Emocionalna inteligencija vrlo je važna u odgoju djece, a često vrlo zanemarena

Iako se puno pažnje posvećuje znanju i učenju novih vještina, emocije ostanu po strani. Mnogi trendovi u odgoju djece kreću upravo u smjeru razvijanja emocionalne inteligencije, i to s dobrim razlogom.

Ovih nekoliko savjeta mogu vam biti od velike koristi.

Djeca razvijaju empatiju

Drugim riječima, stavite se u njegovu poziciju i pokušajte sve sagledati s dječje strane.

Poštujte osjećaje djeteta i njegovo mišljenje.

To ne znači nužno da se s njime slažete, već da ga poštujete kao osobu.

Ponekad je dovoljno izgovoriti osjećaj koji dijete ima u tom trenu, dati mu do znanja da znate što osjeća i misli.

Kako ovo pomaže emocionalnoj inteligenciji:

• Kada se dijete osjeća prihvaćeno, to stvara emocionalne veze u mozgu koje dijete kasnije koristi da se utješi u teškim trenucima.
• Djeca razvijaju empatiju (osjećaj za druge ljude) tako da uče od vas
• Pomažete djeci da se nose sa svojim osjećajima i upoznaju ih. Samo definiranje osjećaja je vrlo važno za njih.

Dozvolite djetetu da se izrazi

Prihvatite osjećaje vašeg djeteta umjesto da ih zanemarujete ili ne primjećujete.

Ukoliko ne prihvaćate njegove osjećaje, dijete osjeća da oni nisu dobri te ih pokušava sakriti.

Ukoliko ne pokažete djetetu da vam je stalo do njegove ljutnje ili straha, ono neće prestati osjećati nego će te osjećaje potisnuti.

Osjećaji koji su potisnuti opterećuju dijete, jer ih ne može razumijeti.

Zato je važno dopustiti djetetu da pokaže osjećaje i poticati ga u tome.

Kako ovo pomaže emocionalnoj inteligenciji:

• Vaše prihvaćanje pomaže djetetu da razumije vlastite osjećaje, što dugoročno razvija dijete u emocionalno zrelu osobu.
• Prihvaćanjem osjećaja vašeg djeteta dajete mu do znanja da njegove emocije nisu loše ili negativne, već suprotno – da se s njima može jednostavno nositi, bez obzira da li oni pozitivne ili negativne

Emocionalnu inteligenciju definiramo kao sposobnost prepoznavanja osjećaja, kako svojih tako i tuđih, ali i njihova jasnog identificiranja, razumijevanja te sposobnost njihova kontroliranja. U praktičnom smislu se odnosi na emocionalne i društvene vještine. Usmjerava se na ulogu osjećaja u našem svakodnevnom životu, način na koji utječu na naš razum i ponašanje i kako ih možemo što efikasnije, korisnije, upotrijebiti.

Naše osjećaje i većinu emocionalnih vještina u svakodnevnom životu uzimamo zdravo za gotovo, smatramo da se one podrazumijevaju i da se njima ne trebamo baviti. Ali kad nam se dogodi da se teško nosimo s nekim stresnim situacijama, da se slamamo pod pritiskom ili se damo lako zbuniti, da ne znamo kako se doista osjećamo ili kako riješiti problem s kojim se suočavamo, da nam ponestane samopouzdanja ili da ne odreagiramo, a mislimo da smo trebali, dok se u nekim drugim situacijama ne uspijevamo iskontrolirati… – tada poželimo da možemo usmjeravati naše osjećaje i da možemo bolje razumjeti sebe i druge.

Osobe koje imaju razvijene takve emocionalne vještine, lakše se mogu nositi za zahtjevima i pritiscima okoline, a  psiholozi kažu da su to osobe koje imaju razvijenu emocionalnu inteligenciju. Takvi pojedinci neće se lako zbuniti, rijetko žale za svojim postupcima i odlukama, veoma se dobro suočavaju sa stresom, prihvaćaju izazove i ne slamaju se pod pritiskom, imaju visoko samopouzdanje i znaju prepoznati vlastite vrijednosti.

Zahtjevi i pritisci okoline za koje su nam potrebne razvijene emocionalne vještine prate nas u svim razdobljima života, od dječje dobi, što nas potiče da se ipak trebamo baviti emocionalnom inteligencijom, pogotovo jer se ona može razvijati.

Pet je osnovnih područja odnosno dimenzija na koja se odnosi emocionalna inteligencija:

1. Svijest o samome sebi i vlastitim emocijama: koje emocije imamo, zbog čega se osjećamo tako kako se osjećamo, koje su naše jake strane, a koje naša ograničenja

2. Nošenje s emocijama i upravljanje njima: posebno upravljanje neugodnim, uznemirujućim emocijama ili impulsima doprinosi fleksibilnosti, lakšoj i boljoj prilagodbi, pozitivnom stavu i odolijevanju pritiscima

3. Motivacija/samomotivacija: kretanje ka višim ciljevima uz poduzimanje malih, izvedivih koraka potrebnih za dostizanje cilja te posjedovanje ustrajnosti da ga se slijedi

4. Empatija (suosjećanje): se odnosi na ”čitanje” i razumijevanje osjećaja drugih ljudi i to iz tona glasa ili izraza lica, a ne samo izgovorenih riječi.

5. Socijalne vještine: pozitivno i prilagođeno ponašanje u odnosima s drugima koje pridonosi uspješnijim odnosima s okolinom kao i većem osobnom zadovoljstvu

Emocionalna inteligencija nije suprotna, već samo usklađena s racionalnom inteligencijom.

Za razliku od klasično shvaćene inteligencije (sposobnost snalaženja u novim situacijama) koja je većim dijelom genetski uvjetovana, kod emocionalne inteligencije ta genetska uvjetovanost nije utvrđena u većoj mjeri, već je za nju značajno da se može graditi, učiti kroz cijeli život.  Izuzetno je važno naučiti ju u ranim godinama kako ukazuje niz istraživanja koja naglašavaju da djeca s razvijenijom emocionalnom inteligencijom postižu bolji uspjeh u školi, lakše pronalaze posao, zadržavaju ga i postižu bolje uspjehe u njemu, općenito su zadovoljnija i uspješnija.

Uloga roditelja

Navedeno nam svakako daje odgovor na pitanje kada treba započeti s razvojem emocionalnih vještina. Dobra je vijest da doista možemo nešto učiniti i imamo mogućnost pomoći djeci da izrastu u emocionalno kompetentnije osobe. Naizgled najlakši način je svakako da sami postanemo osobama u kakve bismo htjeli da izrastu naša djeca.

Svi smo modeli svojoj djeci, u svakom kontaktu i interakciji s djetetom pruža nam se mogućnost da djetetu pokažemo i naučimo ga emocionalne vještine. Vrijedno je zapamtiti da djeca više uče gledajući nas što radimo od onog što im pričamo. Ne treba se bojati ni svojih grešaka ako iz njih znamo naučiti, i to je vrijedna poruka djeci da nitko nije imun na neuspjeh te kako se s njim nositi i kako krenuti ispočetka.