Vijesti o rekordno visokim temperaturama, požarima širom svijeta, otapanju glečera i nestanku mnogobrojnih životinjskih vrsta postale su naša svakodnevica. Pomnožite ovo s brzinom kojom se takve vijesti šire i dobit ćete, u najmanju ruku, kolektivnu zabrinutost. Ta briga ima ime: zove se ekološka anksioznost i predstavlja čitav spektar emocionalnih odgovora na klimatske promjene. Jedan od tih odgovora tiče se odluke o potomstvu od kojeg sve više mladih odustaje uslijed klimatske krize.
U istraživanju je učestvovalo 10.000 mladih ispitanika iz Brazila, Australije, Finske, Indije, Francuske, Nigerije, Filipina, Portugala, Velike Britanije i SAD-a, a istraživanje je platila neprofitna organizacija, Avaaz, od 2007. poznata po promoviranju aktivizma na polju klimatskih promjena, ljudskih i prava životinja, korupcije i siromaštva. Istina, mladi iz regije nisu sudjelovali u ovom konkretnom istraživanju, ali kategorija “mladi” sa ovog ili onog kraja svijeta manje više uvijek dijele iste dileme, probleme i brige. Pored toga, ekološka kriza nikoga i nijedan kutak planete nije ostavila netaknutim. Ipak, s osobne točke gledišta i iz razgovora s ljudima iz svog okruženja, mogu reći da anksioznost povodom potomstva nailazi na osudu ili nerazumijevanje iako se svijet kakav poznajemo rapidno mijenja i trenutno se borimo s problemima nove generacije čiji će ishod umnogome utjecati na one nadolazeće, što opravdava nedoumice po pitanju želje za potomstvom.
I zaista, ako je pregršt problema današnjice uzrokovan upravo prenaseljenošću, zar to nije neki od odgovora na krizu? Da, neki će vjerojatno reći da je ovakav pogled na svijet naopak, histeričan ili pogrešan. Ali sve i da nema krize, apsolutno svatko ima pravo birati shodno svom unutrašnjem osjećaju, bio on želja za usvajanjem, rađanjem ili odsustvo želje za potomstvom. Svatko od nas treba duboko preispitati tu potrebu ili nemanje iste (pošto i jedno i drugo svako ljudsko biće osjeća na različitom nivou), odnose ljubavi i ega i posljedica naših odluka, pod bilo kakvim vanjskim utjecajima da se nalazimo, a posebno sada. I najbitnije, imamo pravo da se ne priklonimo niti jednoj grupi – to je zapravo naše ultimativno pravo, u ovom svijetu koji nas uporno tjera da biramo strane. Imamo pravo da ne znamo, istražujemo, saznajemo i pustimo vrijeme da nas usmjerava, a da u tom procesu na budemo točka osude, jer se ne osjećamo onako kako “bi trebalo”. Vjerujem da je eko-anksioznost po pitanju potomstva nova stigma koju treba što prije skinuti, ako zaista težimo nekakvoj svjetlijoj budućnosti.
Početkom 2020. godine je 1000 kliničkih psihologa potpisalo otvoreno pismo na temu akutne traume na globalnom nivou. Više od polovine psihologa koji rade s adolescentima u Engleskoj primjećuje kod njih anksioznost po pitanju ekološke krize, a ono što preporučuju jest da pokušamo potvrditi osobama koje se ovako osjećaju da je to sasvim u redu, kao i to da jedino konkretna akcija u ekološkom smjeru može smanjiti taj osjećaj uznemirenosti.
Postoje napori da se stvari mijenjaju na bolje, a kada se osvrnemo na činjenicu da je Greta Thunberg, šesnaestogodišnja djevojčica na ovom polju učinila više nego vlade svih država svijeta zajedno, to ipak ulijeva nadu da se stvari mogu promijeniti na bolje i da ne idemo putem sunovrata. Ipak, ne možemo znati. Nitko od nas ne može znati. Ali prije nego što uperimo prst jedni u druge i osudimo tuđe izbore, trebali bi saslušati i makar, za početak, pokušati razumjeti. Eko-anksioznost, strah za budućnost i potomstvo su prisutni i itekako osnovani, a spomenuta istraživanja bi trebala biti samo početak dijaloga na ovu temu.
(Tekst preuzet sa: buro247.hr)
