao terapija. Družim se s odraslim ljudima, radim nešto što nije isključivo mijenjane pelena i moram se svakog jutra otuširati. Opet izgledam kao žena, nisam 0-24 u pidžami i razbarušene kose. S druge strane, kad dođem kući, moram i želim se posvetiti našoj maloj Lavici, tako da se s njom igram, da joj pjevam, pričam priče, čitam slikovnice, grlim, ljubim i mazim ju. To je naravno lijepo, ali i iscrpljujuće.
Čeka me i more drugih obaveza, a vremena je uvijek premalo. Moj OCD ne pomaže u tome, ali borim se svakog dana protiv sebe same. Budem li se i dalje živcirala oko par kapi vode na sudoperu ili peglala kuhinjske krpe i peškire, mogu slobodno na psihijatriju. U svemu ovome ja nisam sama jer gora polovica odrađuje svoj dio obaveza, od mijenjanja pelena do slaganja čarapa. Nije gost hotela, nego ravnopravan član naše male porodice. Ruku na srce, ja više čistim, iako on smatra da ja čistim i čisto – ali tu je opet moj OCD u pitanju. Za sada stižemo pohvatati sve konce, i ulovili smo neki ritam, pa i on i ja svoje zadatke odrađujemo svakodnevno bez pogovora. Svi dani od ponedjeljka do petka su nam relativno isti, dinamični, jer nemaš sekundu odmora, i monotoni za poludjeti, jer uvijek radiš jedne te iste stvari.
I OK, mala je sita, čista i zadovoljna, jede kuhano, čitamo joj priče i posvećujemo svu našu pažnju. Trudimo se koliko god možemo. Na listi prioriteta prva je ona. Stan je čist i relativno uredan – koliko je to moguće s bebom, ručak je većinom skuhan dan ranije, a frižider je uvijek pun. Kada stavimo malu leći, muž i ja izgledamo kao da smo tek došli s ratišta i nemamo više snage za ništa. Jednostavno se srušimo od umora i čekamo prvi Leonin kme kme i prebacivanje male iz krevetića u naš bračni krevet. Život nam udara neki luđački tempo, a nas dvoje nemamo više vremena za sebe. Nismo još ni zadnji Star wars pogledali, a odlazak u kino planiramo još od prošle godine.
Nakon ovog poduljeg uvoda, dolazimo do teme o kojoj sam htjela pisati: tete čuvalice.
Čini li se samo meni da su dadilje tabu tema?
OK, shvatam da puno roditelja (sretnici jedni bezobrazni, ni ne znate koliko ste sretni!) ima podršku djedova i baka i može svoje klince ostaviti na čuvanje, ali vi koji nemate takvu mogućnost, jeste li se odlučili za tetu čuvalicu ili ste jednostavno odustali od bilo kakvog društvenog života? Pitam za frendicu.
Da se razumijemo, mi imamo, na sreću, žive i zdrave roditelje, koji nisu baš blizu, pa ne mogu uskakati svaki čas. Primjerice, moja mama je u Puli, a ja sam u Splitu.
Tete čuvalice su vani nešto skroz normalno i uobičajeno, dok su kod nas više kao mitska bića. Svi pričaju o njima, ali niko ih nije vidio. Lažem, svi pričaju o njima, ali niko ne želi priznati da ima tetu čuvalicu. Dobila sam dojam da je to sramota. Kao da si nesposobna ili sebična mama jer imaš tetu čuvalicu. Primjera radi, prokomentirala sam s nekoliko poznanica, otvoreno, tu opciju. Požalila sam se da nemam vremena ni za sebe, ni za muža, da sam umorna i da gubim konce te da mi se teta čuvalica čini kao jedna skroz super ideja da barem s vremena na vrijeme sebi i mužu poklonim dejt najt. Zgrozile su se. Kako ću ostaviti svoju bebu s nepoznatom osobom? Jesam li ja normalna… Zar me nije strah? Zar me duša ne boli?
Rekle su mi da sam sebična. Ne znam što sam tada uopće odgovorila, ali smatram da je dadiljama u interesu zaraditi svoju plaću, što znači da je njima u interesu dobro skrbiti o mojoj bebi, a meni je, s druge strane, u interesu da bračni drug i ja imamo dva sata solo s vremena na vrijeme. Da imam blizance, i da si to novčano mogu priuštiti, vjerojatno bi uzela dadilju na pola radnog vremena, ili čak na cijelo radno vrijeme, od pon do petka. Čisto da ne izludim.
I da, normalno da me je strah, normalno da je danas svijet poludio i da mogu u glavi sama sebi nacrtati najgori mogući scenarij. Sigurna sam da ću, onda kad mi teta čuvalica prvi put pričuva Lavicu, ta dva slobodna sata provesti ispred vrata svoga stana, čekajući da vrijeme prođe i da ja preživim to čuvanje. Normalno da sam luda. Mama sam. To mi je u opisu posla.
Dadilje danas možete potražiti preko fejsa ili googla, pa sam ja to i učinila. Pronašla sam krasnu tetu, certificiranu dadilju, s višegodišnjim iskustvom čuvanja djece, koja je i sama mama. Bila je kod nas jednom, na upoznavanju, i svidjela se i Leoni i meni. Kasnije smo odradile dva sata privikavanja, uz roditelje. Lavica je bila zadovoljna, ja sam bila još zadovoljnija, naravno. Sada skupljam hrabrost da je pozovem da nam jednu večer pričuva malu dok ja osluškujem svaki šum ispred stana. Nakon par čuvanja možda odemo i sami u kino pogledati zadnji Star wars.
Javim vam se kad skupim hrabrost.
(roditelji.hr/Kidsinfo.ba)
Pročitajte još:
