Da li je Tesla, koga bije glas (a začudo ne Andrića!) da je – kao lijek od životnog nezadovoljstva preporučivao da se posjete groblje, onkološko odjeljenje i smetljište – to govorio ne znam, ali znam da je to preporučivala jedna Milena, psiholog sa Banovog brda. To je, govorila je, dobar način za buđenje životne radosti i zahvalnosti.
Ako pak u suludoj zbrci svakodnevice, nemate vremena za to, postoji jednostavniji način da lupimo sebi šamar otrežnjenja.
Pred vama su kratka iskustva ljudi koji su došli u kontakt ili provodili vrijeme u domovima za napuštenu djecu i siročad. Ona su srceparajuća, ali nemaju puku namjeru da podignu čitanost. Imaju namjeru da vam skrenu misli, kad niste zadovoljni ocjenom koju je dijete donijelo, kad niste zadovoljni uslugom na ljetovanju, odabirom igraonice, keteringom, tretmanom vašeg djeteta u školskom ili sportskom timu, a naročito, naročito kada niste zadovoljni ponudom na rasprodajama…
– Dobio sam ponudu da glumim Djeda Mraza u domu za napuštenu djecu. Naučio sam nekoliko pjesmica, obukao kostim, zalijepio bradu i mislio da sam spreman.
Jer kad sam stigao, djeca su prvo vikala da nisam pravi (mislio sam, gore od ovoga ne može biti). A kad je došao trenutak za dijeljenje poklona, svako dijete je prvo izrecitovalo nekoliko stihova, a onda mi šapnulo na uho želju za sljedeću godinu – da nađe mamu i tatu ili da oni nađu njega. Sva djeca, bez izuzetka, molila su samo za to. Poslije sam dugo pušio i plakao.
– Često sam boravila u domu za napuštenu djecu i siročad. Od te djece sam naučila mnogo toga, bili su mi odlična motivacija. Ali jedan događaj nikad neću zaboraviti. Sjedila sam u hodniku. Iza ćoška se pojavio dječačić sa ženom, rekla bih da mu je to bila majka, došla u posjetu. A za poklon mu je donijela… pakovanje rezanaca. A taj dječačić je blistao od sreće, jer je pored njega bila njegova mama. A kod nas nastaje skandal ako ne odgovara boja ajfona.
Brat i ja smo ostali bez oca i majke, i živjeli smo do pete godine u sirotištu. Onda su nas usvojili u različite porodice. Ne sjećam se mnogo čega u vezi sa bratom, ali se tog posljednjeg dana sjećam do najsitnijih detalja: sakrili smo se u ogromnu kutiju za igračke i kroz suze i smijeh jedno drugom govorili kako ćemo dalje živjeti i šta ćemo biti kad porastemo. Obećali smo da ćemo naći jedno drugo.
Prošle su godine. U domu ne daju informacije, nemaju prava, a sama da ga nađem ne mogu. Završavam školu i odlazim da se dalje školujem za morskog biologa, jer sam mu tada, sjedeći u toj kutiji rekla da ću to postati. Vjerujem, da ću ako svoj život udesim prema ondašnjem planu – sigurno naći brata. Meni ništa u životu ne treba, samo da njega nađem.
– Dom za napuštenu djecu. Prolazim hodnikom zagledajući u sobe. Tiho je, svi još spavaju. Posljednji mirni minuti mog radnog dana. Ulazim u sobe, podižem roletne, palim lampe. Djeca počinju da se vrte, dižu čupave glavice, poneko je već ustao. U jednoj sobi dječak „rasprema krevet“ jednom rukom sjedeći na ivici i ne podižući pogled. U hodniku i toaletu čuje se kako jedni na druge gunđaju. Jedno dijete izlazi iz sobe, prilazi mi i gura glavu u moje krilo. Ostaje tako nekoliko sekundi, trudeći se da što duže ostane u stanju pospanosti: „Dobro jutro, mama!“, kaže mi.
– Pomagao sam da se odvezu pokloni neravnodušnih ljudi u dom za napuštenu djecu i siročad. Nisam ja prikupljao nego sam bio samo vozač. Ti pogledi i čistota njihove radosti ne mogu se riječima opisati! Igrali smo se, ja sam bio džin, a oni su me u gomilama napadali. Najteže je bilo otići. Toliko me je to sve dirnulo da sam, vrativši se kući, ja odrastao muškarac ridao cijelo večer. Sada stalno mislim o njima. Pomagaću koliko budem mogao.
– Moja poznanica je cijeli radni vijek provela u jednom letonskom porodilištu. Ispričala mi je da je mnogo puta umrlu novorođenčad zamjenjivala bebama kojih su se roditelji odrekli. Vodila je spisak. Za 42 godine, od 1963. do 2005. spasila je 282 djece da ne budu smještena u dom. Na pitanje da li se kaje što je kršila zakon, odgovorila je: Kajem se što sam uspjela da uradim tako malo. Ja sam jedan sa tog spiska.
– U dom su došli novinari. Djeca u hodniku grle vaspitača: „Ko nam danas dolazi, sponzori i mecene ili ministri?“ Djeca ne vide razliku, ali shvataju: sad će biti koncert, a poslije će podijeliti igračke i bombone. Najpopularniji vid činjenja dobrog dijela – dođeš nakratko, napraviš svečanost, daš poklone, podigneš raspoloženje. I odeš, ostavivši sve kako je i bilo.
– Ovu priču sam čula od zaposlenika španske ambasade. Riječ je o tome kako je jedan dobrostojeći par veoma želio unuke. Ali njihovi sin i kćerka nisu još pomišljali na djecu. I onda se desi da su jednom gledali neku emisiju na TV u kojoj se govorilo o sirotom dječaku. Ispostavilo se da dječak nosi isto prezime kao oni. Rekli su da je to sudbina i usvojili su ga. Sada svi žive zajedno i sretno.
– Na željezničkoj stanici sam naišao na dječaka od oko dvanaest godina. Pobjegao iz doma, prosio, postao skitnica. Poveo sam ga sa sobom, nahranio ga i oprao. Ispostavilo se da je dečak pametnica i čistunac. Shvatio sam da ga ne mogu tek tako vratiti u dom. Dogovorili smo se da ga uzimam vikendima. Zatim je počeo ostajati kod mene i preko nedelje. Poznanici i prijatelji su to osuđivali. I sa deranom nije bilo lako. Svađe, uzvici „Nisi mi ti otac!“… A kad je došlo vrijeme da dobije ličnu kartu, uzeo je moje prezime. Odgajio sam divnog sina.
– Skupljala sam pomoć za dječji dom. Odvezli smo im igračke, slatkiše, stvari. Dugo smo pričali sa djecom, igrali se. Kad je trebalo da krenemo, prišla mi je djevojčica od oko dvanaest godina i rekla: „Baš volim što ste došli. Sviđa mi se kada dođete da se družimo, a ne samo da se slikamo, a onda da uzmete igračke i odete.“
Obično se ovih malih ljudi koje život od rođenja ne štedi sjećamo o novogodišnjim praznicima. Pomažemo koliko možemo, kad nam je najzgodnije, kad uhvatimo vrijeme i kad nas društvene mreže na to motivišu. Niko od nas nije kriv za njihove teške sudbine. Saosjećamo ali bolno je misliti o njima često.
A možda je to značajnije od odnošenja starih pantalona naše djece ili simboličkog odvajanja od plate za paketiće. Misao na njih mijenja naš odnos prema svetu oko nas, nagoni nas da spustimo loptu, malo usporimo i ublažimo ambiciju, prerasporedimo prioritete, razaberemo se između bitnog i nebitnog…
Taj odnos postaje plemenitiji, a kada se plemenitost umnoži onoliko puta koliko svako od nas pomisli na njih – možda je to način da svet postane ukupno plemenitiji – i prema njima.
To je jedina naznaka odgovora na prokleto vječito pitanje koje je velikog Fjodora M. Dostojevskog neutješno mučilo. Njihova patnja je otvoren poziv našoj plemenitosti.
(lolamagazin.com/Kidsinfo.ba)
Pročitajte još:
5 atraktivnih zanimanja uz koja možete biti posvećeni svojoj djeci
