I među nama, našim prijateljima, rodbinom, a možda upravo i sami to činimo, ima roditelja koji smatraju da ocjene zapravo pokazuje znanje naše djece. I određuju njihovu budućnosti
U školskim sistemima, koja pohađaju naša djeca, nastava se pretvara u pritisak. Jer se ocjena smatra vrhovnim sucem. Mjerom napretka, postignuća našeg djeteta.
Ocjene u ovdašnjim sistemima daju informacije o tome koliko dobro učenici razumiju i svladavaju sadržaj.
Međutim, važno je racionalizirati da su ocjene tek ograničeni pokazate uspjeha djeteta.
One uglavnom procjenjuju obrazovnu izvedbu djeteta, poput rezultata testova, zadaća i ispita.
Međutim, uspjeh djeteta ne bi se trebao mjeriti samo na temelju postignuća u školi.
Razlog zašto nije dobro da ocjene mjere uspjeh djece
Ocjene kao jedini kriterij za procjenu uspjeha djece imaju nekoliko inherentnih nedostataka. Evo nekoliko razloga zašto to može biti problematično:
Ocjene nisu sveobuhvatna mjera uspjeha: Kroz njih se procjenjuje samo akademska izvedbu djeteta. I ne uzimaju se u obzir drugi važne aspekti kao što su kreativnost, socijalne vještine, emocionalna inteligencija ili praktične vještine. Što može umanjiti vrijednost tih drugih važnih aspekata razvoja djeteta.
Stres i pritisak: Kada se uspjeh djeteta svede samo na ocjene, to može stvoriti veliki stres i pritisak na dijete. Djeca se mogu osjećati anksiozno i pod stalnim pritiskom da postignu visoke ocjene. Ovo može negativno utjecati na njihovo mentalno zdravlje i motivaciju za učenjem.
Usredotočenost na ishod umjesto na proces: Djeca mogu postati usredotočena isključivo na postizanje visokih ocjena, umjesto da se usredotoče na proces učenja. Ovo može dovesti do površnog učenja, gdje djeca samo uče za testove i ispite, umjesto da razvijaju duboko razumijevanje i vještine koje će im biti korisne u životu. Ovaj nedostatak možda je ključan odgovor zašto ocjene nisu mjerilo uspjeha. Na ovaj način i kroz ovaj sustav učimo se da je uspjeh “sjaj na van” a ne osjećaj iznutra, zadovoljstvo, znanje i primjena. I to nas u velikoj mjeri zapravo ograničava od postizanja pravog zadovoljstva i sreće.
Stvaranje takmičarskog okruženja: Kada se djeca stalno rangiraju prema ocjenama, to može stvoriti takmičarsko okruženje među učenicima. Umjesto poticanja suradnje i zajedničkog učenja, ocjene mogu potaknuti rivalstvo i negativnu konkurenciju među djecom.
Nepoštena procjena: Ocjene nisu uvijek objektivna mjerila uspjeha. Različiti nastavnici i škole mogu imati različite standarde i pristupe ocjenjivanju i mogu biti podložni subjektivnosti i pristranosti. Neka djece možda nisu dobra u primjerice pisanim testovima, ali imaju druge talente i sposobnosti koji su jednako važni.
Umjesto da se isključivo oslanjamo na ocjene, važno je promicati cjelovitiji pristup procjeni dječjeg uspjeha. To može uključivati priznavanje individualnih talenata i interesa, promicanje cjeloživotnog učenja, razvoj kreativnosti, vrednovanje praktičnih vještina i poticanje socijalne i emocionalne dobrobiti djece.
