Ne pristajem na one izjave tipa: „Prestara sam ja za to“, „Nemam vremena“, „Nisam dovoljno dobra za to“… Sve demotivirajuće poruke samoj sebi pospremila sam još s rezovima na operacijskom stolu, svjesna kako ću zaspati bez šanse da ikada više otvorim oči, a da moja pjesma ostane zaglavljena negdje duboko u meni vrišteći, umjesto da slobodna pjeva.
Razumijem, nije lako ponekad. Ustvari, ponekad je, a mnogo češće uopće nije lako. Ali, ako bi sve išlo lako i na prvu gdje bi bila zabava u svemu tome?
Imala sam 40 godina kad sam se usudila objaviti svoju prvu knjigu. Sama. Dakle, totalno anonimna spisateljica bez mecena iza leđa koji bi me financirali, podržavali i gurali me naprijed. Zašto? Zato što sam to ja i jer sam to htjela najviše na svijetu.
Sve se posložilo najbolje za mene. Sve ono što sam izvezla dušom kroz tu knjigu naišlo je na izuzetno dobar odaziv, pa je moja knjiga “Zagrebi sivu” prodana u više stotina primjeraka bez ijedne održane promocije.
Iza nje su dvije slikovnice “Krijesnica koja se zove baš kao ti” i “Biseri prosuti morem” koje su prepoznali pravi ljudi i otvorili im široka vrata do mnogih dječjih srca. Zašto vam ovo pišem?
Zato što sam prošlo ljeto poklonila ideji koja je veća od mene same i da je nisam realizirala imam osjećaj da bi se ona sama ispisala po mojoj kosi, po prstima, da bi se izlijevala kroz sve što radim u životu.
No, naučila sam se osluškivati i slijediti taj trag.
Uvriježeno je mišljenje kako je žena ženi vuk. Jako često nailazimo na osude prema ženama od strane istog spola. Upravo s one strane gdje bi trebalo biti najviše podrške i razumijevanja. Nažalost, često se zakaže na tom polju. Moja je potreba bila razbiti taj mit i srušiti tolike zidove među nama.
Knjiga “Mi. Žene” sastavljena je od priča 100 živućih žena današnjeg vremena. Žena koje inspiriraju, ruše zidove, pomiču granice. Žena koje su nadrasle nametnuta im ograničenja i usudile se biti autentične odbacujući pritom sve nametnute okvire, uvjerenja i osude. U njoj se nalaze priče žena iz javnog života, ali i onih sasvim anonimnih dosad. Nijedna vrjednija ili manje vrijedna od druge.
Rekli su mi da sam luda kad sam krenula u to. Kao: “Sto žena? Pa znaš kakve su žene, umorit će te, iznervirati… pa taština, pa ovo… ono….” Ni u čemu nisu bili u pravu. Upravo suprotno.
Blagoslov otkrivanja svetih škrinja njihovih duša, životnih puteva, snage i izvora iz kojih su je crpile bili su i jesu među najvećim blagoslovima mog života. Jer sam htjela vidjeti. Knjiga kojoj sam poklonila jedno ljeto u kojem nisam stigla zaplivati morem jer su mi prsti bridjeli i plesali nad tipkovnicom užarenom od ljubavi i smisla. I ni sekunde nisam požalila.
Promocije knjige “Mi. Žene” je prelijevanje emocija. Nije to tek puko sjedenje za stolom i slušanje citata. Rijeka podrške, jednakosti, suza i smijeha jer jedna drugoj zaista nismo vučice. Sestre smo u toliko toga.
Ne možemo promijeniti svijet. Ali možemo raditi mikro pomake pomažući svjetlu da lakše uđe u bilo koji mrak koji smo osvijestili.
Možemo napraviti toliko toga zbog čega ćemo mirnije spavati i sa širim se osmijehom gledati u ogledalu.
Možemo pružiti ruku, otvoriti srce. Zagrliti, utješiti, saslušati.
Možemo ostati gluhi za ono dobro što vapi u nama da se oslobodi i postane mekoća postojanja, sama sebi svrsishodna.
Ili se možemo zapitati: Ko sam? I koja je moja svrha na ovome svijetu?
Pa se usuditi slijediti taj trag.
(roditelji.hr/Kidsiinfo.ba)
Pročitajte još:
Inspekcija sankcionisala 222 roditelja u Kantonu Sarajevo zbog odbijanja vakcinacije
