XY Roditeljski savjetnik na svojoj Facebook stranici svake sedmice objavljuje savjete Renate Krstanović, geštalt psihoterapeutkinje i dipl. psihologinje koja piše o aktuelnim temama. U današnjem tekstu Renata govori o tome kako reagujemo na školski uspjeh djece, odnosno na slabija postignuća.
U nastavku pročitajte njen tekst i ne zaboravite da se stručnjacima iz XY Roditeljskog savjetnika, koji je dio online platforma Asocijacije XY, možete obratiti za besplatnu psihološku pomoć putem njihove Facebook stranice koja je dostupna na ovom linku.
Osim izazova koje pred djecu i mlade stavlja obrazovni sistem, ona su često izložena zahtjevima i očekivanjima roditelja koji se odnose na školske ocjene, izbor škole, krajnji stupanj obrazovanja (srednjoškolsko/fakultetsko obrazovanje) i odabir budućeg zanimanja.
Tokom školovanja neminovno je da ne možemo izbjeći loše ocjene koje izazivaju razočarenje i narušavaju određeni cilj djece (i roditelja). Naše reakcije mogu biti kontraproduktivne te umjesto da potaknu one kod djece izazivaju stanje stresa (zbog naših prevelikih očekivanja, okrivljavanja zbog nesupjeha, tjeskobe koju očekivanjima potičemo i pritiska koje dijete osjeća). Ovdje je posebno potrebno izdvojiti „trend 5,0 prosjeka“ koji ne samo da frustrira dijete već narušava odnose između roditelja i djece.
Da li vam se nekada učini da loše ocjene shvatamo previše lično? Kao da pripadaju nama i odražavaju naš neuspjeh (ili uspjeh)? Naše očekivanje samo najboljih rezultata, koje pretjerano kontrolišemo, dovodi do toga da dijete svoje objektivne uspjehe vidi kao neuspjeh i ono nikada neće biti potpuno zadovoljno samim sobom jer ˝uvijek može bolje˝. Također, važno je da se kao roditelji zapitamo da li su postavljeni ciljevi zaista djetetovi ili su to naša očekivanja (posebno ona neostvarena). Ako djetetu dopustimo osjećaj uspjeha koji je rezultat njegovog truda, rada i zalaganja, a ne drugih okolnosti ili roditeljske zasluge, bit će motiviranije, zadovoljnije i vrlo vjerovatno će težiti što boljem uspjehu zato što to želi, a ne samo zato da bi udovoljilo nama.
Ne smijemo dozvoliti da škola postane okosnica odnosa s djetetom. Ocjene, iako bitne za daljnje školovanje, ne određuju vrijednost djeteta i ne smijemo dopustiti da dijete sebe vrednuje kroz prizmu isključivo školskog postignuća (iako nastavnici i neki roditelji često stvaraju mišljenje o djeci i njihovim sposobnostima na temelju školskog uspjeha koji ostvaruju). Kada kažemo da je škola „jedina obaveza koju djeca imaju“ i kada isključivo kroz ocjene (vidljivu i konkretnu činjenicu) ocjenjujemo sposobnost djeteta, mi isključujemo jednu širu sliku i tako zanemarujemo niz drugih pozitivnih osobina, uspjeha i vrlina. Škola zaista predstavlja samo jedan način učenja u životu i vrlo je važno osvijestiti da ona utiče na razvoj djeteta, način na koji će vidjeti sebe i svoje kvalitete, doprinosi jačanju samopouzdanja i samopoštovanja kao i osjećaju vlastite vrijednosti (odnosno uspjehu u drugim područjima djetetova života).
Nekada jednostavno želimo zaštiti dijete od nesupjeha i počinjemo obavljati stvari umjesto njega (npr. pisanje zadaće, čitanje lektire) Na ovaj način doprinosimo razvoju nesamostalnosti djeteta u obavljanju svojih obaveza. Umjesto toga pošaljimo mu poruku da nije strašno pogriješiti te da je to način na koji učimo. Učimo ih da ne odustaju, da razvijaju odgovornost, da stvari rade za sebe i u svoju korist te da je za neke stvari potrebno više vremena. Tada će i izazove vidjeti kao jedan vid učenja.
U redu je da dijete doživi neuspjeh. Hvalimo njegov trud a ne konačni ishod. Pokažimo mu da ga volimo iako nije ostvarilo ono što je naumilo ili to ne uradi ˝savršeno˝ kako je zamislilo.
Za sva dodatna pitanja, podršku i savjete obratite se besplatnom psihološkom savjetovalištu Asocijacije XY. To možete učiniti putem privatne poruke na stranici, pozivom ili putem e mail komunikacije.
(Kidsinfo.ba)
