Samra Kulenović je mama dvojice sinova. Ona za Kidsinfo piše o uspostavljanju dojenja, izazovu s kojim se brojne mame, posebno one koje dobiju prvo dijete, suočavaju. Samra govori o svom iskustvu kada je riječ o ovoj temi.
Kada sam bila trudna s prvim djetetom, jedino što sam znala s velikom sigurnošću je to da želim da dojim. Nakon višemjesečnog čitanja knjiga i edukativnih tekstova o dojenju sam znala da zdravo i korisno za majku i bebu, te da je, naravno, najprirodniji način hranjenja bebe. Druge opcije za mene nije bilo.
Kako je teško kada imaš jaku želju za nečim, a dođeš do prepreke koja može sve to da uništi. Niko mi nije rekao koliko početak dojenja može da bude težak. Koliko puta ću, okupana u vlastitom znoju, plakati nad bebom jer ne prihvata dojku. Nisam znala zbog čega više plačem, da li zbog vlastitog neuspjeha, zbog toga što je beba gladna, zbog rane od epiziotomije, zbog mastitisa, hormona ili zbog toga što imam temperaturu. Moja okolina mi, nažalost, nije znala dati pravu podršku i pomoć. Oni nisu mogli podnijeti moju patnju i bebin plač, te bi svaki pokušaj dojenja završavao mojom ljutnjom i frustracijom i pravljenjem adaptiranog mlijeka.
Ta prva dva dana nakon izlaska iz porodilišta su mi se činila kao vječnost. Vjerovatno i zato jer noću nisam mogla spavati. Kada je treći dan došla patronažna sestra, imala sam osjećaj da je došao anđeo s neba. Mila, topla i strpljiva gospođa Alma. Razumjela je moju želju da dojim, sve probleme i prepreke na koje smo beba i ja naišli. Sreća, patronažna sestra je bila pristalica dojenja i bila je odlučna da mi pomogne u tome. Takvu pomoć i podršku bi trebala dobiti svaka porodilja u porodilištu, pogotovo prvorotkinja. Nažalost, u mom slučaju to se nije desilo. Uz pomoć moje dobre vile, patronažne sestre, Danin i ja smo uspjeli uspostaviti dojenje i izbaciti flašicu iz upotrebe kroz nepunih mjesec dana.
Nakon pet godina, s mojim drugim djetetom je išlo sve lakše. Znala sam kako sve ide i bila sam spremna na sve moguće prepreke. Ovaj put sam naišla i na podršku u porodilištu. Sve je bilo predivno i odmah smo „kliknuli“ beba i ja.
Dojenje je za svaku majku jedinstven osjećaj. Posebna povezanost između majke i djeteta. Zadovoljstvo jer znate da ste samo vi potrebni da beba bude sita, zadovoljna i da raste zahvaljujući vama. Kada me uhvati za prst dok doji, pogleda me u oči i nasmiješi mi se između podoja, rastopim se sva od nježnosti, ljubavi i sreće. I koliko god je teško na početku i koliko god bude neprospavanih noći, napravila bih isti izbor.
Moj savjet za svaku majku porodilju bi bio: slušaj svoje srce i instinkt, prihvati pomoć na početku, pogotovo za stvari koje ne znaš i uživaj od prvog dana u bebici, jer tako brzo porastu. I na kraju, nije bitno kako hraniš svoje dijete, da li dojiš ili daješ adaptirano mlijeko. Mi smo sve majke i to ne može ništa umanjiti.
(Kidsinfo.ba)
