Nakon duže od dva mjeseca brojni vrtići u Bosni i Hercegovini (BiH) su ponovo počeli s radom, prilikom čega moraju poštovati propisane mjere zaštite koje, između ostalog, podrazumijevaju držanje distance, redovnu dezinfekciju i nošenje zaštitne opreme.
O tome šta to znači za djecu i roditelje, kako bi mališane trebalo pripremiti za povratak u vrtić i koliko je poštovanje propisanih mjera izazovno za vaspitače za Kidsinfo.ba govore Renate Krstanović, geštalt psihoterapeutkinja i dipl. psihologinja, Ognjenka Mikavica odgajateljica u sarajevskom vrtiću “Dječiji grad” i mame Lejla Hodović i Milica Kokotović.
Svakako možemo očekivati da će djeca koja se teže prilagođavaju promjenama imati određene probleme pri ponovnom vraćanju u vrtić. Zadnja dva mjeseca djeca su bila u svojim domovima s bliskim i poznatim osobama. Sada je potrebno ponovo proći fazu odvajanja koja za neke mališane može biti zahtjevna. Također, tu je niz promjena na koje će se morati privići, poput fizičke udaljenosti od druge djece. Bitno je naglasiti da ne reaguju sva djeca isto, te da je shodno tome proces adaptacije individualan. Neka od njih će se prilagoditi odmah, neka za nekoliko dana dok će nekima trebati duže vremena – objašnjava nama Renata.
Ona ističe da roditelji mogu pomoći djeci da se lakše prilagode povratku u vrtić.
Ako razgovaramo s djecom na način koji je prilagođen uzrastu, možemo im objasniti gotovo sve. Djeca razumiju više nego što mislimo. Ono što predstavlja najveći problem je kako realizovati mjeru fizičke udaljenosti. Kroz crteže i igru uloga im možemo objasniti šta znači fizička udaljenosti, te zajedno dogovarati pravila koja ćemo poštovati. Naprimjer, poredamo igračke, a zatim ukrasnim papirima ili trakama pokušavamo odrediti razmak od dva metra. Dok objašnjavamo šta je to fizička distanca ukažimo da je ona privremena, da važi i za drugu djecu i odrasle, te zašto je potrebna. Fizička udaljenost je oblik neverbalne komunikacije s djetetom i izuzetno je važna za razvoj povjerenja, sigurnosti i osjećaj prihvaćenosti, stoga je njen privremeni izostanak zaista potrebno strpljivo objasniti – kaže Renata i dodaje da je djeci neophodna roditeljska podrška.
Održavanje fizičke distance među djecom prilično je izazovno i za odgajatelje.
Tokom aktivnosti poput jutarnjeg sastanka, realizacije dnevne teme i obroka je veoma lako držati distancu među djecom. Međutim, za vrijeme slobodne igre to nikako nije moguće. Također je teško držati distancu između odgajatelja i djece jer su djeca za nas emotivno vezana i naviknuta su na dodir, zagrljaj i poljubac, kako prilikom dolaska i odlaska, tako i u toku dana – kaže nam Ognjenka i dodaje da djeca ne razumiju propisane mjere u potpunosti jer je za njihov uzrast karakteristično da nisu u stanju da na taj način predviđaju i pronalaze uzročno – posljedične veze.
No, to svakako ne znači da odgajatelji, zajedno s roditeljima, nisu uložili svoj maksimum kako bi djecu zaštitili u skladu s propisima. Ognjenka ističe da izolacija zbog širenja korona virusa nije promijenila njen posao i odgovornost koji on sa sobom nosi, ali jeste djecu.
Meni je moj posao sada izazovan u jednakoj mjeri kao i prije pandemije. Tokom vanrednog stanja smo zajedno s roditeljima ojačali dječije kompetencije u pogledu odgovornosti, samostalnosti i slično. To je ono po čemu ćemo pamtiti ovu generaciju. Kada je riječ o djeci, možemo vidjeti da su se poželjeli i da puno bolje sarađuju, te da su im sve aktivnosti u vrtiću interesantnije. Motivisani su za sadržaje više nego prije – objašnjava Ognjenka.
Lejla Hodović, koja ima kćerku Lanu i sina Maka, otkrila nam je šta otvaranje vrtića znači za članove njene porodice.
Ja sam jedva čekala, kao i svi, da sve ovo stane i da se vratimo našoj svakodnevici, te da i vrtići ponovo počnu s radom. Prvi put smo se našli u situaciji da je, bukvalno, stao cijeli svijet i vjerujem da nas je ovo dosta unazadilo, kako finansijski, tako i psihički. Pogotovo djecu koja su u punoj snazi i koja su navikla da energiju izbacuju svaki dan kroz igru s drugarima, a to sada nije bilo moguće. Moja djeca idu u vrtić koji je uvijek vodio računa o higijeni djece i čistoći prostorija, tako da sam ih bez brige poslala u njega. Što se tiče distance, na to ne mogu uticati niti želim da djecu dodatno zamaram tim stvarima. Biće kako je zapisano – kaže Lejla.
Ona nam otkriva kako su Lana i Mak reagovali na povratak u vrtić.
Lana je već velika i svjesna je da mora da se sprema za školu. Dosta je i poželila svoje drugare, tako da s njom nemam problema. Što se tiče Maka, to je priča za sebe. On se prije svega ovoga tek navikao na vrtić, a onda je dva mjeseca proveo kući. S njim ovih dana ponovo prolazim kroz fazu navikavanja. Teško je, ali ja sam od onih mama koje ne odustaju. Svaki dan ga vodim, u početku zaplače, ali čim se vrata zatvore on se smiri. Generalno smatram da je vrtić spas, kako za djecu, tako i za nas mame – kaže ona.
Lejla dodaje da je, kada je priprema za vrtić u pitanju, sve isto kao i prije vanrednog stanja samo djeci u torbu doda sredstvo za dezinfekciju i maskicu.
Što se tiče pranja ruku, tu edukaciju sa svojom djecom prolazim svakodnevno, tako da ni sada nije bilo nekih puno izmjena. Lana je pratila dnevnik s nama i sve ovo je shvatila kao odrasla osoba, te se ponaša u skladu s tim. Smatram da bi savjete koji se tiču higijene trebali upražnjavati i inače jer bismo svi bili zdraviji i sretniji. Iz ovoga trebamo izvući pozitivnu stranu – kaže Lejla.
Propisane mjere zaštite su tokom vanrednog stanja praktikovali i u domu Milice Kokotović, koja ima sinove Filipa i Stefana, te polazak u vrtić u tom smislu nije predstavljao problem.
Mi smo mjere zaštite praktikovali i kući prethodnih mjeseci, tako da nije bilo teško održati disciplinu sada. Filip je već dovoljno zreo i stvari shvata kao odrasli ljudi. Imao je pitanja, ali nije se bunio i sve je s razumijevanjem prihvatio. Čak mu je i zanimljivo da nosi masku i rukavice i da koristi sredstva za dezinfekciju. Stefan gleda starijeg brata i prepisuje sve redom. Tako da smo imali olakšice – kaže nam Milica.
Otkriva nam kako su Filip i Stefan reagovali na povratak u vrtić.
Stariji sin, Filip, se obradovao. Već nekoliko dana nakon zatvaranja vrtića je tražio da se vrati. Skoro svakodnevno je spominjao vrtić i baš mu je nedostajao. Mlađi je negodovao i još uvijek bojkotuje vrtić, odvikao se potpuno. Vjerovatno svi roditelji mlađe djece imaju sličan problem. Sad smo u fazi prihvatanja i navikavanja na vrtić kao kada smo se tek upisali – objašnjava ona.
Milica dodaje da nije imala strah zbog povratka sinova u vrtić.
Uz sve propisane mjere zaštite i predostrožnosti, nije me bilo strah. Ako su epidemiolozi dali saglasnost i uputstva za nastavak rada vrtića, nema razloga za brigu – kaže ona.
(Kidsinfo.ba/ Milica Brčkalo)
