Svako je dijete individua za sebe i zaslužuje da bude voljeno i prihvaćeno.
Uspoređujete li dijete s drugim ‘boljim’ djetetom, govorite mu da ima neku grešku što slabi njegovo samopouzdanje.
Uspoređujete li dijete, automatski vršite pritisak na njega. Pustite ga jer možda još nije u toj fazi. Dajte mu vrijeme koje mu je potrebno.
Djeca koju rano počnu uspoređivati s drugom djecom, osjećaju se prisiljenima da se prilagode. Tako se ne mogu slobodno razvijati.
Svako ima potrebu za osjećajem da je ‘dovoljno dobar’. Ako stalno ukazujete djetetu na njegove nedostatke, imat će osjećaj da nije i ne može nikad biti ‘dovoljno dobro’.
Djeca promatraju reakcije svojih roditelja i žele ih učiniti ponosnima. No ona nisu tu da bi zadovoljila potrebe roditelja, već prije svega svoje vlastite potrebe. Ako se djeca stalno uspoređuju, mislit će da stalno moraju zadovoljavati roditeljske zahtjeve.
Dijete koje često uspoređujete s drugima, ne može naučiti da je u redu ako si drugi, treći i da ne moraš uvijek biti prvi. Ako imaju potrebu stalno biti perfektni, u kasnijem životu bi mogli sebe i druge mučiti visoko postavljenom ljestvicom koju je vrlo teško dostići.
Uspoređujete li dijete, stavljate ga samo još u jednu ladicu. “Moje dijete je kasnije progovorilo”, i evo ga već u grupi onih koji zaostaju u razvoju.
(Roditelji.hr)
