Samra Kulenović je mama dvojice sinova, starijeg od pet godina i mlađeg od osam mjeseci. Ona za naš portal piše o jednoj od najljepših, ali i, kako često možemo čuti, najtežih životnih uloga, onoj roditeljskoj. U nastavku pročitajte tekst u kojem govori o izazovima koje je polazak sina u vrtić stavio pred nju.
Kada je moj sin tek krenuo u vrtić, jutarnji ostanak u vrtiću je bio više nagovaranje da uđe, a često je bilo i suza. Srećom, vrijeme adaptacije je brzo prošlo i prihvatio je i zavolio učiteljice kao svoje najrođenije, a i ja sam. Sada, kada ga ujutru vodim u vrtić, moram brzinski da ga poljubim i da on meni stigne dati poljubac prije nego što učiteljica otvori vrata, jer on trči unutra uz tihi pozdrav učiteljici. Na mamu zaboravi za čas posla.
Gledam ga tako kako skida jaknicu i kači je na svoju zakačku, skida patikice i ostavlja ih na predviđeno mjesto, uzima pape i obuva ih, priča nešto s drugarom koji je stigao u isto vrijeme kao i on i zatim se gubi u prostoriju za doručak. Kada si mi tako brzo porastao?! Dok sam na poslu uhvatim se u razmišljanju šta li radi u vrtiću, kako se ponaša, o čemu priča s drugarima, je li sve pojeo za ručak… Iako imam puno povjerenje u osoblje našeg vrtića i znam da je tu siguran, voljen i da dobija sve što mu je potrebno, veoma sam radoznala. Voljela bih samo jedan dan da budem nevidljiva i posmatram ga u vrtićkom okruženju.
Kada dođem po njega, na putu kući ga sva euforična i radoznala pitam: „Srećice, kako je danas bilo u vrtiću?“.
Dobijem kratki odgovor: „Dobro“.
Zatim nastavim: „Šta ste danas lijepo radili?“.
On meni odgovori: „Ne znam“ ili „Ništa“ ili „Ne sjećam se“.
Tako isto za moja pitanja šta je bilo za ručak, s kim se igrao i slično. I onda ode u svoju sobu da se igra i ništa od našeg razgovora.
Nakon nekoliko neuspješnih dana da ostvarim neku dvosmjernu komunikaciju poslije vrtića, odlučim se na drugačiju strategiju. Dobra komunikacija podrazumijeva međusobno uvažavanje, poštovanje, povjerenje i saradnju. Kada komuniciramo iz pozicije ljubavi, dijete nam tada vjeruje i spremno je da se otvori i sarađuje. Kvalitet odnosa koji roditelji grade sa svojim djetetom je najvažniji. To je osnova za sve ono što dolazi kasnije, a posebno buntovne tinejdžerske godine. Postavljajte djeci što više pitanja koja pokreću na razmišljanje, umjesto da nudite gotova rješenja. Za vrtićki uzrast bi to bila pitanja kao što su:
- Šta si novo saznao?
- Šta te je navelo da danas budeš srećan?
- Koji trenutak te je iznenadio/rastužio/nasmijao/razljutio?
- Zbog čega si se u tom trenutku tako osjećao?
- Šta misliš šta si mogao bolje da uradiš?
- Kako si pomogao danas svom drugaru ili drugarici?
(Kidsinfo.ba)
