Ma koje knjige čitali, slušali bilo čiji savjet, uvijek trebate imati na umu da je dijete osoba. I osjeća i ljubav i ljutnju i strah i sreću. Zašto onda ne mislimo da će ta mala osoba osjećati sram ili poniženje kad dobije udarac. Pogotovo ako je to od osobe koju neizmjerno voli?
Ova je tema odavno na dnevnom redu i o njoj se već dugo raspravlja sa suprotstavljenim stavovima. Kazniti dijete ili ne? Postaviti granice? Lupiti ga po guzi? Ili pričati, pričati, pričati do besvijesti?
Javnost je podijeljena. Ima roditelja koji i danas smatraju da blagi udarci nisu ništa posebno, pa se pozivaju na starinsku izreku kako je “batina iz raja izašla”. S druge strane, postoje i roditelji koji bi najbrutalnije kažnjavali roditelje koji vjeruju u ovu tezu.
– Ponekad mi je muka od teorija o odgoju djece koje se mijenjaju svako malo. Čini mi se da sam od rođenja svoga djeteta, kome je danas šest godina, svakoga dana čula neke nove pristupe odgoju. Pa kombiniram, radim po svom, po intuiciji i čitam ono što su rekli stručnjaci koje cijenim – kaže nam Maja iz Sarajeva.
Treba jasno reći – stručnjaci o fizičkom kažnjavanju, ma koliko blago bilo, imaju jasan stav – to nije dobro.
Uostalom, otišli su korak dalje, pa istraživali – udarac po guzi ima samo kratkoročan učinak, a dugoročno samo pojačava djetetov otpor, te je dijete agresivnije ne samo prema roditelju nego i prema drugoj djeci.
Navode i ovaj primjer, kako se nekada (to uostalom mnogi ne pamte) govorilo da cigarete smanjuju apetit, a nije se raspravljalo o štetnim i dugoročnim posljedicama na zdravlje pušača. Tako je to i sa fizičkim fizičkim kažnjavanjem – možda će u trenutku imati efekta. Ali dugoročno je jako štetno za djetetov emocionalni razvoj, za obiteljsku dinamiku te za djetetove socijalne odnose.
Emocionalni razvoj i kažnjavanje
Ma koje knjige čitali, slušali bilo čiji savjet, uvijek trebate imati na umu da je dijete osoba. I osjeća i ljubav i ljutnju i strah i sreću. Zašto onda ne mislimo da će ta mala osoba osjećati sram ili poniženje kad dobije udarac. Pogotovo ako je to od osobe koju neizmjerno voli? Uostalom, stavite se u ulogu djeteta? Da li bi vas povrijedilo da vas neko drag lupi po ruci kad se posvađate ili dok ste u gorljivoj raspravi?
Znači, nije ovdje riječ o tome da li udarac boli ili ne. Riječ je o emocijama koje izaziva u vama. O otporu, bijesu, razočarenju. I o tome da instiktivno želite vratiti udarac. I dijete to želi. Pa onda pomislimo kako nas ne poštuje.
I eto poruke: „Mi nismo ravnopravni, ja mogu stvari koje ti ne možeš, samo zato što sam veći i jači (ne zato što sam roditelj koji te voli i zna bolje), ako se pokušaš usprotiviti, kaznit ću te još više“. A rezultat? Ljutnja i nepoštovanje. I strah, koji će kad tad izaći na vidjelo.
Mi nismo naši roditelji
Nemojte se voditi ni onom čuvenom, mrskom rečenicom: “I mene su moji roditelji udarali po guzi pa sam ispao/ispala sasvim dobro”.
Nerazumno zvuči, a i roditeljske vještine nisu danas što su nekad bile. Ne vjerujemo da baš sve drugo radite kao vaši roditelji, pa zašto bi onda primjenili njihove odgojne metode. Uostalom, jeste li bili sretni kad ste dobili batine ili vjerujete i danas da su mogli odabrati druge metode. To, naravno, ne znači da su vaši roditelji bili loši, baš kao ni što vi niste loši ako niste roditelji kao iz priče.
Da zaključimo – fizičko kažnjavanje (opet ponavljamo, makar i ono najblaže) treba u potpunosti izbjegavati. A ako baš i “puknete” (jer, eto dešava se) napravite najbolje što možete: recite, žao mi je, oprosti, zagrlite i utješite dijete.
Naša djeca tako uče da svi ponekad griješimo, ali da agresija nije odgovor i način da se stvari rješavaju.
Bezbroj pitanja
I ne, nemojte biti u strahu da ćete odgojiti razmaženo dijete, bez poštovanja.
Strahove zamijenite pitanjima: šta je uopće odgoj, šta je poštovanje, kako se gradi autoritet, koje su najbolje metode za to.
Primjenite svoja životna iskustva, s na primjer nadređenim koji je stalno prijetio, koga ste se u jednoj fazi života plašili. I šta danas mislite? Je li uspješan onaj koji stalno prijeti, koga se svi boje? Ili nadređeni koje ste poštivali, koji su bili pravedni, realni, objektivni. Čak i u bajkama svi dobri kraljevi opisani su kao mudri i dobri, ali koji izazivaju poštovanje i poslušnost. One kojih se likovi boje obično „riješi“ neki kraljević na bijelom konju. Zašto onda mislimo da je roditeljstvo išta drugačije? Strahopoštovanje i strah uvijek su brža i jednostavnija rješenja, to je jasno, no dugoročno su kontraproduktivna.
U konačnici, stil odgoja (hoće li to biti kroz strah ili poštovanje) služi nam samo da djetetu usvojimo norme, vrijednosti i pravila. Bonton, bezobrazluk, kriminal… nemaju veze sa stilom roditeljstva nego upravo s normama, vrijednostima i pravilima. Ako konačna poruka koja dopire do djeteta nije dobra, onda metoda može biti najbolja ili najgora, sasvim svejedno.
Minuta emocije
Važno je, dakle, pravilno postaviti granice, pri čemu se uzimaju u obzir djetetove emocije, o čemu smo već pisali. Naravno, lako je to reći dok čitate ovaj tekst, dok ste racionali i smireni. Ali, u trenucima kad nas dijete izluđuje, kad smo u emociji, to je puno teže. Pokušajmo zamisliti da udaranje po guzi nije opcija. Jednostavno ne postoji. Kao gluten za celijakičara ili šećer za dijabetičara. Nema.
Dakle, dijete divlja, vama vlada emocija ljutnje… Što napraviti? Uzmite predah (timeout). Emocija traje 60 sekundi, sve nakon toga je „recikliranje“ emocije (dakle sami vrtimo razlog koji nas je napravio ljutima i pokrećemo ispočetka emociju). Prošetajte po stanu, operite nešto malo posuđa, složite dvije tri stvarčice. Naime, dijete može iskusiti predah – u smislu da mu uskratimo našu pažnju – onoliko minuta koliko ima godina. Dakle, do godinu dana nema timeouta, a za sve preko godine dana sasvim je dovoljno vremena da ponovo preuzmete kontrolu nad situacijama. Sjetite se, vi ste oboje, ali vi kao roditelj znate bolje i to je ona glavna razlika između vas i djeteta. Osim toga, vi kao odrasla osoba imate vještine samoregulacije, dijete to tek mora naučiti, a najbolje će naučiti ako vas modelira, odnosno dijete uvijek modelira roditelja, pa ako vi ne možete regulirati svoje emocije, neće ni dijete to moći naučiti.
Ok, uspjeli ste se smiriti, a dijete i dalje divlja. Šta učiniti?
Pokušajte mu skrenuti pažnju, odnosno prekinuti njegovu emociju. Najbolji vam je pokušaj kroz igru. Neka to bude njegova plišana igračka ili vaša ruka koja može magično oživjeti i glumiti neku životinju. Ostanite uporni u ulozi, čak i ako vas dijete isprva odbije. Za djecu mlađu od dvije godine vjerojatno neće upaliti jer nemaju još razvijenu simboličku igru, pa ćete morati pokušati na neke druge načine skrenuti im pažnju, što je u toj dobi i lakše.
Dajte djetetu kontrolu. „Vidim da si ljut, ali ne volim kada tako vičeš. Kad smo ljuti, ne vičemo niti se tako razgovaramo (zato je važno da vi ne vičete). Kad budeš htio lijepo razgovarati, ja sam tu i čekam te“ – recite i odmaknite se koji metar dalje i sjedite mirno.
Dajte djetetu drugi izbor nakon postavljanje granice, koji može samo izabrati. Sjetite se: vi nudite izbor te na taj način u konačnici kontrolirate situaciju, a dijete ima prividni osjećaj kontrole.
Pokušajte ga samo nježno zagrliti, ako je to moguće, pa zatim pokušajte pričati s njim. Naravno, ima djece koja neće htjeti zagrljaj ili će biti toliko ljuta da će vas odbiti. Ovaj je prijedlog primjenjiv samo na pojedine situacije i ne na svu djecu.
No, svejedno imajte na umu: nema ničeg lošeg pokazati djetetu da ga volimo i kad smo ljuti na njega. Na kraju krajeva, to je i istina, nešto u što dijete nikad ne bi trebalo posumnjati.
