Ovo su pravila po kojima se igra: ako ih znate, onda ćete biti za korak ispred svog čopora
Nigel Latta je otac, dječiji psiholog i terapeut koji je više od dvadeset godina radio sa najproblematičnijom djecom i savetovao roditelje.
Najnovija saznanja o vaspitanju djece predstavlja jednostavno i duhovito. Autor je pet knjiga o vaspitanju djece različitog uzrasta, među kojima je bestseler “Tinejdžeri – Kako im postaviti granice i pri tom sačuvati živce”.
Iz ove knjige donosimo vam njegovih 10 osnovnih principa za uspkešno postavljanje granica tinejdžerima:
Osnovni principi
Moram odmah na početku naglasiti da nisam ja izmislio ove koještarije, nisam ih izmaštao jednog dana sjedeći ispod nekog drveta. Samo sam pažljivo slušao šta su mi porodice govorile tokom godina. Vjerujem da su ovi principi stvar cijelog svijeta, umnogome kako što je i trudnoća stvar cijelog svijeta.
Oni su jednostavno dio načina na koji svijet funkcioniše. Mogli bismo se upustiti u mnogo složenih naklapanja o tome zašto takva pravila postoje, ali nema potrebe jer to i nije baš važno.
Nećete neprestano moći da se držite ovih načela, to niko ne može, zato se nemojte nervirati zbog toga. Samo nastojte da ih se držite koliko god možete. Ovo su pravila po kojima se igra: ako ih znate, onda ćete biti za korak ispred svog čopora.
Uspeh = O3 – D
Bez sumnje, tri najvažnije stvari u odgajanju tinejdžera su sledeće: odnos, odnos i odnos. To je ono što nas veže i ono što određuje osnovni ton naših života. Bez toga sve vrlo brzo počinje da se raspada.
Odnos je eliksir za istrošene emocije i stresan život.
U ogromnoj mjeri, upravo u tom dijelu žanjemo ono što smo posijali. Vaše dijete je sve vrrijeme bilježilo poene u svoju knjižicu, a u tinejdžerskom dobu će sve to sabrati i pokupiti nagrade. Ako tokom njegovog djetinjstva niste ulagali mnogo rada, onda ćete imati probleme. Ne možete kupiti njegovo lijepo ponašanje u tinejdžerskom dobu novcem ili mobilnim telefonima i ne možete zahtijevati poštovanje ako se niste potrudili da ga zaradite.
Uostalom, i možete, ali vas to najvjerovatnije neće nikuda odvesti, samo ćete se još dublje zaglibiti.
Odnos je važan jer će djeci biti očajnički potreban roditelj koji će im pomoći da prežive te burne godine. Treba im neko na koga se mogu osloniti, neko za koga znaju da će uvijek biti na njihovoj strani, i u dobru i u zlu. Ipak, njima ne treba šašava naivčina koja će vjerovati u sve što ona kažu i koja će se boriti umjesto njih. Naprotiv, treba im neko ko razumije da je ponekad najbolji način da zaštitite nekoga do koga vam je stalo jednostavno da ga pustite da malo oguli kolena. Vaša djeca moraju znati da ćete ih uvijek voljeti, ali i da ćete ih uvijek smatrati odgovornim za njihovo ponašanje.
Vi ste im roditelj, a ne drug.
To ne znači da ne možete provoditi vrijeme s njima, pričati ili se ludirati, jer bez sumnje sve je to potrebno. Zabavljajte se s njima kad god možete, samo ne odbacujte ulogu roditelja u korist drugarstva.
Ako ni zbog čega drugog, a onda barem zato što je ružno vidjeti tako nešto. Roditelji koji se trude da svojoj djjeci budu drugari liče na neprihvaćenu decu koja očajnički pokušavaju da se dopadnu prihvaćenoj djeci. To vam nikada neće uspjeti, a djeca će samo biti zločesta prema vama. Ako ste roditelj, barem možete s vremena na vrijeme da zarežite na njih.
Nemate posla sa “normalnom osobom”
Dosad se kao najčešća greška roditelja pokazalo uvjerenje da imaju posla sa normalnom osobom. Znajte da nije tako. To što vaš tinejdžer izgleda kao normalna osoba ne znači da je zaista i normalan. Tinejdžeri nisu normalni ljudi u poređenju sa odraslima. Njihovo razmišljanje i ponašanje sasvim je normalno za ljude njihovih godina, ali nije isto – barem u teoriji – kao i naše razmišljanje i ponašanje. Oni možda sve više izgledaju kao odrasli, ali još uvijek ne funkcionišu kao odrasli. S vremenom, kako se razvoj mozga nastavlja, oni će postajati sve sposobniji i sposobniji da razmišljaju poput odraslih, ali kod većine njih se taj proces neće potpuno završiti sve dok ne zađu u dvadesete.
Ne treba da primamo k srcu sve ono mnogo bolno i zločesto što tinejdžeri izgovore i urade. To ne znači da treba da im tolerišete nepristojnost ili nepoštovanje, ali znači da to što vam je tinejdžer rekao da vas mrzi ne podrazumijeva da je to istina. Kroz svoj sedamnaestogodišnji rad s tinejdžerima nikada nisam upoznao nijedno dijete koje mrzi svoje roditelje. Niti jedno. Upoznao sam mnogo onih koji su to rekli kako bi izazvali neku reakciju i mnogo onih koji su zapravo bili duboko povrijeđeni a ne puni mržnje, ali nikada nisam sreo nijednog tinejdžera koji iskreno mrzi svoje roditelje.
Vaš sin tinejdžer vas pita može li provesti vikend kod svog druga. Vi znate da su prošli put kad je boravio u toj kući roditelji njegovog druga dopustili da njih dvojica lunjaju ulicama do tri ujutru. Zato mu kažete ne. Njemu tada padne mrak na oči i on, između ostalog, poviče da ste „totalno opsjednuti kontrolom“ i da vas mrzi jer se „uvijek ponašate kao prokletinja koja mora sve da kontroliše“.
Nemojte biti slabić
Biće mnogo prilika u kojima ćete poželjeti da budete Big Jessie: jednostavno nemojte to činiti. Za one kojima je taj izraz nepoznat, Big Jessie je škotski termin koji označava nekoga ko je slabić. Big Jessie su previše mekane ili prestrašene da bi postavile i provele zakon, tako da praktično dozvoljavaju da njihova djeca određuju tok događanja.
Big Jessie ne ispoljava nikakvu sposobnost za preuzimanje kontrole, već umjesto toga izbacuju poprilično izvještačene izjave o tome koliko su ih djeca razočarala. Druga varijanta je da uopšte ništa ne govore iz straha da ne uznemire svoje tinejdžere. One misle da je lakše da se svojoj djeci jednostavno sklanjaju s puta nego da s obje noge snažno lupe o pod, jer ako se sklanjaju s puta, barem će izbjeći svaki konflikt.
Pravom vođi je jasno da ponekad mora da pokaže da je hrabar i isto tako, da ponekad mora da iskezi zube. Konflikti i svađe nikada nisu zabavni, ali su neophodan doo života kada imate posla s ljudima koji su nerazumni, prezahtjevni i bezobzirni. Pokatkad im morate dati do znanja da ih volite tako što ćete im pokazati zube.
Ako ste Big Jessie, onda dopuštate da vas strah i strepnja sputaju. Bićete svrgnuti s trona, a vaši podanici će dići pobunu. Baš kada im bude bilo potrebno jasno i dosljedno vođstvo, vi ćete ih iznevjeriti. Nemojte.
Ni previše labavo, ni previše stegnuto
Ima mnogo toga po čemu su roditelji slični donjem vešu, ali ključna sličnost je u tome što im je neophodna sastav koji nije ni previše elastičan ni previše krut.
Tinejdžerske godine su doba kada mladi ljudi moraju početi da traže sopstveni put u svijet. Zbog toga ćete morati da pregovarate o pravilima i granicama i da ih stalno usklađujete kako vaš tinejdžer bude sazrijevao. Kod pravila je ključno da nisu previše labava, ali ni previše kruta. Tinejdžerima treba dovoljno prostora da mogu sami donositi odluke i preuzeti odgovornost, ali ne dovoljno da iskoriste za gluposti. Ako ste previše strogi sa pravilima, onda pripremate i sebe i njih za neki veliki konflikt. Oni moraju da se bune, to im je posao, i treba im prostora da to odrade na siguran način. S druge strane, ako ste previše popustljivi, sva je prilika da će vaša djeca snositi posljedice.
Pronađite tačke povezanosti
Komunikacija vam je najmoćnije oruđe, ali ona podrazumijeva mnogo više od toga da jednostavno sjedite u sobi i pričate svom tinejdžeru. Prava komunikacija uključuje povezanost s drugom stranom, jer se jedino kroz povezanost nešto može postići. To ne znači da morate uvijek da vodite dubokoumne i značajne razgovore sa svojim tinejdžerom, jer će za mnoge roditelje takvi trenuci biti vrlo rijetki.
Umjesto toga, treba da ciljate na male momente povezanosti, na one trenutke kada se desi nešto važno. To se može dogoditi u nekoj šali, u zagrljaju, jednostavnoj razmjeni osmijeha, ili čak u trenutku tišine koji je tako lako mogao biti uništen riječima.
Tačke povezanosti su oni čarobni trenuci kada ste oboje tu jedno s drugim, a ostali svijet je negdje na periferiji. Može vam biti teško da tačno objasnite šta se to upravo desilo, ali ipak znate da se nešto zbilja desilo.
Što više sukoba imate sa svojim tinejdžerom, to je važnije da pronađete takve momente. Razmišljajte o njima kao o trenucima kada se oluje adolescencije primire i vi uspijete da nakratko pogledate jedno u drugo. To možda brzo prođe, ali upravo tada morate ugrabiti časak da svom djetetu pokažete da ste, uprkos svim kišama i vjetrovima, i dalje tu za njega.
Ne mogu vam reći kako te tačke povezanosti izgledaju, jer su svaki put drukčije, ali vam mogu poručiti ovo: ako ih tražite, pronaći ćete ih. To je zaista tako jednostavno, i tako jezivo, i tako ozbiljno. Time ne možete upravljati. Nije to nikakva tehnika niti manevar. Riječ je jednostavno o tome da pratite dešavanja i da uhvatite pravi momenat.
Samo treba da primjećujete.
Dobra interpunkcija je sve
Efikasna upotreba interpunkcije je u temelju svakog dobrog roditeljevanja. Zapravo, rekao bih da postoje neke vrste interpunkcije kojima uopšte nema mjesta u komunikaciji između roditelja i tinejdžera.
Najgori prestupnik je vjerovatno bijedni zarez. Taj jednostavni znak interpunkcije je odgovoran za više sukoba između roditelja i tinejdžera nego ijedan drugi. Iako vam ovo može zvučati kao pretjerivanje, ja bih vam savjetovao da svoj dom proglasite zonom bez zareza. Zarez će vas samo uvaliti u nevolju i ako ste mudri, nećete ga uopšte koristiti. Glavno pravilo je da sve što dođe posle zareza, uglavnom je prigovaranje. Bilo šta što dodate posle zareza, samo je zvocanje.
S druge strane, tačka vam je prijatelj. Tačka može da spriječi mnoge svađe. Možete je koristiti sasvim slobodno i bez straha.
Upitnici su pomalo nalik na so po tome što je so uglavnom korisna, ali previše soli upropasti svako jelo. I so i upitnike treba koristiti umjereno.
Sve u svemu, gledajte da što prije stavite tačku. Ako možete da birate između zareza i tačke, uvijek izaberite tačku.
Majke najčešće mnogo teže usvajaju ovaj osnovni koncept tinejdžerske interpunkcije nego očevi, iako se obično kunu da nije tako. Zarezi im tako prirodno nadolaze da ih uglavnom nisu ni svjesne. Takođe, potrebno je više truda da majku uvjerite u nužnost ograničavanja upitnika. One često misle da je jedan upitnik najbolje propratiti još jednim.
Očevi su više orijentisani na tačke.
Budite stijena, a ne more
U mnogim porodicama tinejdžerske godine su pomalo poput globalnog zagrijevanja: kada temperatura počne da raste, vremenske prilike samo postaju sve luđe. Oluje koje su nastupale jednom u sto godina tada kao da grunu svakog drugog dana. Čak i u umjerenim područjima dolazi do poplava, uragana i tropskih pljuskova.
U svim tim olujama vi morate biti stijena, a ne more. Ne smijete dozvoliti da vas bura baca tamo-ovamo; umjesto toga, morate biti stabilan centar, nepokretna litica o koju se talasi razbijaju. To zahtijeva odlučnost i usmjerenost, jer oluja ume da bude vrlo bučna i dugotrajna. U takvim situacijama morate postati poput stijene. Morate čvrsto stajati na tlu.
Druga izuzetno važna karakteristika stijena je da ne jure ni za čim. Nikada nećete videti stijenu u žučnoj potjeri. Stijena jednostavno stoji na svom mjestu i čeka da joj ostali priđu. Upravo tako i vi morate postupiti kada vaši tinejdžeri jure tamo-ovamo. Ne smijete jurcati za njima, već morate prosto da čekate.
Kada vjetrovi pušu i mora pobijesne, budite stijena i čekajte. Plima će se povući, ali će uvijek ponovo nadoći.
Nemojte njihov problem pretvoriti u svoj
Da vas pitam nešto: ako vozite putem i vidite kako vam se približava policijski auto, da li automatski usporite? Većina nas baš to uradi. I ako ne vozimo prebrzo, ipak ćemo osjetiti blago peckanje krivice i podići nogu sa gasa uprkos tome što nikakav prekršaj ne činimo. A zašto?
Ne usporavamo zato što razmišljamo o saobraćajnim nesrećama ili o povrijeđivanju pješaka, već zbog toga što se istog trenutka zabrinemo da ne platimo kaznu. Skidamo nogu sa gasa jer je u našem mozgu zacrtano da će nas policajac kazniti ako nas uhvati u prekoračenju brzine. Napisaće nam kaznu. A kazne su bolne jer udaraju po džepu.
Sada zamislite kada bi vam policajac, svaki put kad vas uhvati u prekoračenju brzine, strogo održao bukvicu što ste ga razočarali. Šta bi se tada, vjerovatno, desilo sa brojem vozača koji ne poštuju ograničenja? Zamislite dalje da vam je pri tom omogućeno da policajcu kažete da se „nosi“ jer vas „ne razumije“ i još dalje, da vam je dozvoljeno da odjurite niz hodnik u svoju sobu i zalupite vrata. Šta bi se, vjerovatno, dogodilo sa prosječnom brzinom automobila na putevima?
Da se ne lažemo, tada bi svaki izlazak na naše autoputeve i sporedne puteve bio prizivanje smrti. Upravo zato policajci nemaju običaj da nam održe lekciju i potom nas puste da odjurimo u svoju sobu. Znaju oni da bi nas za to baš bilo briga, pa nam umesto toga pišu kazne. Ako smo stvarno bezobrazni, onda nam oduzmu dozvolu, a na koncu nas liše i slobode.
Postaraju se da to bude naš problem.
Isti princip važi za sva ljudska bića, bez ozbira na uzrast: skloni smo da promijenimo svoje ponašanje tek kad ono stvara probleme nama samima. Najveća greška većine roditelja je što preuzimaju loše ponašanje svoje djece i prisvajaju ga kao svoj problem. Umjesto da tinejdžer snosi neke logične posljedice (da izgubi neke povlastice, dobije zabranu izlaska, itd.), takvi roditelji problem zbog lošeg ponašanja svog djeteta preuzmu na sebe. Uporno govore svojim tinejdžerima: Tvoje ponašanje mi ne da mira, pa te molim da prestaneš s tim.
Ma, nije valjda.
Tinejdžeri jedva da uopšte shvataju zamisao da njihovi roditelji bilo šta ojsećaju, a kamoli da mnogo mare za to kakva su ta osjećanja.
Ako želite da promijene svoje ponašanje, onda se morate potruditi da to ostane njihov problem, a ne vaš. Oni će pokazati interesovanje da rješavaju problem samo ako sami trpe posljedice.
Stalno donosite odluke
Nijedna knjiga o roditeljstvu nije potpuna bez neke priče o čudesnom preživljavanju uprkos strašnim nedaćama u Andima, pa dozvolite da vam, sledeći taj stil, ispričam nevjerovatnu priču o Joe Simpsonu i Simonu Yatesu. Ta dvojica iskusnih alpinista su se 1985. popeli na vrh Siule grande, visok 6344 metra, na peruanskim Andima.
Silazak se, međutim, pokazao kao sasvim drukčije i mnogo opasnije iskustvo. Dok su se spuštali, Simpson se okliznuo i slomio cjevanicu, smrskavši je do koljena. Simpson je padao trideset metara i udario u ledeni most preko velikog procjepa, koji se slomio i spasao mu život. Zaustavio se na uskoj izbočini od leda duboko u procjepu. Izudaran i izubijan, povukao je konopac koji je još uvijek bio prikačen za njega i shvatio da ga je njegov prijatelj presjekao. Simpson je uvek branio Yatesa kada bi ga drugi alpinisti kritikovali zbog presjecanja tog konopca.
Sutradan ujutru, Yates se sam spuštao niz planinu. Video je razjapljene crne čeljusti procjepa i pretpostavio da mu je prijatelj poginuo. Iscrpljen i skrhan krivicom, vratio se u polazni kamp.
U međuvremenu, duboko u procjepu, Simpson je procjenjivao kakve su mu mogućnosti da preživi. Bio je gadno povrijeđen i visio je na uskoj ledenoj izbočini duboko u procjepu negde visoko u Andima. Nije mogao da se penje gore, a pod njim je bila samo mračna praznina. Teško je i zamisliti da bi čovjek mogao biti usamljeniji. Nije imao predstave gdje je dno procjepa. Nije znao ni da li mu je konopac dovoljno dugačak da stigne do dna, niti hoće li tamo uopšte biti ikakvog izlaza.
Ali ono što je potom uradio bilo je zaista nevjerovatno, djelo takve snage, volje i odlučnosti koja je gotovo nezamisliva. Dok bi se većina nas vjerovatno poraženo sklupčala na litici i polako umrla usljed snižavanja tjelesne temperature, Simpson se nije predao. Umjesto toga, nakon mnogo preispitivanja, pričvrstio je konopac za led i spustio se u mrkli mrak.
Logika koja je stajala iza takvog postupka bila je – kada situacija izgleda beznadežno, jedini način da preživiš je da neprestano donosiš odluke. Ako prestaneš da donosiš odluke, onda si izgubljen.
Ponekad, sve što možete da uradite jeste da neprestano donosite odluke. Ako se nađete usred neke velike opasnosti i dozvolite sebi da se ukočite u neodlučnosti, ako vas savladaju osjećanja, ako odustanete, onda ste gotovi.
Ne prestajte da donosite odluke.
Život je patnja
Ovaj princip je u stvari prva od Budine četiri plemenite istine. Iako na prvi pogled dluje pomalo defetistički, to je zapravo veoma optimističan pogled na život. Vidite, Buda je imao teoriju da je tako mnogo ljudi nesretno upravo zato što se držimo sasvim nerealističnog očekivanja da život nekako treba da bude lakši nego što jeste. Mislimo da treba da bude manje stresan, pa kada je stresan, postajemo ogorčeni i ljuti.
„Nije fer“, kažemo mi.
„Ne“, kaže Buda, „nije fer. Loša događanja se dešavaju. Pomiri se s tim.“
Priznajem da Buda vjerovatno ne bi odgovorio baš tako grubo, ali to je suština.
E sad, šta god vi mislili o Budi, on je zaista rekao neke dobre istine, i jednu koja je posebno važna za odgajanje tinejdžera. Ako očekujete da će to biti mirna vožnja, nažalost, razočaraćete se. Ako očekujete da se provučete bez ogrebotine, opet ćete se, nažalost, razočarati. Razočaranje samo po sebi ne mora da vam škodi, ali kada se ono pretvori u bijes i ogorčenost, onda itekako može biti štetno – veoma štetno. Radio sam sa mnogim roditeljima koji su mi rekli da ne osjećaju ljubav prema svojim tinejdžerima.
Tada klimnem glavom i kažem da ih razumijem.
I zaista ih razumijem.
A zatim se silno potrudim da im pružim neke okosnice i principe pomoću kojih će na korisniji način sagledati šta se to dešava. U redu je da ponekad ne osjećate ljubav prema svojoj djeci, većina nas doživi takve trenutke; ali kada takva osjećanja od trenutnih postanu stalna, ja se zabrinem.
Život je patnja. Ništa nije savršeno, a roditeljstvo je jedan od najmanje savršenih zadataka na svijetu. Većina ljudi bi rekla da je roditeljevanje i najbolja i najgora obaveza koju su ikada imali. To je istina.
U cijeloj toj priči trik je u tome, ako uopšte postoji trik, da jednostavno prihvatite da je ta vožnja dugačka i promjenljiva. Dobro i zlo će vam pri tom biti stalni saputnici, pa se protiv toga nemojte boriti. To bi vas samo izmorilo.
