Novembar je mjesec koji je obojen ljubičastom bojom jer je posvećen prijevremeno rođenim bebama. To su bebe koje već u prvoj sekundi svog života pokazuju koliki su, zapravo, heroji i borci obzirom na činjenicu da se nerijetko suočavaju s ozbiljnim zdravstvenim problemima.
O prijevremenom porođaju, te iskustvu kroz koje je prošla nakon njega, za naš portal govori Dejana Reiser. Naime, Dejana se porodila početkom avgusta 2020. godine u njemačkom gradu Pforzheimu. U tom trenutku je bila u sedmom mjesecu trudnoće, a na svijet je donijela kćerku Viktoriu, tešku svega 990 grama i dugu 35 centimetara.
Kidsinfo: Kako je došlo do Vašeg prijevremenog porođaja i jeste li imali urednu trudnoću?
Dejana: U trudnoći, sem trudničkog dijabetesa koji sam u početku kontrolisala pravilnom ishranom, a kasnije inzulinskom terapijom, nisam imala apsolutno nikakve komplikacije. Bila je to jedna sasvim uredna trudnoća sve dok nije došlo do iznenadnog visokog napuknuća vodenjaka. Plodova voda je, takoreći, curila postepeno i 24 sata nakon napuknuća sam hospitalizirana. U bolnici sam, uz strogo mirovanje, pod stalnim nadzorom doktora i uz veliku količinu infuzije i lijekova, provela svega pet dana. Došlo je do gubitka placente, te su me hitnim carskim rezom porodili.
Viktoria sada ima četiri kilograma i jako je mirna i nasmijana beba. Uživamo u svakom momentu, u svakom hranjenju, kupanju, presvlačenju, u šetnji po prirodi… Svaki zajednički momenat je dar od Boga i mi smo zahvalni na tome.
Kidsinfo: Kako ste se osjećali u momentu kada su Vam rekli da ćete roditi prije termina?
Dejana: Čak i kada sam zauzela svoj krevet u bolnici nisam bila svjesna situacije u kojoj se nalazim. Bila sam uvjerena da ću, uz nadzor doktora, izdržati do ulaska u deveti mjesec. To se nije dogodilo. Svakodnevno sam imala razgovore s psiholozima koji su me pripremali na ono što slijedi, ali ja i dalje to nisam prihvatala kao moguću opciju. Osvijestila sam se tek u bolničkom hodniku, na putu ka operacionoj sali. Doktor mi je rekao da pozovem supruga, da će porođaj da krene. Bila sam u šoku, plakala sam i molila doktore da mi spase bebu…
Kidsinfo: Kako je izgledala „borba“ Vaše kćerke od trenutka kada je rođena, do onog kada ste je donijeli kući?
Dejana: Borba je bila jako teška, a krenula je u momentu kada sam se porodila. Viktoria je rođena bez znakova života, s ocjenom 1/10 na porođaju. Nakon uspješne reanimacije, desio se iznenadni prekid srce nakon kojeg je uslijedila još jedna reanimacija, na svu sreću i posljednja. Od tog momenta to malo srce kreće u nove, svakodnevne borbe. Dijagnoze su se nizale, ukupno osam… Ovo herojsko srce je izdržalo i herojski pobijedilo jednu po jednu dijagnozu: problemi s disanjem, apneja, infekcije, jaka hiperbilirubinemija i tako dalje. Svaki momenat je bio neizvjestan, posebno u prvim danima njenog života, koji su bili i najteži. Svaki gram koji bi Viktoria dobila za nas je bio veliki uspjeh. Kako je vrijeme prolazilo, broj kablova koje je imala prikopčane za svoje tijelo se smanjivao. Vodila je svoju bitku hrabro, dan za danom. Najveće probleme imala je sa disanje. Nakon mjesec dana na respiratoru, dobila je i tu bitku i bila sam najponosnija majka na svijetu. Nakon 64 dana, Viktoria je stigla kući.
Kidsinfo: Jeste li Vi boravili uz kćerku u tom periodu, jeste li je mogli uzeti?
Dejana: U bolnici sam nakon porođaja provela svega tri dana. Na svu sreću, uz bebu sam mogla da budem svakodnevno. Prvi put sam je vidjela 12 sati nakon porođaja. Dozvolili su mi da je kroz otvore inkubatora dotaknem, uhvatila je svojim malim rukicama moj prst i od tog trenutka niko više nije mogao da nas razdvoji. Kada su obavili ultrazvučni pregled glave i abdomena, te ustanovili da je s bebom sve u redu, rekli su mi da ću moći da je uzmem i držim na grudima u takozvanoj „kengur“ pozi.
Kidsinfo: Kako ste se osjećali u momentu kada ste kćerku prvi put uzeli u naručje?
Dejana: Pretrage su joj radili tri dana nakon rođenja, a četvrti dan, nakon ultrazvučnog pregleda glave, su mi doktori saopštili da mogu da je uzmem u naručje. To je bio najsretniji momenat u mom životu, sve moguće emocije su se u tom trenutku izmiješale. Sjećam se da sam toliko plakala, da se svo medicinsko osoblje okupilo oko mene. Kada su mi je spustili na grudi, osjetila sam da je konačno moje srce potpuno. A čini mi se i Viktorijino jer se od tog momenta alarmi nisu oglašavali. Čini mi se da smo obje bile mirne i spokojne. Kada bi sestre došle da je vrate u inkubatori, svaki put sam molila za još malo vremena.
Kidsinfo: Šta Vam je u svemu tome bilo najteže?
Dejana: Mogu slobodno da kažem da su mi sve situacije vezane za njeno prijevremeno rođenje teško padale. No, kada bih morala izdvojiti, to bi bila činjenica da moja beba od svega jedan kilogram ima tako težak početak života. Teško su mi padale infuzije koje su joj bile priključene u vene na glavi. Teško su mi padali crveni alarmi koji su se oglašavali na monitorima kada bi gubila vazduh ili kada bi srce skoro stalo s radom, teško mi je palo to što sam usljed ogromnog stresa izgubila mlijeko, teško mi je padala razdvojenost… Ta neizvjesnost da ćete dobiti poziv da dođete po bebu ili da te bebe više nema je nešto strašno i teško. To mogu da znaju samo mame koje su kroz to prošle.
Ovo je tema o kojoj se govori s „knedlom u grlu“. Iako ni ja, možda, nisam bila spremna govoriti i još jednom prolaziti kroz to, odlučila sam progovoriti kako bih dala podršku svim malim herojima i divovskim roditeljima.
Kidsinfo: Koliko je u toj situaciji bitna podrška okoline i bliskih ljudi? Ko je Vama bio najveća podrška?
Dejana: Podrška okoline je jako bitna u svakom momentu, a posebno ona od najbližih. Nažalost, kako moja porodica živi u Bosni, a ja u Njemačkoj, bila sam uskraćena za sve zagrljaje, ali ne i za svakodnevne video i audio pozive koji su mi davali vjetar u leđa. Zagrljaj mog supruga je bio moje jedino, ali najsigurnije utočište. Bio je uz mene u svakom momentu i hvala mu zbog toga, bez njega ovo ne bih izdržala. A svakako bih savjetovala sve roditelje prijevremeno rođenih beba da u tim teškim trenucima potraže i stručnu pomoć, jer je to ponekad, možda, i najbolja opcija.
Kidsinfo: Čemu Vas je ovo iskustvo naučilo?
Dejana: Naučilo me je da vjerujem u čuda, da volim i da budem zahvalna na svakom danu i svakom momentu provedenom u zdravlju.
Kidsinfo: Da li prijevremeno rođene bebe moraju da idu na neke redovne, posebne kontrole i nakon što napuste bolnicu?
Dejana: Da, borba se nastavlja i nakon dolaska kući. Neke bebe, koje imaju teže dijagnoze svakako trebaju i dalji nadzor doktora. Na svu sreću, Viktoria je danas jedno potpuno zdravo dijete, te uz obične preglede kod pedijatra imamo i česte oftalmološke preglede, kao i vježbe kod fizioterapeuta koje nam ne padaju teško jer nam poslije bolnice ovo dođu kao „slatke muke“.
Kidsinfo: Obzirom na to da je aktuelna pandemija korona virusa, kakvo je Vaše iskustvo, kako izgleda porođaj u doba pandemije?
Dejana: Pomisao o prijevremenom porođaju je jako šokantna i stresna, a pomisao o prijevremenom porođaju u periodu pandemije jednostavno ledi krv u žilama. No, moj porođaj je bio toliko hitan da, čini mi se, nisam imala vremena da razmišljam o pandemiji. Nakon izlaska iz bolnice, suprug i ja smo jednom sedmično radili test na COVID-19, ne zato što smo morali, nego da bismo bili spokojniji. Izbjegavali smo svaki kontakt s ljudima i bilo kakav odlazak na javna mjesta.
Kako je vrijeme prolazilo, broj kablova koje je imala prikopčane za svoje tijelo se smanjivao. Vodila je svoju bitku hrabro, dan za danom. Najveće probleme imala je sa disanje. Nakon mjesec dana na respiratoru, dobila je i tu bitku i bila sam najponosnija majka na svijetu. Nakon 64 dana, Viktoria je stigla kući.
Kidsinfo: Novembar je mjesec u kojem se skreće pažnja na prijevremeno rođene bebe. Koliko ljudi, zapravo, znaju o izazovima s kojima se suočavaju roditelji prijevremeno rođene djece? Zbog čega je bitno o tome više pričati?
Dejana: Ranije je 17. novembar, Međunarodni dan prijevremeno rođene djece, za mene bio jedan sasvim običan dan, a od ove godine cijeli novembar slavimo kao praznik. Ljudi su ako neupućeni, kakva sam i sama bila prije ovog iskustva. Jako slabo se govori o ovoj temi i čini mi se da ljudi, a i predstavnici vlasti na prostorima bivše Jugoslavije imaju jako nisku svijest o prijevremenom porođaju. Moja želja je da se što više govori, da se svijest o ovoj temi poveća i da se na svaki način olakša, prije svega bebama u njihovim teškim počecima, a zatim i roditeljima. Ovo je tema o kojoj se govori s „knedlom u grlu“. Iako ni ja, možda, nisam bila spremna govoriti i još jednom prolaziti kroz to, odlučila sam progovoriti kako bih dala podršku svim malim herojima i divovskim roditeljima.
Kidsinfo: Kako danas izgleda Vaša svakodnevica s kćerkom?
Dejana: Danas, samo nekoliko mjeseci kasnije, naša kuća je napokon dom. Svaki dan nam je ispunjen s mnogo ljubavi, jednostavno se ne razdvajamo. Viktoria sada ima četiri kilograma i jako je mirna i nasmijana beba. Uživamo u svakom momentu, u svakom hranjenju, kupanju, presvlačenju, u šetnji po prirodi… Svaki zajednički momenat je dar od Boga i mi smo zahvalni na tome.
(Milica Brčkalo Gajić, Kidsinfo)
