Kada se rodi drugo dijete, ono starije, donedavno jedino i centar svijeta, odjednom postaje „veliki brat“ ili „velika sestra“. Mnogi roditelji, i nesvjesno, od starijeg djeteta očekuju zrelost, pomoć, uzdržanost, odgovornost
Najstarije dijete u porodici često nije samo prva radost i ono koje “prvo stiže“. Kada se rodite kao najstariji u porodici kao da dobijete nevidljiv oreol očekivanja. Ako niste i sami doživjeli, onda ste to sigurno vidjeli kako prvo dijete, čim prohoda, kao da već počinje da „vodi“ mlađu braću i sestre. I prije nego što uopšte nauči da se izbori sa sopstvenim strahovima, ono je „zaduženo“ za nekog.
U psihologiji, to se naziva sindrom najstarijeg djeteta. Iako je riječ o neformalnom terminu, njime se poprilično konkretno opisuju specifične karakteristike, obrasci ponašanja i uloge koje najstarija djeca često preuzimaju unutar porodične strukture.
Kad malo dijete odjednom postane veliko
Kada se rodi drugo dijete, ono starije, donedavno jedino i centar svijeta, odjednom postaje „veliki brat“ ili „velika sestra“. Mnogi roditelji, i nesvjesno, od starijeg djeteta očekuju zrelost, pomoć, uzdržanost, odgovornost. Nažalost, većina i ne shvata da starije dijete (naročito ako ima 2 -3 godine!) možda još uvijek treba nekog ko će ga držati za ruku. I tako dijete ulazi u ulogu „malog odraslog“. Ponekad to zna da izgleda kao ponos i zrelost, ali iznutra, to je često teret.
Najstarija djeca mogu postati perfekcionisti, „borci“ za odobravanje, ili čak „mala zamjena za roditelja“. Oni uvek paze na druge, ali ko pazi na njih?
Razvijanje ličnosti „pod reflektorima“
Istraživanja pokazuju da starija djeca češće razvijaju liderske sposobnosti, više su organizovana, ambiciozna i sklona postizanju visokih ciljeva. Čak je uočeno da je neproporcionalno veliki broj svjetskih lidera, naučnika i umjetnika bio zapravo najstarije dijete u porodici.
S druge strane, ova djeca mogu biti i anksiozna i previše samokritična. Mogu stalno osjećati pritisak da ne smiju pogriješiti.
Sindrom starijeg djeteta često podrazumijeva stalnu borbu između želje da se udovolji i potrebe da se bude svoj.
Od prvenca se očekuje da bude primjer
U praksi, ovo znači da najstarije dijete često biva disciplinovanije, dobija više odgovornosti, ali i više kazni. Roditelji na njemu „uvježbavaju roditeljstvo“. Kako su prvi put roditelji, griješe, uče, traže balans. Na izvjestan način, prvo dijete nije samo „starije“, već i svojevrstan eksperiment.
Upravo tu se rađaju nesvjesne razlike. Najstariji će često biti onaj koji mora „znati bolje“, koji „ne smije da plače“, „mora da pazi na mlađe“, koji „zna šta je red“. Ali ko će njemu dati prostor da bude dijete?
Eho koji odjekuje kroz život
Sindrom starijeg djeteta ne prestaje u djetinjstvu. Često se prenosi u odraslo doba, i to u vidu potrebe da se kontrolišu stvari, u vidu straha od greške, ali i osjećaja odgovornosti za sve i svakoga. Ljudi koji su bili „velika djeca“ često postaju oni koji u vezi preuzimaju odgovornost, koji na poslu vode timove, ali i oni koji r ijetko traže pomoć i osjećaju krivicu kad god „nisu dovoljno dobri“.
Kako pomoći prvencu da ostane dijete?
Rješenje nije u tome da najstarijem djetetu ne dajemo odgovornosti, već da mu dozvolimo i da bude nesavršeno, da ima osjećanja, ali i da pogriješi. Roditelji mogu da mu pruže podršku bez suvišnog pritiska. Od velike pomoći bi bilo ne porediti ga sa mlađom djecom u porodici. Dobro bi bilo prepoznati kada ono samo „traži“ da bude viđeno.
I najvažnije – roditelji treba stalno da ga podsjećaju da je i ono nečije dijete, a ne „mali odrasli“.
