Svakog 14. novembra obilježava se Svjetski dan dijabetesa. Riječ je o datumu koji su 1991. godine utvrdili Međunarodna dijabetička Federacija i Svjetska zdravstvena organizacija , a kao odgovor na sve izraženiji, rastući problem šećerne bolesti.
– Dijabetes je stanje kada organizam nema dovoljno ili nimalo inzulina. Posljedica toga je porast šećera u krvi, jer mi i dalje unosimo šećer hranom, ali on iz krvi otežano ulazi u ćelije zbog nedostatka ili nedjelotvornosti inzulina – objasnio je u jednom od intervjua za magazin “Azra” prim. mr. sc. dr. Mirsad Đugum.
Kao simptome koji mogu ukazati na dijabetes doktor je tom prilikom naveo obilno pijenje vode, često mokrenje u većim količinama, kao i blijedu mokraću, a kod djece sve ovo može uzrokovati da se često bude po noći zbog žeđi i mokrenja.
– U posljednjih 25 godina broj djece kod kojih je otkriven dijabetes tip 1 gotovo se udvostručio. Među njima sve više ima djece predškolskog uzrasta, ali sve češće i djece mlađe od dvije godine – kazao je doktor Đugum koji je ovu tendenciju doveo u vezu s razvojem civilizacije, te promjenama u fizičkoj aktivnosti i ishrani, ali dodaje da to nije usko povezano s dijabetesom tip 1, kao što je to slučaj s tipom 2.
Svoja iskustva, kada je dijabetes u pitanju, za ovaj magazin su podijelili roditelji djece koja su se suočila s ovom bolešću.
Djevojčici Ajni Bajrić iz Breze ustanovljen je dijabetes tip 1. S četiri godine postala je dijabetičar i zaboravila na normalan život. Njena majka Amira ističe da se njihov život od tog trenutka u potpunosti promijenio. Do tada vesela i razigrana Ajna, odjednom je postala veoma razdražljiva i plačljiva te je izgubila volju za igrom. Ubodi i redovno kontoliranje postali su svakodnevica. Upravo zbog toga i Amira se pridružila online peticiji „Inicijativa za život sa manje boli“, jer njenim provođenjem bi djeci koja boluju od dijabetesa bilo omogućeno mjerenje šećera bez klasičnih igala.
– Na evropskom tržišu postoji „freestyle Libre“, odnosno kontinuirani mjerač šećera u krvi koji se sastoji od senzora koji se zalijepi na kožu i čitača koji očitava vrijednost šećera. Čitač se približi senzoru koji je na ruci i istog trenutka dobijemo vrijednost. Samim tim nema bockanja u prstiće – objašnjava Amira.
Cijena uređaja je približno 120 maraka, a želja roditelja je da djeca pravo na njega ostvare putem zavoda zdravstvenog osiguranja.
– Postoje kantoni u kojima mališani dobijaju 20 pumpi godišnje, a u nekima niti jednu. Zavodi snose troškove tek četiri trakice dnevno, što je za dijabetes tipa 1 nedovoljno za jedan dan, jer osobe koje boluju od ovog tipa moraju mjeriti svoj nivo šećera u krvi osam do deset puta dnevno, odnosno prije svakog obroka te dva sata nakon obroka. Upravo to je bitno zbog održavanja šećera u krvi u granicama normale i za što duži život bez komplikacija, jer loša regulacija dovodi i do amputacije nogu, sljepila, dijalize bubrega – kaže ona i dodaje da su trakice zastarjela tehnologija te da s Libre mjeračem nema uboda.
– S Libre nema deset bockanja dnevno nego je to jedan ubod dnevno, odnosno apliciranje senzora, a zatim senzor mjeri šećer 14 dana. Dovoljno je samo da očitamo čitačem preko senzora i dobijemo vrijednost šećera u krvi. Prednosti „Libre“ je i ta da strelicama pokazuje i kada je šećer u padu ili porastu. Tako uvijek možemo odreagirati na vrijeme, odnosno spriječiti hipoglikemiju (pad šećera) ili dati inzulin prije nego nastupi hiperglikemija (visok šećer u krvi) – govori Amira.
Ajna je učenica prvog razreda, pa bi joj Libra omogućila i redovnije praćenje nastave. Na mjerenje sa trakicama, djevojčica mora odvojiti i do deset minuta na času.
– To podrazumijeva izlazak s časa i onda dok se ponovo uključi u nastavu treba joj vremena. S „Libre“ ona može i sama da očita vrijednost šećera u krvi i to u sekundi – navodi Amira.
Cijena mjerača je velika, mjesečno su potrebna dva senzora, a njihova cijena je 240 maraka.
– To je za jednu bosansku porodicu velik iznos. A s druge strane nam je tužno i bolno svaki put kada moramo ubosti te prstiće. Zatim nas boli i to što znamo da naša država to može omogućiti našoj djeci – kaže Amira te dodaje da je najveća želja svakog roditelja da njegovo dijete izraste u koliko-toliko zdrave ljude, koji neće imati komplikacije uzrokovane dijabetesom, te da im djetinjstvo učine ljepšim.
Amira govori da djeca oboljela od dijabetesa tip 1 od malena nailaze na prepreke, ali i da su izložena predrasudama.
– Djecu s dijabetesom ne primaju u vrtiće, a majke s takvom djecom ne mogu biti u radnom odnosu, jer moraju pratiti nivo šećera u krvi svojoj djeci te im davati inzulin, jer oni to ne mogu sami – ističe Amira.
Adnan Beganović iz Sarajeva naglašava da je dijabetes tipa 1 bolest koja, osim što potresa oboljele, strahovito potresa i porodice. Njegova kćerka Džejla boluje od dijabetesa već dvije godine, a upravo kontinuirani mjerači spasili su je teških hipoglikemija opasnih po život.
– Život se mijenja za 180 stepeni. A ono što, zapravo, roditelji male djece rade 24 sata u danu svake sedmice, mjeseca, godine jeste da vode brigu o visini glukoze. Možete li zamisliti kako je jednoj majci ili ocu kada dnevno pet puta daju inzulin svom djetetu i uz to ga bocka da bi se izmjerio nivo glukoze – kaže Adnan, dodajući, da bi se ublažio stres i olakšala kontrola bolesti, od krucijalne važnosti su kontinuirani mjerači.
Adnan naglašava da je ova inicijativa veoma bitna za cijeli teritorij BiH, jer postoje slučajevi da su djeca oboljela od dijabetesa tipa 1 u pojedinim kantonima diskriminirana te da to znači da mališani iz drugih kantona nisu vrijedni kao njihovi vršnjaci.
– Realno teško je izračunati troškove, no uporedivno su veći nego kada naša djevojčica nije bila bolesna – kaže Adnan i napominje kako se sistem mora pozabaviti ovim malim herojima.
On napominje i kako društvo u BiH veoma malo zna o dijabetesu, te da u nekim vrtićima i školama vlada mišljenje da je riječ o zaraznoj bolesti.
– Okolina često misli da je dijete dobilo dijabetes tip 1 jer je jelo mnogo slatkiša. A zapravo je riječ o autoimunoj bolesti o čijem nastanku nauka nema tačan odgovor. U školama se djeca susreću s ogromnim problemima, čak ima roditelja koji na početku školovanja budu konstantno na časovima. Često su i nastavnici neodgovorni, ne shvataju da ta djeca moraju jesti na času ako im je pao šećer, da moraju u toalet ako je visok, a sve zbog needukacije – govori Adnan.
(azra.ba, Kidsinfo.ba)
