Obratite pažnju na to kako dijete doživljava situaciju u kojoj je obično „stidljiv/a“. Kako je opisuje? Šta osjeća? Dok vam to priča, budite svjesni svojih očekivanja u odnosu na ponašanje djeteta
Stidljiv/a je – to najčešće upotrebljavamo kada želimo da opišemo dijete koje ima problema da se pridruži drugoj djeci u igri, kada se drži po strani, ne komunicira sa drugim osobama onoliko koliko bismo mi željeli ili onoliko koliko mi smatramo da je uobičajeno.
Pa onda tom opisu učimo i našu djecu.
Međutim, značenja koja pridajemo variraju. Neki roditelji se obraćaju za pomoć stručnjacima vjerujući da im je dete “previše stidljivo” (naročito ukoliko su oni sami “otvoreniji”), neki vrijednuju tu osobinu povezujući je sa skromnošću (koju takođe smatraju „dobrom“ osobinom). Vrijednost “stidljivosti” zavisi i od toga o kom polu pričamo, pa je tako, složićete se, mnogo prihvatljivija kod djevojčica nego kod dječaka.
Šta je stidljivost?
Sam pojam stidljivosti u psihologiji je nejasno definisan. Jedan od razloga za to je taj što mu nije posvećeno dosta eksperimentalnih istraživanja, već su različiti autori radije govorili o stidljivosti na osnovu svog kliničkog iskustva, ličnih predubjeđenja, nego na osnovu istraživanja.
Stidljivost bismo mogli definisati kao oblik socijalnog povlačenja koji je podstaknut brigom o tome kako će osoba biti procijenjena i okarakterisana u društvu, a prvenstveno u nepoznatim situacijama.
Kada možemo vidjeti prve znake onoga što najčešće znamo da opišemo kao stidljivost?
Obično već na kraju prve godine možemo primjetiti kod djece povlačenje u susretu sa njemu nepoznatim osobama. Neki psiholozi to nazivaju ”povlačenjem iz uplašenosti”. Najučestalija reakcija je povlačenje i traženje kontakta poznate osobe, najčešće traženje utočišta u majčinom zagrljaju. Međutim, kako se ponavljaju situacije u kojima dijete pred sobom nema pretećeg odraslog, takav kontakt ne pobuđuje više strah.
Prvi znaci
Ako pretpostavimo da se prvi znaci onoga što opisujemo kao “stidljivost” javljaju iz straha, onda možemo dalje pretpostaviti da su ti znaci nekakva mjera opreza u situacijama nad kojim dijete nema kontrolu, kojih se boji, koje su mu nepoznate.
Nemali broj puta može se čuti kako ljudi govore o stidljivosti kao osobini ličnosti, samim tim trajnoj i malo, i ako je uopće moguće, podložnoj promjeni. (“Ma on je oduvek bio tako stidljiv i povučen!”) Međutim, kada psiholozi govore o ličnosti, kako ističu autori Jouns i Carpenter, o njoj govore najčešće na dva zasebna načina.
Sa jedne strane, koriste je radi opisivanja unutrašnje psihološke strukture i unutrašnje intrapsihičke dinamike – u skladu sa čim bi se i stidljivost mogla shvatiti kao trajna osobina ličnosti.
Drugo se shvatanje, međutim, odnosi na reputaciju koju pojedinac ostvaruje u kontekstu socijalnih grupa, odnosno, ono što mi nazivamo našom ličnošću je u velikoj mjeri proizvod društvenih odnosa.
Ako bismo bili svjesni da smo mi sami umnogome konstituisani od toga kako nas ljudi doživljavaju (Mi smo dobri ili loši onda kada postoji osoba da to prepozna. Bez drugog, na koliko bi osobina morali da smanjimo samoopis?), onda možemo možda da se pomjerimo iz okvira u kojem posmatramo stidljivost kao trajno svojstvo ličnosti i govorimo o promjeni, o različitim načinima na koje možemo tumačiti simptome “stidljivosti” i zajedno sa djetetom raditi na njima.
“Zaštitni aparat”
U nastavku prenosimo neka od shvatanja o stidljivosti koja mogu pomoći da bolje razumijemo djecu sa kojom radimo sa jedne strane, i sa druge strane da vama ponudimo alternative za sagledavanje ponašanja vašeg djeteta.
Zimbardo i Radl u svojoj knjizi “Stidiljivo dijete” govore o “normalnoj stidljivosti” kao zaštitnom aparatu koji dozvoljava premjeravanje situacije prije nego što se u nju pojuri. Povlačenje zapravo djetetu može služiti kao korisno oruđe kada se nađe u situaciji koja mu je nepoznata.
Sa druge strane, psiholozi konstruktivisti govore o stidljivosti kao o nečemu što se javlja pri očekivanju da se dijete može “obrukati”. Stid uvijek podrazumijeva oko drugoga, odnosno dijete osjeća stid onda kada njegovo ponašanje nije u skladu sa onim što je neko od njega očekivao. Na primjer, od djeteta se očekuje da će moći da bez problema položi neki test sposobnosti, a ono sebe doživljava kao nekog ko ne bi mogao da to uspije. (U tom smislu je i samopouzdanje premjeravanje sopstvenih sposobnosti sa zadatkom koji se nalazi pred osobom, a ne kao osobina koja postoji bez obzira na situaciju). Tada dijete može da se “povuče”, “izbjegava” kontakt koji bi mogao da ga uvuče u situaciju u kojoj bi moglo da bude testirano, a mi to možemo tumačiti kao stidljivost.
Četiri grupe
Važno je da uočimo i da neka djeca preferiraju povlačenje i samostalne aktivnosti u odnosu na aktivnosti u društvu. Djeca koja imaju manje sklonosti da prilaze drugoj djeci ili ljudima uopšte ne moraju nužno imati visok motiv za izbjegavanje ljudi (za koji se smatra da bi mogao da upućuje na razvoj patologije).
Zimbardo i Radl su 198.godine radili istraživanje u kojem su povezali status djeteta u grupi sa procjenom djeteta kao stidljivo. Naime, u okviru jednog odeljenja moglo se izdvojiti četiri grupe djece prema statusu u grupi. Svako dijete je bilo pitano da izabere dijete sa kojim bi najviše volio da se druži, i dijete sa kojim bi najmanje volio da se druži.
Te četiri grupe su sljedeće: odbačeni (najčešće ocijenjivani kao oni sa kojima se ne bi družili), popularni, zanemareni (koji nisu dobijali nikakve ocjene) i kontroverzni (sa kojima bi se ili najviše družili jedni ili najmanje družili drugi).
Ispostavilo se da su djeca koja se grupišu kao kontroverzna procijenjena kao najmanje stidljiva, da među popularnima i odbačenima nema razlike, dok se djeca koja su se grupisala kao zanemarena procjenjuju kao najstidljivija. Djeca o kojoj procjene izostaju, odnosno ona koja nisu dovoljno uključena u odnose, su ona koja se na kraju procjenjuju kao najstidljivija.
Naši standardi nisu mjerilo
Umjesto da stidljivost procjenjujemo prema sopstvenim standardima, hajde da probamo malo drugačiji pristup. Umjesto da nešto jednoznačno tumačimo kao neprilagođeno, loše, neobično, ludo, hajde da vidimo zašto je nešto tako kao što jeste. Evo konkretnih predloga koji se baziraju na prethodno iznesenim istraživanjima.
Pričajte o tome kako vaše dijete vidi drugu djecu sa kojom je u grupi i kako dijete misli da ona vide njega?
Oprez: Ukoliko dijete saopći neka negativna viđenja drugih o sebi samom, ne uzimajte odmah defanzivni stav nego pričajte o tome zašto mislite da ga neko dijete vidi kao takvo. Razmotrite alternative. Kako bi želio da ga druga djeca vide? Zašto to može ili ne može da postigne? Zašto misli da je to kakav je nužno dobro ili nužno loše? (zavisi od toga kako on sam sebe ocjenjuje). Materijale koje vam dijete daje koristite kao povod za dalji razgovor, za dalje razumijevanje, a ne kao povod da se napadne drugo dijete, osudi drugi roditelj itd. Tek u slučaju nužde reagujte. Sasvim je jasno koji su slučaji nužde.
Provjerite – možda dijete jednostavno preferira igru sam u odnosu na igru u grupi. Pokušajte da dokučite zašto. Šta ne bi imao ako bi se igrao u grupi? Šta je opasnost da izgubi ako se igra u grupi? Koji su rizici igre u grupi?
Pitajte otvoreno, ali bez osuđivanja: “Ponekad mi se učini da se nekako skloniš iz grupe, da ne želiš da mnogo pričaš sa drugom djecom… (opišite “simptome” stidljivosti). Da li postoji možda nešto zbog čega to radiš?)
Obratite pažnju na to kako ono doživljava situaciju u kojoj je obično „stidljiv“. Kako je opisuje? Šta osjeća? Dok vam to priča, budite svjesni svojih očekivanja u odnosu na ponašanje djeteta.
Nemojte upasti u zamku da ponašanje koje ste vidjeli tumačite isključivo prema svojim standardima. Uvažite djetetove misaone procese, uvažite njegove odnose sa drugom djecom, pokušajte da ga razumijete.
Sve se može pohvaliti ili kuditi
Kad pomažete isključivo iz svoje perspektive ulazite u rizik da djetetu nametnete neka od svojih značenja, a ona su samo jedna opcija od mnogo različitih koji postoje u oblasti ljudskih odnosa.
Završićemo jednim korisnim citatom: “Ne postoji ni jedna stvar na svetu koja se u isto vrijeme ne može kuditi ili pohvaliti”. Tako se i “otvorenost” može tumačiti kao neučtivost ili neodmjerenost.
“Stidljivost” i povlačenje nisu znak genijalnosti, ali mogu biti znak skromnosti, dobrog vaspitanja.
Bez obzira šta je u pitanju, ne namećite svoja značenja već pokušajte da razumijete ono što vam dijete govori.
Iza riječi se kriju značenja, a upravo je to treba da razumijemo. Značenje je ono što može biti zajedničko verbalnom i neverbalnom i upravo u to treba da proniknemo.
