Procijenite kad je dijete spremno
Kad ostaviti dijete samo u kući, a da smo makar djelomično relaksirani, imamo povjerenja u dijete, svoju procjenu.
To je pitanje koje često roditelji postave samim sebi, a i drugima, pa se vode iskustvima onih koji su to već prošli ili traže savjete.
Psihologinja Jelena Holcner preporučuje vježbu. Neka djeca ostaju sama u kući u početku po nekoliko minuta, a kasnije sve duže. Tako se, kaže, vježba samostalnost, a i samopouzdanje jer osjećanje da smo djeci povjerili odgovornost boravka bez našeg prisustva jača i na praktično snalaženje.
Kao što je važno da djecu naučimo da se samostalno igraju, sama vežu pertle ili peru ruke, za njihovo je samopouzdanje važno i formiranje pravilne slike o sebi kada je sigurnost u pitanju.
No, sad ide i dilema – kad je pravo vrijeme za to.
Ne postoji univerzalno vrijeme koje bi važilo za svu djecu i određivalo njihovu spremnost da ostanu prvi put sama kod kuće. U pitanju su velike individualne razlike, a idealno vrijeme zavisi od spremnosti djeteta. Ipak, većina roditelja je prisiljena da zbog poslovnih obaveza već oko pete godine povremeno ostavlja djecu samu. Iako je ovo prerano i nije preporučljivo, ukoliko se pridržavate principa postepenosti, obavite odgovarajuće pripreme sa djetetom, a vaše zadržavanje van kuće nije dugo… i u ovom uzrastu se može povremeno, na kraće intervale, praktikovati.
Šta je važno da dijete zna?
Naučite svoje dijete:
• koga treba da pozove u slučaju opasnosti
• da telefonom zna precizno i tačno da objasni ili izgovori svoju adresu
• da nikog ne pušta u kuću bez vašeg dopuštenja
• da nepoznatima koji zvone na vrata ne treba da otkriva da je samo kod kuće
• kako treba da postupa u slučaju požara
• da može slobodno da vam se obrati kad god ga nešto uplaši ili se osjeća neprijatno.
Naime, deca predškolskog uzrasta nisu sposobna da budu sama, odnosno nije sigurno da će biti sigurna bez nadzora.
Dete može da ostaje samo oko desete godine, ali tek na nekoliko sati. Smatra se da u ovom uzrastu može da se snađe i pravilno reaguje u hitnim situacijama. Sa druge strane, ukoliko niste „pritisnuti“ sopstvenim poslovnim obavezama, 12. godina je krajnje vrijeme kada je za dijete (a ne za vas) važno da počne povremeno da ostaje samo u kući. Jer, ukoliko i posle 12. godine dijete ne iskusi da je za pojedine situacije samo odgovorno, ili se ne osjeća dovoljno samostalno, može odrasti u nesigurnu i zbunjenu osobu, zavisnu od svoje okoline.
Postepenost je važna
Priprema djeteta da ostaje u kući bez vašeg nadzora treba da počne nekoliko nedjelja prije nego što zaista odete. U predškolskom uzrastu, dijete poznaje samo „sada“ i „ovdje“, pa mu se vaših deset minuta mogu činiti veoma dugim.
U početku, vaši izlasci van kuće neka budu samo po nekoliko minuta – do prodavnice, ili do nekog drugog mjesta za koje dijete zna da se nalazi veoma blizu kuće. Ipak, vrijeme koje djeca provode sama, ne bi trebalo da bude svakodnevno i predugo. Na taj način nećete imati kontrolu šta djeca rade i čime se bave, a vrijeme da izgradite međusobno kvalitetan odnos – biće osjetno smanjeno.
Suzdržite svoj strah
Pokušajte da svoje strahove „držite“ pod kontrolom, ne dozvolite da ih dijete primjeti. Vaše emotivno stanje će se preslikati na njega, pa će i dijete koje je bilo spremno da ostane samo u kući prvi put, sada pokazivati otpor i strah. Kao i odrasla osoba, tako se i uplašeno dijete ponaša manje racionalno nego kada nema emociju straha, a vama je važno da se dijete, kada ostane samo u kući, ponaša upravo tako – racionalno.
Sigurni uslovi
Osigurati sigurnost podrazumijeva da ste sigurni da dijete neće eksperimentisati sa stvarima koje mu nisu dozvoljene ni inače, to jest kada ste vi prisutni (na primjer, da je potpuno svjesno rizika naginjanja kroz prozor, ili „igranja“ sa strujom). Kada ste sigurni da će se dijete ponašati nalik onome kao kada ste vi prisutni, i vaš lični strah biće manji. Omogućite sigure uslove i u samom prostoru (zatvorite prozor, ugasite peć, bojler…).
Za svaki slučaj
Ostavite djetetu telefonske brojeve koje može pozvati u slučaju da ste mu neophodni. Važno je i da tokom svog odsustva i vi pozovete njega. Tako mu dajete priliku da vas čuje, objasnite kada ćete doći, provjerite da li je sve u redu, malo mu „skratite“ vrijeme.
Za slučaj da ne može da vas dobije telefonom, ostavite i nekoliko drugih telefonskih brojeva osoba u koje i vi i ono imate povjerenje. Ipak, sve ove telefonske brojeve nemojte ostaviti neposredno prije vašeg izlaska (tada unosite djetetu dozu straha da će se nešto zaista i dogoditi, i opterećujete ga da mora da pazi na vaše sugestije), već na vidnom mjestu, nekoliko dana ranije.
Šta ako…
Ukoliko se dogodi da u vrijeme vašeg odsustva zvoni telefon, ili komšija pokuca na vrata… to može biti pravi stres za dijete. Ono ne zna kako treba da se ponaša, jer je to za njega potpuno nova situacija. Zato, prije nego što odete, pokušajte da predvidite moguće situacije, i recite djetetu kako treba da se ponaša. Ne obavezujte ga da otvara vrata ukoliko neko zvoni, i uzdržite se od detaljnih i preciznih objašnjenja.
Nepredviđene potrebe
Ukoliko djetetu nešto iznenada zatreba dok ste vi odustni, ustanovite dogovor šta će učiniti. U zavisnosti od njegovih godina, vaš dogovor može podrazumjevati da dijete i bez uključivanja vas može ispuniti svoju potrebu (na primjer, da ode do prodavnice, kupi šta mu je potrebno, pa se vrati kući), ili da sačeka vas, ili da vas telefonom kontaktira, da se konsultujete.
Na primjer, preskočite izjave da taj neko može biti lopov ili neki „zao čiko“, i da vi nikada ne otvarate nepoznatim ljudima… jer time utičete na formiranje straha kod djeteta, čak i kada dijete ovu emociju prije vašeg objašnjenja nije imalo.
Sa druge strane, i kada počne da ostaje samo u kući, mogući su kasniji, naknadni strahovi. Iako se ovi strahovi vama mogu činiti iracionalni i nevažni, shvatite ih onako kako ih doživljava i vaše dijete, to jest sasvim ozbiljno.
Ponekad je dovoljno da čuje čudan zvuk ispred stana pa da to „poljulja“ njegovu sigurnost i spremnost da bude bez vas. Uzdržite se od komentara: „Ti si već veliki dečko, glupo je da se plašiš…“. Umjesto toga, pokažite mnogo strpljenja i napravite pauzu čak i u svojim kratkim odlascima, dok se ne uspostavi ranije stečena sigurnost.
Pozdrav prije odlaska
Obavezno se javite prije izlaska. Ako mislite da se dijete igra i da neće primjetiti da ste vi na samo par minuta otišli do prodavnice – rizikujete mnogo. Ukoliko primjeti da vas nema, osjetiće se prevareno, nesigurno, uplašeno. Ovu traumu će dugo pamtiti, a može se dogoditi i iznenadna potpuna vezanost za vas. Zato, ma koliko dijete bilo zaigrano u svojoj sobi, uvijek mu jasno i glasno recite gdje idete i kada ćete se vratiti (na primjer: „Idem do prodavnice, vraćam se za nekoliko minuta“).
Predlozi za zabavu
Omogućite djetetu da se zabavi bez vas tako što ćete mu pripremiti omiljene crtane filmove, ili igre u kojima uživa. Takođe, podsjetite ga čime se sve može igrati i kako se sve zabaviti dok se vi ne vratite. Možete mu dati prijedlog i za male zadatke, posebno ukoliko u tim aktivnostima ono uživa (da vam nešto nacrta, na primjer).
Pravila sigurnosti
Ukoliko vaše dijete poznaje osnovna pravila sigurnosti, sigurno će se osjećati bolje kada ostane samo, ali ćete i vi imati više povjerenja da će sve biti u redu dok se ne vratite. To ne znači da treba da računate da će dijete znati da se snađe u slučaju svih neprijatnih, nepredviđenih situacija, već da ste ispunili sve uslove da njegov boravak bez vašeg nadzora bude sigurno.
Starija braća i sestre kao „čuvari“
Ukoliko imate dvoje ili više djece, podrazumjeva se da ćete ostajanja u kući bez vas najviše uvježbavati sa starijim djetetom. Kada ono savlada svoje početne strahove, biće vam lakše da istu akciju provedete sa mlađim, jer ćete mlađe ostavljati sa starijim.
Dodatne aktivnosti
Sve dok se dijete ne navikne da ostaje samo u kući, izbjegavajte da ga opterećujete dodatnim zadacima (da ugasi mašinu za veš, ili isključi štednjak). Dijete je uzbuđeno svojom novom samostalnošću, pa mu memorisanje ovih zadataka može predstavljati opterećenje.
Međutim, ukoliko je između vaše djece mala razlika u godinama, ukoliko su skloni čestim tučama i prepirkama – obavezno prije izlaska iz kuće napomenite starijem djetetu da očekujete da će sve biti u redu, da mu povjeravate taj važan zadatak osiguraja mira u kući (djeca obožavaju da se osjećaju korisnim i odgovornim), a svom mlađem djetetu recite da ćete se brzo vratiti i da će sve biti u redu.
Osim toga, ponekad starija braća ili sestre u želji da se dokažu, ili u pokušaju da upravo oni (a ne vi) nešto nauče svoju mlađu braću i sestre – postaju izrazito zapovjedničkog ponašanja kada im date odgovornost čuvanja mlađih. Tako, često se događa da starijoj djeci uloga čuvara odgovara, jer je to prilika da se osjete velikim i važnim, ali ne odgovara mlađima, jer se osjećaju previše podređenim. U svakom slučaju, tek kada je starije dijete odgovorno, samostalno i savijesno, možete mu povjeriti čuvanje mlađe braće i sestara. Ipak, starije dijete nije zamjena za vas.
Pokušajte da se uzdržite da mu povjeravate zadatke mijenjanja pelena, igranja različitih igara… samo zato što to želi mlađe dijete.
Sačekajte da mlađe poraste dovoljno da oni međusobno uspostave „svoj“ odnos. Starije dijete ima svoje želje i potrebe – kako za vašom pažnjom, tako i za vašom brigom, koju u slučaju većeg broja djece vjerovatno više pokazujete mlađoj djeci. Odnosno, čak i kada ostavljate mlađu djecu na čuvanje najstarijem djetetu, ne zaboravite da je i vaše najstarije dijete – još uvijek dijete.
