Neka djeca se osjećaju toliko anksiozno jer pretjerano brinu kako izgledaju u očima drugih. Tada uglavnom prestaju da rade stvari koje moraju (i žele) iz straha da će se osramotiti
Čini se da niko, amba baš niko
kao tinejdžeri nisu svjesni, ali ni osjetljivi na ono šta drugi misle o njima.
U teen dobu mislimo kako postoji samo jedna super majica koju oblače da bi izgledali cool, da postoji pravilo šta treba reći, koju muziku slušati, kojeg sportistu cijeniti, šta treba raditi.
Ko bi ih ubijedio da postoje i stvari koje ne bi trebalo da rade? Kako im u tom periodu reći da bi se ipak mogli osramotiti kad i ni ne slute, prekršiti pravila dobrog ponašanja, izgubiti “poene” ne samo kod roditelja nego i kod prijatelja.
I sve uskladiti je preteško. Očekivanja su prevelika, a reakcije burne, pa tinejdžeri upadaju u socijalnu anksioznost koje uglavnom nisu ni svjesni. Naročito kad su kao shvate da gotovo svi obraćaju pažnju na ono što rade, ono što ne rade ili ono kako se općenito ponašaju.
Strah od sramoćenja
Priznajte, to i kod odraslih izaziva nemir. No, neka djeca se osjećaju toliko anksiozno jer pretjerano brinu kako izgledaju u očima drugih. Tada uglavnom prestaju da rade stvari koje moraju (i žele) iz straha da će se osramotiti.
Većina mladih sa ovim poremećajem počinje da primjećuje ovu vrstu anksioznosti kada su na uzrastu između 8 i 15 godina. Djeca su neko vrijeme obično u stanju da sakriju socijalni anksiozni poremećaj. Njihovi roditelji i nastavnici možda ne primjećuju da nešto nije u redu, pogotovo zato što se djeca često stide da priznaju koliko su zabrinuta zbog stvari zbog kojih se drugi ljudi ne uznemiravaju.
Djeca se plaše od toga kako će ih drugi vidjeti. Nije riječ samo o tome kako će odgovarati na čašu, držati prezentaciju. Jednostavno, imaju kako neko misli o njima, šta će reći i kako će neko reagovati vezano za tebe.
Zato čak i male interakcije, kao što je odgovaranje na pitanje pred razredom ili užina sa prijateljima na odmoru, mogu djelovati zastrašujuće. To je zato što dijete plaši da bi slučajno mogao/la da uradiš nešto sramotno ili uvredljivo, pa će ga zbog toga neko osuditi, ismijati ili čak odbaciti.
U čemu griješe roditelji?
Većina roditelja griješi kada misli da je dijete samo stidljivo. Ne, nije! Stidljiva djeca se vremenom adaptiraju i zagriju se postepeno za nove ljude.
Djeca sa socijalnom anksioznošcću to ne čine. Stidljivost može da sputava dijete da radi određene stvari, ali ga neće činiti disfunkcionalnim u školi, među prijateljima, na sportu i u nekim drugim socijalnim situacijama. Socijalna anksioznost hoće.
Vrste situacija koje izazivaju anksioznost mogu se mnogo razlikovati u zavisnosti od osobe. Neka deca sa socijalnom anksioznošću uglavnom se plaše nastupa pred ljudima, dok su druga uznemirena u mnogim situacijama – razgovoru s prodavcem, traženju bilo kakve vrste pomoći, kad jedu ili piju pred drugima.
To su vrlo očite situacije, kad izbjegavaju timski sport koji im se sviđa, kad izbjegavaju postaviti pitanje, ali se boje da će zvučati glupo, kad misle da drugi pričaju o njima ili im se smiju, a to uopće nije u pitanju.
Ako imaju socijalnu anksioznost, vjerovatno misle da je ona očigledna za sve, da svi vide koliko se boje. Zapravo, izgledati anksiozno je još jedna stvar koje se djeca sa socijalnom anksioznošću plaše. Ali drugi to možda neće prepoznati. To je zato što se mnogi simptomi anksioznosti dešavaju ispod površine. Možda imaju panične misli i osjećaju neke od fizičkih simptoma anksioznosti – poput ubrzanog rada srca ili uznemirenog stomaka – ali drugi to vjerovatno neće shvatiti. Vidljiviji znaci kao što je crvenilo u licu mogu biti vidljivi, ali čak i crvenilo obično bude nešto na šta druga djeca i ljudi obraćaju više pažnje kada se dešava njima samima.
Šta osjećaš, a šta drugi vide?
Pošto se djeca sa socijalnim anksioznim poremećajem ili čak i samom socijalnom anksioznošću plaše da urade bilo šta što je sramotno, ona mogu biti stručnjaci u skrivanju kako se zaista osjećaju.
Drugoj djeci njihova anksioznost može učiniti da izgledaju ljuto ili agresivno. Na primjer, ako postavite pitanje o simpatiji ili kažete nešto što dijete uvodi u sram, često će se dijete od tog srama “braniti” agresijom.
Jedna od stvari koje rade djeca kad su uznemirena jeste izbjegavanje stvari koje ih brinu – pravdaju se, traže da ostanu kod kuće da bi izbjegli školu, sport, izlet, odlazak na rođendane, u kino.
Ovo, kratkoročno, može biti i smirenje i utjeha, ali skrivanje anksioznosti zaista samo pogoršava situaciju. Osim toga, djeca i dalje moraju savladati kako da rade stvari koje će u jednom trenutku pomoći. Zato će morati da vježbaju.
Još jedna opasna stvar u vezi sa izbjegavanjem strahova je što to može postati navika, pa će se dijete sve više povlačiti. A to onda pogoršava anksioznost i nerazumijevanje okoline. Pa dalje, dijete postaje sve usamljenije.
Zašto je važna pomoć?
Socijalna anksioznost može spriječiti dijete da radi stvari koje želi, da postane izolirano, neshvaćeno, usamljeno.
Na žalost, povećava vjerovatnoću od buduće depresije.
Zato je traženje pomoći teško, ali zaista važno.
Biti hrabar i reći nekome kako se osećaju naša djeca može da izgleda zastrašujuće. Ali s roditeljima (i stučnjacima, što da ne) djeca uspješno mogu preći prepreku.
