Ništa čega ima previše nije dobro i da stav “zaštititi dijete pod svaku cijenu” jeste problem kojeg mnogi roditelji nisu svjesni
Da li postoji nešto što se zove „višak ljubavi“ prema djetetu? Može li se dijete voljeti previše ili je problem zapravo u tome što u toj ljubavi izgubimo kompas, pa nas ona ponekad natjera da radimo na štetu vlastite djece?
Znamo, ova pitanja zvuče pomalo čudno, ali dr. Ranko Rajović, šef katedre za neuronauke u vaspitanju i obrazovanju na Fakultetu u Kopru kaže da su ovo sasvim legitimna pitanja. Zapravo, ovo su pitanja koje svaki roditelj treba sebi postaviti.
Odgovor nije lako naći. Jer, djeca i roditelji imaju vezu koja je drugačija, čvršća, ponekad smo uvjereni i najbolja od svih veza koje stičemo u životu.
U emisiji „Kao sav normalan svet“ dr. Rajović je, u svom stilu, kao i uvijek, hrabro i bez zadrške govorio i o načinima kako „oštećujemo“ svoju djecu, uprkos najboljoj namjeri.
Postaviti granice
Dr. Rajović ističe da ništa čega ima previše nije dobro i da taj stav “zaštititi dijete pod svaku cijenu” jeste problem kojeg mnogi roditelji nisu svjesni.
Za primjer navodi one roditelje koji trče za djetetom s kašikom u ruci, nakon što dijete odbija da jede. Znate one roditelje, a možda ste i sami takvi koji uz čuveno „hajde samo malo, meni za ljubav“ prehodaju kilometre.
– Kada sam na jednom predavanju rekao da, ako dete neće da jede u 3, ne mora, ješće u 7 kad bude večera, jedna mama je prokomentarisala kako su to ‘spartanske metode’. Otkad je preskakanje obroka spartanska metoda – pita se Rajović.
Ravnoteža je važna
Ovo, naravno, ne znači da potrebe djeteta treba zanemarivati, već da baš suprotno, treba da učimo da ih kod djeteta prepoznamo.
– Naravno da je deci potrebna pažnja i ljubav. Postoje čak i snimci mozga zanemarene dece. Regije mozga nisu povezane, baš zbog manjka ljubavi. Ali to ne znači da će deci višak ljubavi pomoći. Mora se tražiti neka ravnoteža. Evo, dobar primer tog ‘viška ljubavi’ su i pokloni. Kad smo mi bili deca znalo se da veliki pokloni idu za velike događaje. Rođendan, Božić. I svi smo to s nestrpljenjem čekali, pa odbrojavali dane unazad. Danas se ljubav iskazuje kroz poklone stalno. I deca onda to tako i nauče, da je TO ljubav i da oni mogu dobiti ono što požele, onda kad požele. Zato mi se i sami roditelji žale da je prag tolerancije na frustraciju kod dece danas, ne nizak, već ga uopšte nema – ističe Rajović.
“Nemoj ti, ja ću”
On upozorava i na to da djeca koja u porodici odrastaju vjerujući da imaju pravo na sve što požele, očekuju to kasnije i od društva, škole. A onda se suoče sa problemom jer van svog doma nisu centar svijeeta. I to je savjet za roditelje:
– Dete ne treba da bude centar sveta ni centar porodice. Dete je deo porodice. To je nešto najprirodnije i do ove generacije je oduvek bilo tako. Deca su imala obaveze, odlazila u kokošinjac po jaja, čuvala ovce na livadi. Danas gradsko dete gotovo i da nema obaveze.
Dodaje i kako manja djeca vole obaveze, a roditelji ih često sputavaju. Znate ono kad izgovorite „nemoj ti, ja ću“. To je velika prepreka da se djeca razvijaju i uče.
Reproduktivno učenje je prošlost
Govoreći o učenju u školama, Ranko Rajović ponovio jeda je reproduktivno učenje prevaziđeno i da ne donosi pravo, upotrebljivo znanje.
– Informacije su danas na dohvat ruke, a mi moramo da naučimo decu da misle i da te informacije povezuju. Na moja predavanja dolaze učitelji i pedagozi, oni vide da nešto u tom radu mora da se menja jer sistem koji postoji ne daje rezultate. Ali mi je jasno da način rada o kom ja govorim nije tako jednostavno primeniti jer oni to nisu ni učili tokom školovanja. Još je ruska pedagogija pre 150 godina napravila veliku grešku izbacivši nelogične priče iz škola. Oni su se vodili time da nelogičnim stvarima nije mesto u školi jer decu spremamo za realan život, pa treba da uče realne stvari. Ali mnogo su pogrešili. Jer nelogične priče aktiviraju velike regije mozga. Zašto? Pa mozak je organ za preživljavanje i on mnogo bolje radi kad se suočava sa nečim nelogičnim jer tada proverava da nije u pitanju neka opasnost i uključuje rezervne regije mozga koje nam i jeste cilj da pokrenemo – objašnjava.
Leteće pande
On navodi i niz primjera za nelogične priče. Jedno dijete u Sloveniji s kojim je radio je na neki od njegovih zadataka nacrtalo mamu s krilima koja idu iz glave. Drugo dijete je, na zadatak da od pande, aviona i djece napravi priču, osmislilo da djeca skaču iz aviona, a da ih hvataju leteće pande.
– Znaju deca jako dobro da pande ne lete i da krila ne rastu iz glave. Ali ako mi na ovakve njihove ideje kažemo da su to gluposti, da krila ne mogu da rastu iz glave, da leteće pande ne postoje, mi pravimo ogromnu grešku jer im zatvaramo te asocijativne regije u mozgu. A baš u tim regijama se razvija kreativnost, pa onda nije tako neobično što se često kaže da škola ubija kreativnost. A kad znamo da je kreativnost upravo ono što će im najviše trebati, zašto onda to radimo – pita se.
Rajović dodaje i da još uvek ima „stručnjaka“ koji ne shvataju važnost nelogičnih priča i suprotstavljaju se njihovoj primjeni u vrtićima i školama.
S druge strane, istraživanja pokazuju da baš takve priče aktiviraju važne regije mozga zadužene za kreativnost i da tu kreativnost koju djeca imaju moramo čuvati, jer to će sutra biti jedna od rijetkih vještina koju vještačka inteligencija veoma teško može dovoljno dobro zamijeniti.
