Najiskusniji učitelji bolje od svih vide probleme u školi
John Taylor Gatto bio je proslavljeni pedagog, tri puta zaredom proglašen učiteljem godine u New Yorku, ali nakon 30 godina u školskom sustavu dao je otkaz.
Priznao je da je bio umoran od podučavanja po nastavnom planu i programu za koji je vidio da šteti djeci.
Nakon što je dao otkaz, Gatto je napisao “Dumbing Us Down: The Hidden Curriculum of Compulsory Schooling”.
U knjizi je Gatto ustvrdio da u školama djeca uče i neke lekcije koje nisu bezopasne, koje mogu štetiti i nikako ne doprinose razvoju djeteta u pozitivnom smislu.
Među tim lekcijama su
1. Zbunjenost
Neki segmenti školskih kurikuluma nisu u potpunosti dobri za djecu.
Oni ne pomažu djeci izgraditi koherentnu sliku svijeta. Učenici uče trigonometriju, ali nikad nemaju priliku nešto izgraditi.
Propuštaju priliku vidjeti kako se hipotenuza primjenjuje, kao kad projektiraju kuću.
Gattovim riječima: “Sve što podučavam je izvan konteksta.”
Nije ni čudo što su djeca zbunjena kako se stvari slažu.
To rezultira velikim brojem učenika koji dobiju diplome, a nemaju akademska znanja koje ih pripremaju za budućnost.
2. Položaj u klasi
Kao što je rekao Gatto, škole “uče da učenici moraju ostati u razredu kojem pripadaju. Svatko ima pravo mjesto u piramidi.”
Djeca uče ostati na mjestu, sazrijevaju jednakom brzinom kao i svi drugi i uklapaju se u model učenika.
Škola ima urednu kategoriju za svakoga, čime je pozicija svake osobe jasna.
Djecu se potiče da traže status, natječu se i ugađaju odraslima, umjesto da uče i surađuju zajedno.
3. Ravnodušnost
Djeca uče “ne mariti ni za što previše”, kaže Gatto.
Čim zvono zazvoni, djeca su prisiljena uključiti i isključiti svoje interese “poput prekidača za svjetlo”.
Kada je čas gotov, od učenika se očekuje da prestanu učiti prethodni predmet, bez obzira koliko im se sviđao.
Djeca ne mogu slijediti svoje interese ili uroniti duboko u teme koje vole.
Oni koji to rade nerijetko ostaju u zaostatku.
4. Emocionalna ovisnost
Djeca se uče oslanjati na učitelje da im govore kako se trebaju osjećati.
Kao što Gatto kaže: “Upotrebom plusića, smajlija, nagrada i kazni; jediniae i petica, djeca postaju emocionalno ovisna o učiteljevim pohvalama.”
Učenici se uče da osjećaju ono što njihovi učitelji žele da osjećaju.
Nemaju prostora za razvoj emocionalne neovisnosti.
U praksi se često dešava da je učenik zadovoljan s vrlo dobrom ocjenom, a učitelj ga nagovara na dodatno ispitivanje kako bi dobio zaključnu odličnu ocjenu.
5. Intelektualna ovisnost
Djeca propuštaju priliku da razmišljaju svojom glavom i razviju vlastite perspektive.
“Dobri učenici čekaju da im učitelj kaže što da rade”, kaže Gatto.
Djeca uče čekati da drugi ljudi odrede smisao njihovih života, što u starijoj dobi predstavlja veći problem.
Označavaju ih kao “problematičnu djecu” kada rade stvari na svoj način ili postavljaju teška pitanja.
Imaju malo prostora za razvijanje vlastitih ideja.
Umjesto toga, djeca su nagrađena za zastupanje ideala svojih učitelja, kakvi god oni bili.
6. Privremeno samopoštovanje
Djeca uče da njihova vrijednost proizlazi iz onoga što profesionalac misli o njima.
Svjedodžbe, ocjene i testovi uče djecu da ne trebaju vjerovati sebi ili svojim roditeljima, već se trebaju oslanjati na procjenu školskih djelatnika.
U prošlosti su djeca većinu svog učenja učila kod kuće, što je značilo da su različita djeca u učionicu donosila jedinstvene perspektive.
Sada se roditelji obeshrabruju da se previše ne upliću.
Neka se djeca čak srame zbog uvjerenja koja nisu u skladu s državno odobrenim nastavnim planovima i programima.
7. Čovjek se ne može sakriti
U školi su djeca “uvijek promatrana” i “pod stalnim nadzorom”, kaže Gatto.
Nemaju privatnosti, osobnog prostora i malo prava.
Kao rezultat toga, djeca ne mogu razviti autonomiju, što dovodi do problema poput pretjeranog korištenja ekrana.
Ljudi otkrivaju kreativna rješenja kada imaju slobodu eksperimentirati, pogriješiti i pokušati ponovno. Kada se djeca stalno ocjenjuju, ne mogu razviti ovu vještinu, a u školi su djeca uvijek pod budnim okom odraslih koji ih brzo ispravljaju.
Gatto ne želi reći da svako dijete ima svaki od ovih problema ili da svi učitelji upadaju u svaku zamku.
Umjesto toga, njegova poanta je da obrazovni sustav u cjelini teži poučavanju ovih beskorisnih lekcija. U konačnici, učitelji nisu krivi.
Mnogi od nas počeli su iz pravih razloga, ali poticaji iz škole guraju nas u krivom smjeru. Koliko god se opirali, sustav uzima svoje i tako dolazi do razvijanja kontraproduktivnih navika.
Našim su školama potrebni i inovatori i neovisni mislioci koji eksperimentiraju s novim idejama.
I roditelji i djeca koji su spremni riskirati.
Ne radi se o samo o reformi sustava. Radi se o izlasku iz sustava i izgradnji mnogih novih i boljih opcija.
To znači vratiti se staroj mudrosti, uključiti obitelj i koristiti tehnologiju za pomoć. Frustrirani tradicionalnom školom, mnogi roditelji vide obećanje drugačijeg pristupa.
