Početak septembra je za bh. učenike značio povratak školskim obavezama. Nastava se, zavisno od entiteta, odnosno kantona, odvija po različitim modelima, a većini škola je zajedničko skraćeno vrijeme trajanja časa, kao i smanjen broj učenika koji istovremeno borave u učionici. Nadležni su dali i jasne smjernice kada je riječ o preventivnim mjerama koje se odnose na zaštitu od korona virusa, te istakli da će, bez obzira na izmjene, cjelokupni sistem obrazovanja funkcionisati neometano. No, postavlja se pitanje kako novi vid školovanja utiče na učenike, profesore, ali i roditelje?
Za naš portal o ovoj temi iz ugla roditelja govori poznata bh. novinarka Vanja Semić čija je kćerka Anja krenula u treći razred osnovne škole, te Jovana Batinić profesorica matematike i informatike.
– Miješale su se emocije na početku ove školske godine. Tako sam željela da se život vrati u normalu i da djeca krenu u školu, a s druge strane je bio prisutan strah od ponovnog kontakta s većim brojem djece. Bez obzira na trenutnu pandemiju, djeca „odboluju“ svaki početak školske godine. Obično se svi razbole barem jednom dok razmjene viruse i bakterije i dok se naviknu jedni na druge. Toga me je bilo strah. Ako bi se neko razbolio nastala bi panika. Srećom, do sada je sve pod kontrolom. Ima djece koja su se razboljela, ali nema panike – kaže nam Vanja i objašnjava da se u školi njene kćerke nastava odvija po kombinovanom modelu, a to znači da jedne sedmice idu u školu, a druge nastavu prate online.
KVALITET NASTAVE
Naime, Vanja otkriva da djeca u školu dolaze s maskama i dezinfikuju ruke na ulazu, a u klupama sjede sami. Čas u Anjinoj školi traje pola sata, a cijelim ovim sistemom Vanjina kćerka i nije previše oduševljena.
– Anja, a primjetila sam i većina druge djece, bi voljela da idu redovno u školu. Lakše i bolje bi im bilo tako, ali odluke su takve i niko ne zna do kada će biti na snazi. Anja, kada je online sedmica, ide u produženi boravak i tamo s djecom i učiteljicom radi zadaću i školske radove. No, i nakon toga ima dosta posla kada dođemo kući jer u produženom nije kao u školi. Djeca sedmicu kada je nastava online shvataju manje ozbiljno. Mnogo posla je pred nama i to se Anji baš i ne sviđa. Kaže da jedva čeka normalnu školu, ali da nije ni ovako loše. Djeca su prilagodljivija od nas i lako se naviknu. Izgleda da cijela ova priča teže pada nama koji smo svjesni njene težine. Neka tako i ostane – objašnjava Vanja.
Ona ističe da u školi njene kćerke postoje jasno definisane mjere zaštite, ali ne krije da je skeptična kada je u pitanju njihovo poštovanje.
– Mjere su tu i poštuju se, ali je nemoguće djecu držati na distanci i s maskama stalno, tačnije i u školi i u produženom boravku. Cijeli dan su zajedno, jedu, igraju se i uče. Ta interakcija, pa i „razmjena“ bakcila i virusa ih jača i gradi imunitet. Nije dovoljno samo kupiti skupi vitaminski preparat za imunitet, jer se on gradi kroz interakciju i razmjenu – objašnjava nam.
To svakako, kako Vanja smatra, nije jedini nedostatak novog modela školovanja.
– To što je čas skraćen na 30 minuta je problem. Anja i ja sve moramo ponoviti i moram joj ponovo objasniti. Nerijetko metodologija koju ja koristim kako bih joj nešto objasnila nije ista kao učiteljicina i onda dodatno zbunim dijete. Skraćeno vrijeme trajanja nastave i sedmice kada je nastava online zaista utiču na kvalitet obrazovanja. Srećom, dječiji mozgovi su prilagodljivi i upijaju znanje na različite načine – kaže Vanja.
Novi vid školovanja nije uticao samo na učenike i roditelje, nego i na profesore. Profesorica Jovana Batinić radi u školi u kojoj čas traje 20 minuta, a razredi su podijeljeni u grupe.
– Najbitnije je to da je škola počela. Ispostavilo se da je rad u grupama mnogo teži nego što smo mislili. Naime, za učenike i roditelje je idealno jer djeca budu najviše tri sata u školi, ali nama profesorima je mnogo teže jer ostajemo dosta duže na poslu i imamo mnogo pauza koje, ponekad, traju i po dva sata. One, vjerovali ili ne, više umore čovjeka nego kada „u komadu“ drži nastavu. Moj radni dan nekad traje i po osam sati, što za neke nije strašno, ali mi u prosvjeti smo navikli da nam radni dan traje najviše šest sati, nakon čega više nismo sposobni da predajemo – kaže Jovana.
Otkriva nam kako je to što su časovi skraćeni uticalo na kvalitet znanja koje učenicima prenosi.
POSAO PROFESORA
– Moj posao je postao teži u smisli da gradivo koje je predviđeno za časove koji traju 45 minuta, moram svesti na 20 minuta. Takođe, zbog rada u grupama, profesori rade „dupli“ posao jer sve ponavljamo najmanje dva puta. No, moram priznati da, iako se čas od 45 minuta ne može porediti s onim od 20, u velikoj mjeri uspijemo prenijeti gradivo. Tu moram pohvaliti i učenike koji spremno čekaju svaki čas i trude se da stignu zapisati sve što profesor predaje – objašnjava Jovana.
Ona dodaje da je kao profesor obavezna da nosi masku tokom boravka u školi, te da prilikom dežurstva opominje učenike da i oni nose maske i da ne izlaze iz učionica. Ne krije ponos jer učenici poštuju sve propisane mjere.
– Oduševljena sam koliko su nam učenici disciplinovani. Nose maske, a posebno me oduševljava to što su prihvatili da ne smiju izlaziti iz učionice tokom odmora. Ponosna sam na našu djecu i mislim da mi u „naše vrijeme“ ne bismo bili ovako poslušni – kaže ona i dodaje da joj izuzetno teško pada i to što s kolegama mora da poštuje propisanu fizičku distancu.
Na kraju nam pravi paralelu između perioda kada je ona išla u školu i ovog sada.
– Iskreno, ne znam šta bih vam rekla. Vrijeme koje sam provela u školi ne bih dala ni za šta. Čak i ako uporedim početak prethodne školske godine s ovom, moram reći da je velika razlika. Učenici su pod stalnim nadzorom, ne smiju bez maski, ne smiju na odmor, ne smiju kupovati užinu za vrijeme nastave… Pri tom je skraćeno i vrijeme trajanja časova pa su i oni stalno u žurbi da stignu sve zapisati, naučiti, savladati… – zaključuje Batinić.
(Milica Brčkalo, Kidsinfo.ba)
