Dragoslav Sinik iz Gradiške pokrenuo je akciju prikupljanja lijekova namijenjenih djeci sa poteškoćama u razvoju, a koji se zbog trenutne situacije ne mogu pronaći na tržištu u Bosni i Hercegovini. Dragoslav je za N1 ispričao kako je organizovao uvezivanje sa vozačima kamiona koji mogu prelaziti granice.
Prije 17,18 dana počelo mi se javljati dosta porodica iz Federacije BiH, ostali su kontakti kada sam organizovao međunarodno druženje djece sa invaliditetom. Sve je krenulo sa sirupom koje koriste djeca sa epilepsijom i nigdje ga se nije moglo naći. U Republici Srpskoj je još bilo zaliha, ja sam pokupovao, poslao. Roditelji su se zahvalili preko društvenih mreža i pojavila se odmah nakon toga potreba drugih roditelja djece s poteškoćama u razvoju. Mi smo i do sad imali problema nabaviti te lijekove, međutim mi smo išli nabavljali vani a fond je vraćao novac za to. Ali došla je situacija da niko nigdje ne može otići i doći do lijeka. Ja sam onda uključio roditelje iz regiona – Srbije, Hrvatske, Slovenije. Onda su za neke lijekove trebali originalni recept – prvo sam kontaktirao prevozničke firme iz Gradiške, onda su mi oni dali kontakte kolega iz regiona. Onda je krenula ta priča – jedan kamion, peti, deseti. Svi roditelji iz BiH bez obzira koja vrsta dijagnoze, pošalju nalaz, podatke i recept i onda sam ja organizovao besplatnu dostavu lijekova na cijeloj teritoriji BiH. Ja zamolim vozača kamiona – ako idu na primjer u Beč, da ponesu i onda tamo ljudi se organizuju i kupe i donesu nazad. Moji roditelji koji su vani takođe učestvuju, kupe lijekove, donesu na put kuda vozači kamiona prolaze – objašnjava Sinik.
Sistem nije pružio rješenje za ovu situaciju, ali dobri ljudi su još jednom preuzeli ulogu sistema.
Svakodnevno se potreba povećava, a ja sam do sada uspio sve i jedan lijek dostaviti besplatno – jer do sada ni jedan roditelj nije platio ni lijek ni dostavu. Prijatelji iz dijaspore pomažu da platimo te lijekove, tražimo gdje su najjeftiniji. Danas nam dolazi lijek iz Mannheima, ja sačekam vozače na granici i onda nosim ili šaljem poštom. U komunikaciji sam sa preko šezdeset porodica u BiH, 40 u FBiH, oko 20 u RS koji su mi se obratili sa molbom. Ja dnevno pređem 300 kilometara da nijedna porodica ne ostane bez lijekova – priča Dragoslav, koji je inače predsjednik Udruženja mentalno nedovoljno razvijenih osoba.
– To su sve moja djeca – završava Sinik.
(N1, Kidsinfo.ba)
