Većina roditelja se više puta našla u situaciji da im je dijete lagalo, a ako nisu vjerovatno hoće bar nekoliko puta. Kako se postaviti u toj situaciji i koja je prava kazna za dijete je ono što muči svakog roditelja
Kazne su vjerovatno prvo što vam pada na pamet u ovakvoj situaciji. Ali, možda je bolje da se zapitamo da li smo mi učinili nešto što bi moglo natjerati dijete da laže? Jesmo li vi učinili nešto zbog čega se djetetu nije činilo sigurnim da vam kaže istinu?
Kada dijete laže roditelju, odnos roditelj-dijete je povrijeđen. Pokušajte mu dati do znanja da ste toga svjesni. Možete reći npr. “Čini mi se da se ne osjećaš dovoljno ugodno da mi kažeš istinu. Žao mi je zbog toga. Želim da znaš da mi uvijek možeš sve reći. Ja ću te uvijek poslušati i ako mogu, pomoći. Neću te osuđivati.”
Naš odnos i emocionalna bliskost koju imamo s djecom je vrlo krhka i može vrlo lako puknuti kada povjerenje narušimo kaznama, posramljivanjem, krivnjom i manipulacijom.
Kada je ponašanje naše djece skrenulo s puta, oni nas trebaju. Trebaju nas da ih mirno zaustavimo, pomognemo im i budemo im vodič. Moramo im pokazati da mi uvijek stojimo na njihovoj strani. Tek tada ćemo stvoriti siguran i zdrav odnos sa našom djecom. Posramljivanje djece i kažnjavanje za laži stvara još veće nepovjerenje djeteta prema roditelju što će potaknuti djecu samo na jedno – da lažu bolje.
Kažnjavanje za laži stvara još veće nepovjerenje djeteta prema roditelju, što će potaknuti djecu samo – da bolje lažu.
Pozitivan pristup disciplini i roditeljstvu temelji se na tome da djeca shvate kako svaka radnja ima posljedicu. Nemojte da u ovakvom slučaju posljedicu predstavite kao drugi oblik kazne. Ako posljedice postoje, iskreno ih podijelite sa svojim djetetom.
Puno je razloga zbog kojih bi dijete moglo lagati. Sve laži su motivirane istom stvari – dijete su u tom trenutku osjećalo bolje reći laž nego istinu.
U trenutku kada su odlučili lagati većina je osjećala neki od ovih osjećaja.
Strah – rezultat naše prijašnje ljutnje na dijete i odgovor na kaznu. Djeci se čini da je jednostavno bolje ne priznati istinu.
Sram i krivnja – zato jer nam je cilj bio da dijete nauči lekciju, a ne da shvatimo njegovo ponašanje. Jedinu lekciju koju je dijete dobilo je to da vi nemate dovoljno empatije za njegovu nezrelu fazu razvoja. Nemojte osuđivati dijete za djelo koje napravi.
Testiranje granica – djeca imaju potrebu testirati naše granice. Ako padnemo na testu, testirati će iznova.
Maštanje i fantazije – ponekad djeca uđu duboko u svijet fantazije i teško im je razlikovati stvarnost od mašte. To je normalan proces odrastanja i ne treba ih u tome obeshrabrivati.
Vizualizacija uspjeha – ponekad djeca zamišljaju da su odradila neki zadatak iako ga zapravo nikada nisu ni pokušali. To im daje snage da uistinu pokušaju.
U svakom slučaju, lijek leži u nama i našem otvorenom odnosu prema djetetu. Otvorenost, smirenost, strpljenje i svakako ne prijeteći pristup djeci. Oni će to prepoznati i neće više imati razloga za laži.
