Ako ne pripazimo, uhvatićemo sebe da naše tinejdžera smatramo velikim kao što izgledaju i s nelagodom ćemo prihvatati njihove regresije, sumnje, emocionalne reakcije, krhkost, što će značiti i da su mali…
Kada se suočite s napornim preobražajem svog tinejdžera i potpunim poremećajem porodične atmosfere, glavno je pitanje šta trebate uraditi kako biste uspostavili i održali kvalitetan odnos i izbjegli (nepotrebne) sukobe.
Odgovor ima Anne-Claire Kleindienst, psihologinja i autorica knjige “Ilustrovani ključ za tinejdžerske krize”.
Njena knjiga kombinuje humor s pedagogijom, a pomoći će i roditeljima i njihovim tinejdžerima da se bolje razumiju, da uspostave konstruktivnu komunikaciju i poboljšaju odnos tokom nemirnog doba adolescencije.
Ona navodi kako nas ponekad predrasude, ubjeđenja, ambivalentnost povodom nekih tema navode na grube greške. I dodaje primjere netačnih viđenja koja mogu pokvariti put uspostavljanja dobrog odnosa sa adolescentom.
Adolescencija je samo jedna od loših faza kroz koje treba proći
Možemo biti skloni zatvaranju očiju dok oluja ne prođe. Kao da nemamo nikakvu drugu mogućnost osem da trpimo to stanje i kao da taj prelazak nije presudan za razvoj našeg djeteta. Nepoznavanjem onoga što se odigrava u to vrijeme, misleći da adolescent treba da odraste sasvim sam, lišavamo i sebe i njega interakcije koja bi mu bila od koristi na kratak, srednji i duži rok.
Adolescencija je posljedica divljanja hormona
Svakako da su hormoni važni u fiziološkom preobražaju koji se odigrava, ali se snaga onoga što se dešava tokom adolescencije ne može samo time objasniti. Takvo objašnjenje moglo bi navesti na pomisao da samo treba čekati da hormonske krive počnu da padaju i da se ništa drugo ne može uraditi pri praćenju tog procesa preobražavanja. No, u tom periodu odvija se promjena koja je još zanimljivija i koju treba razumjeti kako bi se ispravno koristila, a ona se odigrava na nivou moždanog preoblikovanja.
Adolescencija je konačan prelazak iz potpune zavisnosti u potpunu nezavisnost
Ova zabluda izaziva mnogo anksioznosti kod tinejdžera, a i kod roditelja, jer je to veoma radikalno viđenje. Ako ostanemo na ovome, lišavamo se mogućnosti da radimo sa idejom kontinuiteta. Naime, samostalnost (a potom i nezavisnost) stiče se malo-pomalo i veoma dugo, što znači još mnogo nakon trenutka u kojem je tinejdžer napustio porodično gnijezdo.
Ne treba buditi tinejdžera koji spava nedeljom ujutru
Ili pak: „Kako god bilo, on nikad ne pomaže u kući, pa nema nikakvog smisla ponovo pokušavati“, „Jedina prostorija u kući koja ga zanima jeste njegova soba. Nikad ga ne viđamo!“, „Ona samo gubi vrijeme! To je tako i neće se promijeniti!…
Sve su ovo uvjerenja utemeljena na uočljivim činjenicama, ali nas to može spriječiti da zauzmemo nove stavove kojima bismo kod tinejdžera razvili životne vještine što ih smatramo suštinskim: njegovo učestvovanje, trud, pažnju prema drugom, samopoštovanje, poštovanje drugog i situacije, sposobnost da vodi dijalog, da upravlja emocijama, donosi ispravne odluke…
Naši stavovi i naše ambivalentnosti
Budući da se adolescencija smatra opasnom zbog rizikovanja i impulsivnosti, možemo odlučiti da tinejdžeru idemo niz dlaku kako bismo izbjegli sukobe i izlaganje tinejdžera frustracijama ili, naprotiv, da sve ograničimo i zabranimo kako bismo zaštitili i njega i sebe.
Shodno našem referentnom sistemu, jedino bi krajnja strogost (na autoritarnoj strani) bila prikladna ili bi jedino krajnja blagonaklonost (na popustljivoj strani) bila valjana… No, zapravo je riječ o tome da se kombinuju strogost, koja vodi i strukturira, s pažljivom blagonaklonošću, koja omogućuje povezivanje. Dakle, nije riječ o jednom ILI o drugom, već o jednom I o drugom, ali se mi često krećemo od jednog držanja do drugog, u jednom klimavom ILI, koje sprečava uravnoteženost onog I.
Ne prihvatamo lako činjenicu da je tinejdžer veliki i mali u isto vrijeme. Dobijamo površinske, vidljive signale, neposredno shvatljive: on ima tijelo koje počinje da liči na telo odrasle osobe, pa čak i samouvjereno držanje, može apstraktno da misli, da rasuđuje i ulazi u verbalne okršaje s nama, odraslim osobama…
Ako ne pripazimo, uhvatićemo sebe da ga smatramo velikim kao što izgleda (a i jeste na određen način) i s nelagodom ćemo prihvatati njegove regresije, sumnje, emocionalne reakcije, krhkost, što će značiti i da je mali (pošto još nije usvojio sva sredstva samoregulacije). A što je još gore, ponekad ćemo mu prebacivati zbog tih njegovih nesavršenosti, postavljajući mu zahtjeve na nivou koji još ne može da dosegne.
Nisu nam poznata najnovija otkrića u neuronaukama, a ona nam ipak mogu razjasniti šta se dešava u tinejdžerovom mozgu. Naime, povezanost neurona, kruženje dopamina, plastičnost i preoblikovanja mozga … sve su to nova otkrića koja su sada dostupna na različite načine (video-klipovi, ilustrovani dokumenti, popularno pisane knjige) i koja uspostavljaju vezu između fiziologije i ponašanja, pružajući edukativne putokaze u svijetlu novih saznanja.
Nismo uvek svjesni toga kakve bolne odjeke u nama proizvo di tinejdžerov preobražaj; među njima mogu biti:
očajanje, jer u njemu prepoznajemo nešto od samih sebe, a ta igra ogledala i odjeka nije nam uvijek prijatna;
nostalgija za onim što smo i sami proživjeli tokom adolescencije i što smo pomalo (ako ne i u velikoj mjeri) izgubili kao odrasle osobe i roditelji;
frustracija pred onim što doživljavamo kao nezahvalnost svog tinejdžera, koji ne prepoznaje napore, čak ni žrtve radi njega;
tjeskoba koja proizvodi pesimističke projekcije o njegovoj budućnosti i katastrofične scenarije koje razrađujemo i koji, sa svoje strane, mogu proizvesti anksioznost.
Paradoksalne zapovijesti
Iako to ne želimo, vrlo smo sposobni da tinejdžera dovedemo u veliku nepriliku.
Kada kažemo: „Istraži svijet, ali nam ostani pred očima“, nalazimo se u onome što Bruno Imbek naziva stavom roditelja helikoptera.
U nastupu hiperroditeljstva, kako bismo se upravljali prema toj paradoksalnoj zapovijesti, podstičemo tinejdžera da uroni u digitalno područje kako bi istražio svet istovremeno ne mrdajući od kuće. A onda prvi zbog toga očajavamo!
Kada kažemo: „Svijet rada je okrutan, u životu se treba boriti, niko ti ništa ne poklanja“, ali ga istovremeno ne izlažemo ni najmanjem naporu (osim u školi), ni najmanjoj negativnoj emociji (žalosti, gubitku, frustraciji), ostavljamo ga da sam stekne veoma suženu predstavu o životu odrasle osobe, za koji se ne osjeća ni naoružanim ni nadahnutim.
Poput gusjenice koja tek što je postala leptir, još nije ili nije dovoljno zalepršao krilima u porodičnoj čahuri prije nego što je poleteo napolje. Neki tinejdžeri će stoga izaći iz čahure prerano, prebrzo, s krilima koja im još nisu dovoljno jaka, a neki drugi će ostati u čahuri i biće im veoma teško da iz nje izađu, mnogo nakon kraja adolescencije.
Rado priznajemo da je potrebno najmanje dvanaest godina školovanja (da ne pominjemo studije) kako bi se stekle osnovne akademske vještine, ali nam je teže da priznamo kako životne vještine (socioemocionalne) takođe podliježu procesu učenja povezanom sa stadijumima razvoja i da su za to takođe potrebni vježbanje i vrijeme.
Na primer, tinejdžerka od 14 godina već može, smije i želi putovati avionom, čak i na udaljena odredišta, jer je to naučio na putovanjima s roditeljima. Ali kada zatvara kofer, potrebno mu je prisustvo jednog od roditelja kako bi mu pomogao i uvjerio ga da ništa nije zaboravio. Ili činjenica da će tinejdžer od 16 godina moći a prati relativno složen recept za neko jelo, ali ne nužno i da pokupuje sve što je potrebno i da to rasporedi gdje treba. Ili tinejdžer od 17 godina koji je već izoštrio svoje mišljenje kada je riječ o politici, ali kada se nađe u razgovoru s drugima, lako će ga ponijeti emocije i može mu biti teško da čuje stanovište drugog i da drugom saopšti svoje mišljenje.
Sve ovo piše u knjizi, ali život je ono izvan korica. Kako volimo reći da je svaka osoba otok za sebe, tako bi trebalo dodati da su naši tinejdžeri ponekad daleki otoci koje trebamo istraživati. Sretno i uspješno u tom poslu!
