Mladi imaju iskrivljenu sliku o svom tijelu. Vide se debljima, vaganje svakodnevno se ne preporučuje. Ako vide mamu ili tatu da svako jutro vade vage i mjere se, to daje sliku ‘koliko imam kilograma, tako vrijedim’. Nema nezdrave hrane, imamo hranu za svaki dan i hranu za ponekad
Širom svijeta danas se obilježava Svjetski dan borbe protiv poremećaja hranjenja. Anoreksija, bigoreksija, bulimija – najčešći su poremećaji kod mladih, ali i kod djece koja se suočavaju s pritiscima savremenog života, iskrivljene slike o “savršenom izgledu” itd. Kako prepoznati simptome kod djece i mladih, koji je obrazac ponašanja? Šta je zdrava hrana, ishrana i trening? Kako pomoći osobama koje se bore s ovim poremećajima? U Novom danu na N1 Sanela Dujković o ovome je razgovarala smo s kliničkom nutricionistkinjom Nevenom Pandža i stručnjakom za pokret i zdravlje tijela prof. dr. Almirom Maljevićem.
Koje su najčešće vrste poremećaja u ishrani koje vi vidite u praksi?
Nevena Pandža: Kad pomislimo i kada čujemo o poremećajima hranjenja, prvo što nam padne na um je anoreksija nervoza. Vjerujem da su mnogi čuli za nju. Tu je i bulimija nervoza. Zatim nespecifični poremećaj hranjenja jer imamo određene čimbenike i određene promjene kako u svijetu, u društvu, tako se i ti poremećaji nekako drugačije oblikuju. Možemo razgovarati i o emocionalnom prejedanju te o nekoliko novih koje ćemo spomenuti tokom razgovora koji još uvijek nemaju dijagnostičke karakteristike i ne mogu se postaviti kao dijagnoza, ali se vide kako viđamo u društvu.
Iz vaše perspektive rada s cijelom zajednicom, kada kretanje i trenzi koji najčešće promovišu zdravlje zapravo postaju kompulzivni ili destruktivni?
Almir Maljević: Prva stvar koja mi pada na pamet je jedan moj kolega, profesor, koji me jednom puta: ‘Zašto trčiš svaki dan? Svaki dan trčiš deset kilometara. Zašto to radiš?’ Kažem mu, vjeruj mi, toliko volim da jedem da jednostavno moram da trčim. On je sebi od tog kretanja, od nekog trčanja, nečega što mi želimo da bude jedna konstruktivna stvar, napravio nešto što je obaveza, što je kompulzivno i protivno, neće moći da funkcioniše. I ti kompulzivni i destruktivni pristupi su često vidljivi, recimo u situacijama kad neko, čak uprkos tome što je povrijeđen, bolestan ili iscrpljen, mora da ide na trening jer ima negdje neku viziju kao da postoji neka potreba kontrole, radije nego unapređenja svog zdravlja. Ovo je zaista jedna tema gdje se isprepliću neki nutricionistički problemi, psihološki problemi i problemi vezani za fizičko zdravlje.
Prvi signali: Osjetljivost na miris ili okus hrane kod male djece
Sve češće se govori o oblicima poremećaja koji ranije nisu bili u fokusu. Između ostalog, to je ortoreksija ili izražena osjetljivost prema teksturi hrane. Možete li nam objasniti o čemu se radi? Kakvi su to oblici poremećaja i kakvi su obrasci ponašanja kod vaših pacijenata?
Nevena Pandža: Kada imamo osjetljivost vezanu za teksturu hrane ili za miris hrane, izgled hrane. Kod jako male djece možemo reći da se to počinje izražavati. Međutim, roditelji, iako i dalje nastoje da uvedu određene teksture hrane, ne ignorišu problem. Zašto? Jer ne možemo zadovoljiti energetske i nutritivne potrebe djeteta, pogotovo u toj fazi rasta i razvoja. I tu onda uključujemo i kako psihologe, obavezno endokrinologe, znači pedijatre, te radne terapeute ili određene dodatne struke koje zapravo pomažu da se taj dio otkrije. A kada dođe do takvog poremećaja, cijeli poremećaj hranjenja, taj spektar poremećaja ima najveću osnovicu da ih zovemo mentalnim poremećajima. Sada imamo dosta genetskih predispozicija, imamo okolišne čimbenike, znači u kakvoj okolini dijete raste, mladi rastu. Taj dio za teksturu je vrlo specifičan, može se povezivati sa određenim dijelom autističnog spektra, ali to ne možemo potvrditi dovoljno studija koje bi povezale tu dijagnozu s tim. A generalno, poremećaji hranjenja uvijek se vežu ili za dijagnostičke predispozicije, ili za dio neke traume kroz odrastanje, kroz komentarisanje tuđeg tijela, znači taj dio zadirkivanja. I vjerujte mi da je veći postotak da se u poremećaj hranjenja uđe ili sklizne, kako to kažu naši psihijatri, ako ste nekad bili na dijeti. Znači, sama restriktivna dijeta vam i do šest puta povećava postotak da biste vi mogli ući u poremećaj hranjenja, ako se to veže za malo ranjivije skupine ljudi, za perfekcioniste, za anksioznost, depresiju, i to su ti određeni parametri.
Ortoreksija – opsesija zdravom hranom
Nevena Pandža: Međutim, iznimno je važno da porazgovaramo o ortoreksiji. Možemo je slikovito nazvati nezdravom opsesijom zdravom hranom, jer nešto što se propagira kao dobro, nešto što i mi kao stručnjaci s druge strane savjetujemo, to se uzima kao jedna vrijednost vas. Da vi kada birate samo organsko, kupujete samo u određenim trgovinama, to vam daje na vrijednosti, to vam daje na važnosti, i to, kao što je kolega rekao, krene biti opsesija, krene biti mehanizam održavanja poremećaja, da imate onu čistoću vas kao osobe, clean eating, kako to kažu, i da vi vrijedite više zato što jedete tako. I to je, mogu reći, u današnjem društvu vrlo poražavajuće.
Zašto je pogrešno ukinuti unos ugljikohidrata i masti?
Koje promjene u načinu kretanja, držanju tijela i motivaciji za treniranje primijetite kod osoba koje imaju poremećaj u ishrani?
Almir Maljević: Ono što je evidentno jeste da kada osoba ima malo ranjivosti, najčešće su to klijenti koji manje jedu nego što bi trebali da jedu. A manjak, odnosno nedovoljan unos odgovarajućih makronutrijenata, kvalitetne ishrane, vodi ka gubitku energije, manjku fokusa. To su onda osobe koje polako počinju da gube mišićnu masu, to su osobe kojima nedostaje koordinacija, koje su onda sklonije povredama koje ne možete objasniti na neki poseban način. Što doktorica kaže, stvaranje neke idealne slike o sebi i insistiranje na zdravoj hrani nas je odvelo u jednu pogrešnu poziciju. Zapravo ono što mi znamo danas jeste da ne postoji zdrava hrana generalno, postoji nešto što je zdravo za Sanelu i nešto što je zdravo za Almira, ali to nikako ne uključuje tako restriktivne pristupe u kojima mi isključujemo određene makronutrijente, pa ne jedemo nikako ugljikohidrate ili ne jedemo nikako masti. Zna se koja je njihova fiziološka uloga u tijelu i zbog toga treba više insistirati na balansiranom i funkcionalnom tijelu nego o nekom idealu, nekom zamišljenom nečemu što je gotovo teško dostići.
Detox?
A kako pristupate osobama koje dolaze s rigidnim rutinama, recimo detoxa, treninga za čišćenje tijela koji zapravo prikrivaju svoj nezdrav odnos prema tijelu?
Almir Maljević: Pa, prvo pitanje koje se ovdje treba postaviti jeste otkud uopšte ideja da je tijelo nečisto. Dakle, da mi negdje u njemu akumuliramo nešto. Tijelo treba malo drugačije posmatrati. Treba ga posmatrati kao nešto lijepo, kao nešto funkcionalno, kao nešto što nam koristi. A onda će to voditi lagano ka jednom normalnijem razgovoru gdje mi pokušamo da budemo edukativni, podržaajući i damo informacije koje će razbiti stereotipe šta je to hrana, šta je to vježbanje i kako to dvoje spojiti u jedan funkcionalan život.
Prvi znaci anoreksije i bulimije
Koji su signali u prehrambenom ponašanju ili fizičkom stanju koji vas navedu da posumnajte da osobe imaju poremećaj ishrane?
Nevena Pandža: Intenzivno ili vrlo kompulzivno vježbanje, to je mehanizam održavanje poremećaja. Ako bismo pričali o anoreksiji nervozi – to je izuzetno nagli gubitak tjelesne mase. Najčešće krene slučajno, da se “jede zdravije”, isključe neke stvari iz ishrane. Ako je osoba neraspložena, povlači se i ne ulazi u socijalna druženja koja uključuju hranu, kod djevojaka izostanak menstruacije, i onda dolazi do hormonalnog disbalansa. Kod bulimije nervoze – sve što unosite izbacite iz tijela, bilo povraćanjem, upotrebom laksativai li prekomjernom vježbom. Na rukama je tzv. Raselov znak od povraćanja. Ako osoba odmah nakon jedenja ide u toalet i pali muziku, pogotovo mladi – tu apelujem na roditelje da primijete taj dio izbjegavanja hrane. Sve su to konkretni znakovi, a fizički nam pomažu da što prije primijetimo.
Šta primjećujete u praksi?
Imamo anoreksiju i bigoreksiju kod mladića i kod djevojaka. Imate iskrivljenu sliku o svom tijelu. Anoreksija – vide se debljima, vaganje svakodnevno se ne preporučuje. Ako vide mamu ili tatu da svako jutro vade vage i mjere se, to daje sliku ‘koliko imam kilograma, tako vrijedim’. Nema nezdrave hrane, imamo hranu za svaki dan i hranu za ponekad.
Pojmovnik
Anoreksija nervoza (u narodu često nazivana samo anoreksija) je poremećaj jedenja potencijalno opasan po život, kojeg karakterizira nesposobnost za održavanje minimalno normalne težine, razorni strah od debljanja, neumorne prehrambene navike koje sprječavaju debljanje, kao i poremećaj u načinu na koji se tjelesna težina i izgled percipiraju.
Bulimiju nervozu karakteriziraju ponavljajuće epizode prejedanja koje slijedi neprimjereno kompenzacijsko ponašanje, kao što je čišćenje (samoizazvanim povraćanjem, zloupotrebom laksativa ili diuretika), post ili vježbanje; najmanje jednom sedmično kroz 3 mjeseca.
Bigoreksija, poznatija pod nazivom tjelesna mišićna dismorfija, predstavlja kompleksno zdravstveno stanje povezano s opsesivnom potrebom za mišićavim oblikom tijela. U posljednje vrijeme stručnjaci upozoravaju na porast bigoreksije, posebno među mladim odraslim osobama, a neki su uvjereni da je jedan od glavnih uzročnika ovog problema upravo prikaz nerealnih standarda ljepote ljudskog tijela na društvenim mrežama.
Ortoreksija ili ortoreksija nervoza je poremećaj prehrane koji obuhvaća nezdravu opsesiju „zdravom“ i pravilnom prehranom. Za razliku od ostalih poremećaja prehrane, osobe s ortoreksijom iznimno su usredotočene na kvalitetu hrane, a ne količinu, odnosno, primaran im cilj nije gubitak kilograma. Umjesto toga, oni imaju ekstremnu fiksaciju čistoćom njihove hrane, kao i opsesiju blagodatima zdrave prehrane. Medicinska zajednica polako počinje prepoznavati ortoreksiju kao problem, iako još službeno nije definirana kao poremećaj prehrane.
(N1)
