Nemojte brkati granice i kontrolu. Postavljanje čvrstih ograničenja čini dijete otpornijim, što je kamen temeljac svake uspješne veze
Roditelji se moraju pomiriti s tim da neće uvijek biti omiljeni. Ima tako dana (ponekad i sedmica) kad odnos između vašeg tinejdžera i vas nije savršen. Loše ocjene, kašnjenje, povišeni tonovi ili poneki ozbiljniji prekršaj.
Osjećate da je vrijeme da krenete sa kažnjavanjem. Birate između raznih mogućnosti – od zabrane korištenja mobitela, preko ukidanja džeparca ili zabrane izlazaka vikendom.
No, ne brinite previše, dobra strana je što ćete na duge staze popraviti vaš odnos i što će vaš tinejdžer naučiti lekciju, pa će se lakše nositi sa usponima i padovima, dobrim potezima i porazima.
Upravo o tome u knjizi “Tinejžeri na dlanu – kako ih odgojiti da budu sretni”govore Janey Downshire i Nealla Grew.
Ne držite predavanja, već ih usmjeravajte
Možda će vas iznervirati činjenica da je pridikovanje rijetko kad djelotvorno. Svima bi bilo lakše kad bi dovoljno bilo da jednostavno održimo predavanje djeci i skrenemo im pažnju na prednosti i mane njihovog ponašanja i da smjesta izazovemo promjenu u njihovom stavu… Ali to, nažalost, nije moguće jer svaka informacija koju čujemo a ne zanima nas, doslovce uđe na jedno uho a izađe na drugo.
Kako se to tačno odražava na naš odnos s tinejdžerom? Uzmimo kao primjer da smo primjetili da se naši tinejdžeri iz izlaska vraćaju “veseli” i da znamo da su pili. Teško ćete išta postići svojom standardnom pričom o alkoholisanju.. Ako imate sreće i sve ide kako valja, tinejdžer će se možda složiti s vama, ali malo je vjerovatno da će mu zdrava opcija za koju se zalažete proči kroz glavu dok bude uzimao treću po redu veliku redbul votku. Sijalicu u njihovoj glavi upalit ćemo jedino ako pokažemo mnogo više kreativnosti u davanju smjernica i vođenju razgovora!
Tinejdžeri imaju običaj da žive u svijetu fantazije.
Uvjereni su da se njima nikada neće desiti problemi sa zdravljem, starost, nesreće. Zato vam navođenje primjera iz stvarnog života može poslužiti da započnete pametnu diskusiju, a ponekad ih i zastrašivanjem možete uspješno dozvati pameti.
Ako naslutite da su prozreli kuda vodi vaš razgovor, obavezno se oduprite iskušenju da im saopštite poentu jer ako je dožive kao pokušaj naređivanja, čitava stvar bi vam se mogla obiti o glavu.
Najteže je procijeniti kad je trenutak da prestanete pričati, ali ako se na vrijeme zaustavite, nećete ih dovesti u iskušenje da vam prkose zato što ih je vaša pridika iznervirala.
Samo treba da posijete sjeme i da ga pustite da polako klija, a razmišljanje prepustite njima. I onda kad vam saopšte zaključak na koji ste ih vi sve vrijeme navodili u razgovoru, oduprite se iskušenju da im tražite autorska prava!
Koristite humor
Ne zaboravite da je humor korisno sredstvo da se ublaži napeta situacija, pod uslovom da tinejdžer šalu ne protumači kao zadirkivanje. Dovoljno je samo da ga namirišu pa da se osjete poniženo. Takođe se pobrinite da vašu šaljivost ne protumače kao da je problem „trivijalan i prilično beznačajan“. Ako ozbiljno shvatate to što vaš šesnaestogodišnjak isprobava marihuanu ili što se četrnaestogodišnjak leši od alkohola, onda vas nikako ne smije čuti da se na taj račun šalite sa svojim prijateljima.
Važnost granica
Odrasloj osobi koja ne posjeduje granice nikad ničeg nije dosta. I dok je dijete koje neobuzdano manifestuje nedostatak samokontrole u mlađem uzrastu možda zabavno, ako ne stekne kočnice dok odraste, neće znati da procijeni kada je vrijeme da uspori ili stane, što može biti pogubno ako se nađe na putu poroka. Ličnost koja se pomalja neće znati da se samosavlađuje, neće prepoznavati ograničenja i u najgorem slučaju neće posjedovati moralni kompas, potreban za razlikovanje dobra i zla.
Takvi ljudi naprosto guraju naprijed i stalno upadaju u škripac, sve vrijeme iskreno uvjereni da ni za šta nisu krivi.
Potresi su ok
Nemojte brkati granice i kontrolu. Postavljanje čvrstih ograničenja čini dijete otpornijim, što je kamen temeljac svake uspješne veze.
Da biste to postigli, ne smijete se plašiti potresa u vašem odnosu s tinejdžerom. Time što mu kažete ne, učite dijete da toleriše razočaranje i ogorčenost, da prihvati ograničenja i da se vrati u normalu. Ključ je u tome kako ćete zaliječiti odnos i spriječiti dete da poto ne u srdžbu i osvetoljubivost, ili da vas izmanipuliše da promijenite odluku.
Kompromis nije kapitulacija
Dok djeca rastu važno je da pokažemo fleksibilnost i da shvatimo da ograničenje, koje je bilo opravdano kad je dijete imalo jedanaest godina, treba danas prilagoditi osamnaestogodišnjaku.
Kompromis nije kapitulacija. Dobar savjet jeste da ih preduhitrite i da prvi predložite šta bi trebalo promijeniti i da otvorite razgovor na tu temu kako biste zajedno s njima pronašli zadovoljavajuće rješenje.. Ne čekajte da vas dovedu pred svršen čin – „Svi drugi mogu…“, „Nikom roditelji ne…“ To što će vas dijete natjerati da se osjećate kao da ste kapitulirali i izgubili bitku donijeće mu lažan privid moći i zabludu da je izvojevalo pobjedu, zbog čega će i sljedeći put pokušati da primeni istu taktiku.. Ali i oni će nesvjesno osjećati nesigurnost i zabrinutost, jer neće više biti sigurni ko je glavni.
I vaša nepopustljivost – na primjer, držanje čvrste kontrole, vikanje, pridikovanje, lov na najmanju grešku, odbrana granica po svaku cijenu – imaće efekta samo dok je dijete pod vašim krovom.. Osim toga, dijete tako uči da povećava zahtjeve dok na kraju ne istjera svoje. A vaš cilj je da uspostavite s njim takav odnos u kome će se problemi rješavati razgovorom i u kome će dijete željeti da čuje šta imate da mu kažete, da biste takav odnos zadržali i kad napusti gnuhezdo.
Prednost vrste discipline
Ako ste uspostavili odnos u kome tinejdžer ima želju da sarađuje s vama, na najboljem ste putu da u potpunosti izbjegnete kažnjavanje. Da biste stigli do te tačke, svaki put kad ste rješavali škakljive probleme morali ste se dosljedno držati svojih ličnih vrijednosti, uglavnom nastupati smireno i zalagati za visoka moralna načela (ali ne tako što ste izigravali sveca). Da ne dužimo, stvorili ste klimu u kojoj vaše dijete iz poštovanja prema vama ne želi ili nema potrebu da previše često prekoračuje granice.
Podstičite dijete da razmišlja o svojim prekršajima
Loše ponašanje posmatrajte kao neuspjeli pokušaj komunikacije, zbog čega je vaš zadatak da otkrijete šta je dijete zapravo htjelo da vam poruči. Ovo nikako ne znači da treba da pustimo da bezobrazluci prolaze nekažnjeno, već samo to da kad je prekršaj već načinjen, prije nego što pređemo na raščišćavanje situacije treba da sačekamo da se i mi i dijete smirimo i da mozak preuzme punu kontrolu. Za to je potrebno stvoriti odgovarajuću atmosferu, smireno započeti razgovor i postaviti djetetu prava pitanja kako bismo ga naveli da razmisli o svojim postupcima, da prihvati odgovornost i da riješi da ne ponovi istu grešku.
Pravedna kazna
S kaznama se mora vrlo oprezno postupati.. Treba ih izricati tako da kod djteta izazovu dovoljnu količinu srama zbog prestupa da se osjeti loše/neprijatno/postiđeno, ali ne toliku da ga preplavi poniženje koje će ga natjerati na defanzivno povlačenje.
Ima trenutaka kada neizbježno morate učiniti taj korak i kazniti dijete. Vodite računa da svaka kazna koju izreknete bude smislena i da odgovara prekršaju. Po svoj prilici ste uspjeli u tome ako dijete pomisli: „To je pošteno, pogriješio sam i red je da platim..“
Na kraju krajeva, važno je da ne odredite takvu disciplinsku mjeru kojom ćete sebe kazniti (treba preživjeti dete kome je sedmiccu dana oduzet telefon) ili da ne ispadnete smiješni u djetetovim očima. Bolje ih natjerajte da urade nešto korisno, kao što je čišćenje kuće, sređivanja sobe, slaganja ladila…Tako ćete biti u prilici da im zahvalite za pomoć, ali i da ih podsjetite šta ih je uopšte dovelo u taj položaj.
Ako vaše disciplinske mjere (bilo to što ćete ga naterati da razmišlja o prestupu bilo kazna) djeluju, primjetićete da se dijete brzo vraća u normalu, da uči na svojim greškama, da izbjegava da ponovi isti prekršaj ili spremnije prihvata odgovornost za buduće odluke. A zahvaljujući klimi koju ste stvorili u vašem odnosu, čim se prašina slegne, ponovo su topli i nježni prema vama.
Prijetnje i podićivanje
Postoji fina razlika između vanjskog podsticanja, kada dijete primoravate na lijepo ponašanje tako što mu obećavate materijalne nagrade ili nudite mito (ili prijetite kaznama), i buđenja njegove unutrašnje motivacije, zbog koje dijete dobija prirodnu potrebu da vam udovolji i da sarađuje s vama, za šta će biti nagrađeno osjećanjem pripadanja i dobrim raspoloženjem. Podmićivanje djeluje kao i svaka druga adiktivna navika. Što ga više koristite, to vam svaki sljedeći put treba veća doza da izazovete isti efekat.
Urođena ljudska potreba za druženjem i prijatnost koju osjećamo kad se povezujemo s drugima nagoni i tinejdžere da se maksimalno potrude, na primjer, oko nekih nastavnika/školskih predmeta, iako će druge otaljavati, pa će sjedeti u zadnjoj klupi i praviti aviončiće na času. Što su roditelji svjesniji sebe i svojih postupaka, to će lakše privoljeti tinejdžera na saradnju.
Infuzija prijatnih osjećanja
Posmatrajte sebe kao nekoga ko gradi novi odnos sa tinejdžerom koji sazrijeva i raste u odraslog čovjeka. Vaš odnos može procvijetati i preživjeti urnebes adolescencije ako je uravnotežen i zasnovan na saradnji. Ispunjenje dugoročnog roditeljskog cilja – i njihova najveća zaostavština za dijete – jeste da mu pomognu da se osjeća cijenjeno, sposobno i hrabro i da ima jasnu svijest o tome šta je dobro a šta nije.
