Nekada je bilo jednostavno. Roditelj kupi odjeću, dijete je obuče, nastavnik eventualno kaže da nije uredno i priča je završena.

Danas dijete već u nižim razredima zna šta je „trendy“, šta je „blam“, šta nose influenseri, koje patike svi žele i koja majica „više nije za školu“. U višim razredima odjeća postaje mnogo više od odjeće: ona je dio identiteta, pripadnosti grupi, pokušaja da se izgleda starije, drugačije ili jednostavno – kao svi drugi.

A onda ujutro dođe trenutak sudara. Majica koju dijete smatra potpuno normalnom roditelj smatra prekratkom. Trenerka koju roditelj smatra sasvim pristojnom nastavnik smatra neprikladnom. Šminka koju djevojčica vidi kao zabavu nastavnik može doživjeti kao pretjerivanje. Dječak u širokim pantalonama čuje da je „neuredan“, dok bi isti takav stil kod nekog drugog učenika prošao bez komentara.

I tako pitanje odijevanja vrlo brzo prestaje biti pitanje mode.

Postaje pitanje autoriteta, slobode, granica i prava djeteta da odlučuje o sebi.

Škola nije modna pista, ali nije ni kasarna

Možda bi ovo trebalo biti početno pravilo.

Škola nije mjesto na kojem se učenici takmiče ko ima skuplje patike, najnoviji telefon ili najskuplju garderobu. Ali škola nije ni kasarna u kojoj svi moraju izgledati isto.

Dijete može imati svoj stil – može voljeti crno, roza. Može biti sportski tip, voljeti vintage odjeću. Može nositi široke dukserice. Može imati neobične patike. Može biti potpuno nezainteresirano za modu.

Sve dok njegova odjeća ne ugrožava sigurnost, dostojanstvo drugih ili normalno odvijanje nastave, teško je pronaći dobar razlog da škola uređuje svaki detalj njegovog izgleda.

Jer cilj škole nije proizvodnja uniformisanih ljudi, ali jeste stvaranje prostora u kojem postoje određena pravila zajedničkog života.

„Hoću sama izabrati!“

Kod najmlađih roditelji još uvijek imaju najveći utjecaj. Ali upravo tu treba početi učiti dijete izboru.

Nije fer da kažete: „Obuci ovo jer sam ja rekla“, nego “„Danas je hladno. Hoćeš farmerke ili trenerku?“…

Čini se kao sitnica, ali nije.Dijete tako uči da izbor postoji – ali i da izbor ima kontekst. Ako je hladno, oblačimo se toplije. Ako imamo fizičko, odjeća treba omogućiti kretanje. Ako idemo u školu, odjeća treba biti primjerena školi.

To su prve lekcije odgovornosti.

Onda dolazi peti razred i – TikTok

Negdje između četvrtog i šestog razreda roditelji često prvi put shvate da više nemaju potpunu kontrolu nad dječjim stilom. Dijete zna šta želi. I još važnije – zna šta neće.

I tu počinje prava roditeljska škola. Jer nije svaki dječji zahtjev nešto što treba odbiti. Ako dijete želi široke farmerke, zašto ne? Ako želi patike određenog modela, možemo razgovarati o cijeni. Ako želi duksericu tri broja veću, možemo pitati zašto. Ako želi majicu koja roditelju nije lijepa, to samo po sebi nije dovoljan razlog za zabranu.

Roditelj ne mora voljeti dječji stil da bi ga poštovao.

Ali šta kada kaže: „Moje tijelo, moja stvar“?

Ovo je mnogo ozbiljnije pitanje. Djeca danas vrlo rano usvajaju jezik autonomije i prava na vlastito tijelo. I to je važna promjena.

Ali pravo na vlastiti stil ne znači da u svakom prostoru možemo raditi baš sve što želimo. Odrasli to razumiju jer ni mi ne idemo na plažu u istoj odjeći u kojoj idemo na posao niti na vjenčanja u tajicama i majici na bretele.

Ne zato što je jedno tijelo „pristojno“, a drugo „nepristojno“ nego zato što različiti prostori imaju različita pravila.

I djecu treba tome naučiti bez posramljivanja.

Crop top nije moralni problem

Jedna od najčešćih rasprava danas bit će upravo oko djevojčica i kratkih majica. Je li crop top zabranjen?

Ako škola ima jasno pravilo koje kaže da majice moraju pokrivati određeni dio tijela, onda se pravilo može primjenjivati.

Ali problem nastaje kada se odjeća djevojčice pretvori u pitanje njenog karaktera.

Zato nikada djevojčicama nemojte reći da izgledaju nepristojno ili ih pitati šta će dječaci misliti o kratkoj majici.

To nije dobro obrazovanje. Djevojčica ne treba učiti da je odgovorna za tuđe poglede. Mnogo je zdravije reći: „To je odjeća koju možeš nositi u drugim prilikama, ali nije u skladu sa školskim pravilima.“

I završiti priču bez moraliziranja, posramljivanja ili komentara o njenom tijelu.

Ista pravila i za dječake

Ako se od djevojčica traži da budu „pristojno“ obučene, isto mora vrijediti za dječake.

To se odnosi na prekratke hlače ili majicu sa vulgarnim natpisom ili slikom.

Nema smisla djevojčici govoriti da „mora paziti kako se oblači“ zbog dječaka, dok dječacima niko ne objašnjava odgovornost za njihovo ponašanje.

Tu granica mora biti jasna: odjeća nije opravdanje za nečije nepristojno ponašanje.

Šminka: gdje počinje „previše“?

Kod učenica viših razreda osnovne škole sve češće se pojavljuje i šminka. Prvo ide malo sjajila za usne, pa maskara, pa korektor, dobro dođe i lak za nokte, pa onda idu umjetne trepavice, dugi nokti…

Tu je možda najvažnije pitanje – šta škola zapravo pokušava postići zabranom?

Ako je problem sigurnost ili ometanje nastave, pravilo ima smisla. Ako je problem samo to što se nastavniku ne sviđa način na koji dijete izgleda, onda smo već u području subjektivnog ukusa.

A škola ne bi trebala biti mjesto na kojem odrasli učenicima nameću vlastiti ukus.

Može postojati dobno primjereno pravilo. Ali treba biti jasno i jednako primjenjivano.

Odjeća nije statusni simbol

Postoji još jedan problem o kojem se premalo govori.Markirana garderoba.

Djeca vrlo rano shvate ko ima skupe patike, ko nosi određeni brend, ko kupuje garderobu u tržnom centru, a ko je naslijedio odjeću od starijeg brata ili sestre.

Škola ne bi smjela postati prostor u kojem se siromaštvo vidi prije nego što dijete uopće progovori.

Zato roditelji ne bi trebali osjećati obavezu da djeci kupuju najskuplje komade samo zato što ih „svi imaju“.

A djecu treba učiti da vrijednost njihovog prijatelja nije u cijeni njegovih patika.

To je mnogo važnija lekcija od bilo kojeg modnog pravila.

Šta nikako ne bi trebalo prolaziti?

Tu ipak treba biti vrlo jasan.

Bez obzira na godine, škola nije mjesto za odjeću koja:

– sadrži vulgarne, seksualizirane, prijeteće ili diskriminatorne poruke;

– promovira alkohol, drogu ili nikotin;

– sadrži govor mržnje ili simbole koji pozivaju na nasilje ili mržnju;

– je toliko otkrivajuća ili prozirna da nije primjerena školskom prostoru;

– ugrožava sigurnost djeteta ili drugih učenika;

– onemogućava normalno učestvovanje u nastavi ili fizičkim aktivnostima.

Ovdje nema potrebe za beskrajnim raspravama.

Škola ima pravo reći: ovo nije prihvatljivo.

Ali i tu način na koji se pravilo provodi govori mnogo o samoj školi.

Najgora kazna – sramoćenje pred razredom

Ako nastavnik smatra da učenik nije primjereno obučen, nema potrebe da to objavljuje pred cijelim razredom.

Javne kritike sramote djecu, naročito u pubertetu, kada djeca već postaju izrazito osjetljiva na vlastito tijelo i tuđe mišljenje, odrasli bi morali biti mnogo oprezniji.

Postoji ogromna razlika između: „Ovo nije u skladu sa pravilima škole“ i „Ti si nepristojna.“

Prvo je pravilo. Drugo je etiketa.

Ne treba pregovarati svako jutro

Najbolji način da se izbjegne svakodnevni rat oko odjeće jeste – dogovor unaprijed.

Roditelj može reći da će dijete birati šta će obući, ali da postoje pravila, da se zna da odjeća mora biti čista i uredna, sigurna i praktična, mora odgovarati školskom prostoru, ne smije imati uvredljive, vulgarne ili štetne poruke.

Tada dijete dobija prostor da bira boje, krojeve, obuću, frizuru i stil.

Ponekad treba pitati: „Zašto ti je baš ovo važno?“

Ako dijete insistira na nečemu što roditelj ne prihvata, prije zabrane vrijedi postaviti jedno pitanje: „Zašto ti je ovo toliko važno?“

Možda želi pripadati društvu, pokušava izgledati starije, možda se osjeća nesigurno. Illi možda mu je/joj odjeća koju bira jednostavno lijepa ili želi pokazati da više nije malo dijete.

Odgovor na to pitanje često je važniji od same majice.

Jer ako razumijemo potrebu, lakše ćemo pronaći kompromis.

I škola mora biti dosljedna

Nije dovoljno reći djeci da postoje pravila. Pravila moraju biti jasna. Ista za sve. Dostupna roditeljima i učenicima. I primjenjivana bez obzira na to ko je dijete.

Ne smije se dogoditi da jedna djevojčica bude poslata kući zbog kratke majice, dok druga u istoj takvoj majici normalno sjedi na času.

Ne smije se dogoditi da se dječaku progleda kroz prste zbog vulgarnog natpisa, a djevojčici drži predavanje o „pristojnosti“.

Pravila koja zavise od ličnog ukusa nastavnika nisu pravila.

A roditelji?

I roditelji moraju prihvatiti da djeca više nisu mala. Ne možemo očekivati samostalnost od djeteta, a istovremeno birati svaki komad njegove odjeće.

Ako želimo da dijete nauči donositi odluke, moramo mu dozvoliti da neke odluke i pogriješi.

Možda će obući kombinaciju koja nama izgleda užasno, možda će se predomisliti nakon jednog dana, možda će shvatiti da mu nešto nije udobno.

To je dio odrastanja.

Roditelj treba postaviti granicu tamo gdje je ona stvarno potrebna, a ne tamo gdje mu se jednostavno ne sviđa moda njegovog djeteta.

Novo doba – nova pravila

Možda je vrijeme da prestanemo raspravljati o tome treba li djecu „strogo“ ili „liberalno“ oblačiti. Bolje pitanje je čemu želimo naučiti dijete? Želimo li dijete koje slijepo sluša, boji se tuđeg mišljenja ili stidi svog tijela?

Ili odgajamo dijete koje zna napraviti izbor, razumjeti kontekst, poštovati prostor u kojem se nalazi i prihvatiti granicu kada ona postoji?

Jer dijete koje danas pregovara oko crop topa, patika ili širokih farmerki sutra će donositi mnogo ozbiljnije odluke.

Zato je razgovor o školskom outfitu zapravo razgovor o nečemu mnogo većem – kako odgajamo djecu koja će imati svoj stav, a istovremeno znati živjeti s drugima.

Škola nije modna pista. Ali nije ni mjesto gdje svi moraju izgledati isto.

Neka djeca imaju svoj stil. Neka imaju pravo da eksperimentišu. Neka pogriješe. Neka se predomisle.

Ali neka istovremeno nauče ono što odrasli ponekad zaborave – sloboda nije odsustvo svih pravila. Sloboda je sposobnost da biraš unutar odgovornosti prema sebi i drugima

The post KAKO SE OBUČI ZA ŠKOLU: Savršena kombinacija – moderno i pristojno, je li to moguće? appeared first on Kids info.

Roditeljstvo nikada nije bilo jednostavno, ali današnji se roditelji suočavaju s izazovom kakav prethodne generacije nisu poznavale – stalnom borbom za dječju pažnju u digitalnom svijetu.

Dok roditelji pokušavaju pronaći ravnotežu između posla, porodice i svakodnevnih obaveza, ekrani, aplikacije i društvene mreže natječu se za vrijeme i pažnju njihove djece.

Zato nije neobično da mnogi roditelji imaju osjećaj da svakodnevno vode istu bitku. Pregovaraju oko vremena provedenog na mobitelu, postavljaju ograničenja, provjeravaju sadržaje i pokušavaju pronaći granicu između zabrana i slobode. No stalna kontrola često iscrpljuje i roditelje i djecu. Rješenje pritom možda ne leži u potpunom odbacivanju tehnologije, ali ni u neprestanim pregovorima o njoj.

Kako odgojiti djecu u digitalnom svijetu?

Erin Loechner, autorica i bivša digitalna kreatorica koja je iz prve ruke upoznala kako funkcionira svijet društvenih mreža, smatra da je ključ u nečemu drugom – stvaranju porodičnog života toliko bogatog odnosima, iskustvima i zajedničkim trenucima da ekran više nije prvi izbor.

Zajednički obroci bez mobitela, večernje čitanje, društvene igre, boravak u prirodi, kuhanje ili vrijeme provedeno u razgovoru stvaraju iskustva koja nijedna aplikacija ne može zamijeniti.

O toj ideji Loechner detaljnije piše u knjizi ‘Iskopčana porodica’ koja se bavi pitanjem koje danas postavljaju mnogi roditelji: kako odgojiti djecu u digitalnom svijetu?

Njezina filozofija temelji se na nekoliko jednostavnih, ali važnih principa. Prvi je vratiti vrijednost zajedničkim ritualima. Djeca ne trebaju savršeno organiziran raspored aktivnosti. Trebaju ponavljajuće trenutke koji stvaraju osjećaj povezanosti.

Drugo, dosadu treba prestati doživljavati kao problem. Kada dijete kaže “dosadno mi je”, prirodna je reakcija često ponuditi ekran kao brzo rješenje. No dosada je prostor u kojem nastaju kreativnost i samostalnost. Dijete koje ima priliku samo osmisliti igru razvija maštu, upornost i sposobnost rješavanja problema.

Treće, roditelji trebaju biti primjer odnosa prema tehnologiji. Djeca ne usvajaju samo pravila koja im postavimo, nego i ponašanja koja svakodnevno vide.

Četvrto, stvoriti iskustva koja algoritam ne može ponuditi. Algoritam zna što smo kliknuli, koje sadržaje gledamo i što bi nas moglo zadržati još nekoliko minuta. Ali ne zna ono najvažnije – što nas uistinu čini sretnima. Roditelji imaju upravo ono što tehnologija nema, a to je odnos.

Cilj nije djetinjstvo bez tehnologije

Loechner tu ideju naziva ‘prediktivnom humanizacijom’. Dok tehnologija pokušava predvidjeti što će zadržati našu pažnju, roditelji dobro poznaju vlastito dijete i to mogu iskoristiti kako bi stvarali trenutke koji hrane njegov razvoj i dobrobit.

U knjizi Loechner ovu filozofiju razrađuje kroz konkretne porodične situacije, primjere i praktične prijedloge koji roditeljima mogu pomoći pronaći ravnotežu između digitalnog svijeta i stvarnih odnosa. Njezin cilj nije stvoriti djetinjstvo bez tehnologije. Cilj je izgraditi porodičnu kulturu u kojoj tehnologija ima svoje mjesto, ali ne zauzima ono najvažnije.

Možda zato najvažnije pitanje današnjeg roditeljstva nije: ‘Koliko tehnologije trebamo dopustiti djeci?’ Možda je važnije pitati se: ‘Koliko djetetova života želimo prepustiti tehnologiji?’

Vodič za roditelje

U ovoj knjizi autorica postavlja važno pitanje: kako izgraditi smisleniji, povezaniji i mirniji obiteljski život bez potpunog bijega od tehnologije?

Iskreno, duhovito i bez dociranja, Erin promišlja o granicama koje postavljamo ekranima, prostoru za dosadu, igru i razgovor te o načinima na koje možemo ponovno stvoriti vrijeme za ono što često prvo nestane iz svakodnevice – pažnju, bliskost i osjećaj zajedništva.

The post ZABORAVITE ZABRANE I KAZE: Obrnite igricu da bi djeca makar na kratko zaboravila mobitel appeared first on Kids info.

Vodeći uzročnik akutnih infekcija

RSV je jedan od najvećih respiratornih rizika za najmlađu djecu. Kako navodi Hrvatsko pedijatrijsko društvo, riječ je o vodećem uzročniku akutnih infekcija donjih dišnih putova u dojenčadi te najčešćem uzroku hospitalizacije zbog respiratornih infekcija tijekom prve godine života.

Posebno ističu podatak koji bi mogao iznenaditi mnoge roditelje – većinu hospitalizirane dojenčadi čine prethodno zdrava i terminski rođena djeca koja nemaju poznate čimbenike rizika.

Zaštita dugodjelujućim monoklonskim protutijelima

Radna skupina Hrvatskog pedijatrijskog društva stoga je izradila preporuku o uvođenju nacionalnog programa univerzalne profilakse bolesti uzrokovane RSV-om dugodjelujućim monoklonskim protutijelima.

Za razliku od cjepiva, koje potiče organizam da sam razvije imunološki odgovor, monoklonska protutijela djetetu pružaju gotova protutijela koja ga štite tijekom razdoblja povećanog rizika od infekcije.

Pedijatri svoju preporuku temelje na dostupnim znanstvenim dokazima i iskustvima europskih zemalja, a predlažu da program bude nacionalan, univerzalan i javno financiran.

Cilj je omogućiti pravodobnu i jednaku zaštitu novorođenčadi i dojenčadi te smanjiti broj oboljelih, hospitalizacija i najtežih oblika bolesti uzrokovanih RSV-om.

Najveći rizik u prvim mjesecima

RSV može izazvati blaže simptome nalik prehladi, ali kod dojenčadi može dovesti i do bronhiolitisa i upale pluća te uzrokovati poteškoće s disanjem zbog kojih je potrebno bolničko, a u težim slučajevima i intenzivno liječenje.

Rizik od teškog oblika bolesti posebno je izražen u prvim mjesecima života, zbog čega Hrvatsko pedijatrijsko društvo smatra da zaštita ne bi trebala biti ograničena samo na djecu koja unaprijed pripadaju rizičnim skupinama.

U cjelovitoj preporuci Radna skupina donosi i prijedlog načina provedbe programa, indikacije za zaštitu djece tijekom druge RSV sezone te pregled prakse u drugim europskim zemljama.

The post HRVATSKA: Pedijatri traže zaštitu beba od RSV-a appeared first on Kids info.

Studenti se polako spremaju da napuste roditeljske domove i kreću na fakultet.

Svi su ispunjeni, puno je uzbuđenja, puno straha. Dok se djeca pripremaju za novu životnu etapu, roditelji se suočavaju s mješavinom ponosa, tuge i straha. Za neke od njih osjećaj gubitka i tjeskobe počinje i prije stvarnog odlaska, ponekad mjesecima unaprijed. Taj fenomen, u kojem se budući rastanak emocionalno proživljava u sadašnjosti, psiholozi objašnjavaju kao mentalnu pripremu za veliku promjenu, piše Psychology Today.

Tuga prije rastanka

Period odlaska djece od kuće psiholozi često nazivaju sindromom “praznog gnijezda”. Reakcije roditelja su različite: neki osjećaju usamljenost, drugi slobodu, a treći oboje. Iako je tuga zbog praznije kuće prirodna, kod dijela roditelja ona se javlja znatno ranije. Moguće je da su dijete počeli propuštati “unaprijed”, još od trenutka kad je stigla obavijest o upisu na fakultet.

Ta preuranjena nostalgija može obojiti posljednje zajedničke trenutke. Posljednji porodični odmor ili nedjeljni ručak postaju sjetni, što roditeljima otežava da u njima u potpunosti uživaju. Ponekad takva atmosfera može stvoriti i napetost u odnosu s djetetom koje se priprema za odlazak.

Psihološki mehanizam iščekivanja

Postoji objašnjenje zašto se to događa. Kada iščekujemo važnu emocionalnu promjenu, naš um ne čeka da se ona dogodi kako bi reagirao. Umjesto toga, stvara mentalne simulacije budućnosti i zamišlja moguće ishode.

Znanstvenici ističu da zamišljanje događaja, bilo pozitivnih ili negativnih, izravno utječe na raspoloženje i ponašanje, čime budućnost emocionalno postaje dio sadašnjosti. Kao rezultat, sama pomisao na praznu sobu može izazvati tugu i tjeskobu, iako je dijete još uvijek kod kuće.

Od brige do pripreme

Iščekivanje teških događaja ima i praktičnu funkciju. Zamišljanje onoga što bi se moglo dogoditi pomaže u planiranju i pripremi. Odlazak djeteta je izvjestan, ali njegove posljedice nisu, što stvara neizvjesnost. Roditelji se brinu hoće li se dijete prilagoditi, naći prijatelje i snaći se s obvezama. Razmišljaju o njegovoj sigurnosti, zdravlju i financijama.

Također, brinu i za sebe i budućnost odnosa. Hoće li ih dijete i dalje trebati? Koliko često će se čuti? Kako će odlazak utjecati na partnerski odnos? Ta neizvjesnost može biti izvor stresa, ali razmišljanje o tim pitanjima unaprijed može potaknuti važne razgovore. Ako roditelji pomognu djetetu da se pripremi za samostalan život, primjerice u upravljanju novcem ili traženju pomoći, osjećat će se sigurnije i oni i dijete.

Mit o krizi praznog gnijezda

Iako je tranzicija teška, istraživanja pokazuju da je uvriježena slika “praznog gnijezda” kao neizbježne emocionalne krize uglavnom pogrešna. Nedavna studija provedena na više od 40.000 roditelja usporedila je roditelje čija su se djeca odselila s onima čija su djeca ostala živjeti kod kuće. Rezultati nisu otkrili nikakvu razliku u kvaliteti života i općem zadovoljstvu između te dvije skupine.

U prosjeku, roditelji u “praznom gnijezdu” bili su jednako sretni kao i oni čija su djeca još bila s njima. To ne znači da odlazak djeteta nekima neće biti težak, ali upućuje na to da je za mnoge roditelje iščekivanje tog događaja teže od samog iskustva.

Kako si olakšati prijelaz

Ako osjećate tjeskobu zbog odlaska djeteta, korisno je utvrditi njezin tačan uzrok. Brine li vas prvenstveno osjećaj da će vam nedostajati, njegova sigurnost, ili vaša nova uloga u njegovu životu? Kada imenujete konkretan strah, lakše je pronaći rješenje.

Primjerice, ako se bojite da ćete izgubiti kontakt, unaprijed razgovarajte s djetetom o tome koliko često ćete se čuti. Postavljanje okvira, poput tjednog poziva, može smanjiti početnu neizvjesnost.

Važno je prepoznati sprječava li vas briga o onome što dolazi da budete prisutni u sadašnjem trenutku. Uživati u vremenu koje vam je još ostalo zajedno ne znači umanjivati težinu rastanka, nego si dopustiti da se usmjerite na trenutak u kojem ste još zajedno.

Potpuno je normalno biti zbunjen: istovremeno možete biti ponosni na dijete koje se osamostaljuje i tužni zbog promjene porodične dinamike. To što ste zabrinuti ne znači da ste previše zaštitnički nastrojeni, već da prolazite kroz veliku promjenu u odnosu koji vam je važan.

The post SINDROM PRAZNOG GNIJEZDA: Kad dijete odlazi na studij ponosni smo i tužni appeared first on Kids info.

– Osjećam se užasno bespomoćno i pod ogromnim sam pritiskom jer ne znam kako da ovo zaustavim – napisao je 16-godišnji dječak “Plavom telefonu“ nakon što su se na TikTok stranici iz njegovog mjesta počele objavljivati neistinite informacije o njemu, njegovo ime i sadržaji kojima je bio izložen ismijavanju.

Pritisak i poniženje

Kako navodi Detektor, njegov slučaj pokazuje kako vršnjačko nasilje danas može napustiti školsko dvorište i proširiti se na društvene mreže, gdje pritisak i ponižavanje mogu biti dostupni mnogo široj publici i trajati neprekidno.

Vršnjačko nasilje je jedan od problema o kojima djeca i mladi često razgovaraju sa savjetnicima “Plavog telefona”. U posljednje dvije godine se 194 djece i mladih obratilo zbog iskustva ili problema povezanih s vršnjačkim nasiljem, dok su u istom periodu zaprimljene 22 prijave sumnje na ovu vrstu nasilja.

U istom periodu „Plavom telefonu“ obratilo se 168 djece i mladih zbog nekog oblika nasilja putem interneta, a zaprimljeno je i 10 prijava sumnje na online seksualno nasilje.

Nedostaje nam znanja

Psiholog Aleksandar Milić kaže da fokus više treba biti na primarnoj prevenciji, odnosno sprječavanju faktora koji utiču na vršnjačko nasilje. Potrebni, prema njegovim riječima, programi, ne samo kroz školske predmete, već i uključivanje stručnjaka izvan škola.

– Nedostaje nam znanja u vlastitom radu s djecom da bi bila prevencija nasilja – kaže Milić.

On podsjeća i na slučajeve kada djeca nasilje snimaju i objavljuju na društvenim mrežama, što, prema njegovim riječima, poprima šire oblike patologije.

Psihologinja i psihoterapeutkinja Nermina Vehabović Rudež kaže da se, u odnosu na prošlo vrijeme, promijenio model nasilja. Pojavom društvenih mreža, kaže ona, pojavilo se nasilje koje može trajati 24 sata. Također, mladi su izloženi ekstremnijim sadržajima, bez ikakvih filtera, obično na TikToku.

S obzirom na to da radi u Centru za mlade, često se susreće s mladim ljudima, te navodi da se žrtve vršnjačkog nasilja obično šalju na tretman, dok se počinilac često zanemaruje, iako je i njemu potrebna pomoć.

– Kod njega je upravo ovo što se može desiti, osjećaj odbačenosti, nekompetentnosti, da ne pripada okruženju, i to može proizvesti ogromnu količinu agresije koja se primjenjuje prema drugim ljudima – pojašnjava Vehabović Rudež.

Upozorava i da dugogodišnja žrtva nasilja može postati počinilac.

– I onda kažu djeca meni: ‘Ja sam trpio, trpio i onda sam počeo da se branim’. Odrasli vrlo često znaju reći: ‘Nije to ništa, skloni se, ignoriši’, ali to nije dobra uputa. Sa djecom se mora razgovarati, ako postoji sukob, pomoći u rješavanju – naglašava. Vehabović Rudež.

Ona zaključuje da je riječ o vrlo složenoj pojavi, ali da ne smijemo na djecu gledati kao na krivce, već kao na pozivatelje u pomoć.

Tuzlanski slučaj

Posljednji slučaj vršnjačkog nasilja zabilježen je u Osnovnoj školi “Gornja Tuzla“ 4. septembra, kada je 15-godišnjakinja nožem povrijedila dvije djevojčice. Pojavile su se informacije da su dvije povrijeđene djevojčice ranije vršile nasilje nad 15-godišnjakinjom. Iz Tužilaštva Tuzlanskog kantona kažu da njima i policiji to nije prijavljivano, ali da postoje indicije da je škola bila upoznata sa slučajem.

– U tom pravcu se obavljaju potrebne provjere i za sada nismo u mogućnosti iznositi bilo kakve dodatne informacije – kažu iz Tužilaštva Tuzlanskog kantona.

Plavom telefonu se obratio 11-godišnjak koji je putem Snapchata upoznao osobe koje su u početku bile ljubazne i davale mu komplimente. Nakon toga počeli su tražiti fotografije i slati mu uznemirujuće snimke, prijeteći da će se slična stvar dogoditi i njemu ukoliko ne pošalje fotografije.

– Ovaj primjer pokazuje kako kontakt koji u početku može djelovati bezazleno i prijateljski može prerasti u manipulaciju, zastrašivanje i seksualno nasilje – kažu iz “Plavog telefona”.

Online seksualno nasilje najčešće podrazumijeva dijeljenje intimnih fotografija bez saglasnosti, ucjenjivanje djeteta ili mlade osobe da pošalje intimne fotografije, uz prijetnje da će fotografije ili druge privatne informacije biti podijeljene s drugima.

Granica između nasilja

“Plavom telefonu” obratila se i 16-godišnja djevojka koja se plašila svog partnera. Nakon nekoliko mjeseci veze, partner je počeo tražiti da mu šalje fotografije, što je ona u početku odbijala. S vremenom je popustila, nadajući se da će pritisak prestati, ali je partner potom počeo prijetiti da će fotografiju objaviti ukoliko mu ne pošalje nove.

– Ovakvi primjeri pokazuju da granica između vršnjačkog nasilja ‘uživo’ i nasilja putem interneta postaje sve manje jasna. Nasilje koje počne u školi može se nastaviti na društvenim mrežama, dok sadržaj objavljen online može imati posljedice u školi, porodici i široj lokalnoj zajednici. Upravo zbog toga je važno da se online nasilje ne posmatra kao nešto odvojeno od svakodnevnog života djece i mladih – naglašavaju iz “Plavog telefona”.

SOS linije

Djeca i roditelji kojima je potrebna pomoć mogu se obratiti i Centru za sigurni internet BiH, koji pomoć pruža kroz dvije SOS linije. Hotline je namijenjen prijavljivanju neprimjerenog sadržaja i svih oblika nasilja nad djecom, dok je Helpline linija za savjet i podršku.

Kada zaprime prijavu, analitičari Centra je analiziraju i obrađuju, a ukoliko postoje elementi krivičnog djela, prosljeđuju je nadležnoj policijskoj stanici. Centar ima potpisane protokole sa Federalnom upravom policije, Ministarstvom unutrašnjih poslova Republike Srpske i Policijom Brčko distrikta.

Centar je član međunarodne mreže INHOPE, što im omogućava da postupaju i u slučajevima kada je eksplicitni sadržaj prijavljen u BiH, ali je hostovan u drugoj državi.

Adi Pejdah iz Centra za sigurni internet navodi da je od osnivanja putem Hotlinea zaprimljeno gotovo 5.000 prijava, dok je putem Helplinea bilo oko 800 prijava i poziva.

Među najčešćim oblicima online nasilja s kojima se djeca susreću jesu vrijeđanje, omalovažavanje djece u grupama, modifikovanje i dijeljenje fotografija. Pejdah navodi da se u školi obično zna ko vrši nasilje i ko je žrtva, dok se kod cyberbullyinga rijetko zna ko je s druge strane.

Pojašnjava da djeca nasilje često ne prijavljuju iz straha od reakcije roditelja. Boje se da će im, kada saznaju šta se dogodilo, roditelji oduzeti telefon. Problem dodatno može biti to što roditelji online nasilje ponekad umanjuju govoreći da je “to samo na internetu”.

– Važno je razgovarati sa djetetom, saslušati ga i zajedno vidjeti šta se dogodilo i kome se slučaj može prijaviti – naveo je Pejdah.

Roditeljima savjetuje da sačuvaju screenshotove, link, nadimak ili pravo ime osobe koja je vršila bullying, prije nego što sadržaj bude obrisan.Online nasilje, kaže, može ostaviti trajne posljedice na djecu, zbog čega je važno na vrijeme prepoznati problem i potražiti stručnu pomoć.

Broj besplatne SOS linije je 0800 22 323.

Kako pojašnjava Pejdah, rad Centra ja zasnovan na četiri komponente, među kojima su podizanje svijesti i informisanje, rad s mladima i podrška djeci. Edukativni materijali prilagođeni su različitim uzrastima, roditeljima i profesionalcima, dok je eSchool platforma namijenjena nastavnicima i sadrži materijale i pripreme za rad s djecom.

Poseban dio aktivnosti Centra je Youth Panel kroz koji sarađuju sa srednjoškolcima širom BiH. Mladi učestvuju u fokus grupama, kao i u izradi edukativnih materijala i aplikacija. Pejdah ističe da je njihov doprinos važan jer upravo djeca najbolje znaju šta je zanimljivo i aktuelno među njihovim vršnjacima.

The post KAKO IZGLEDA ONLINE NASILJE: Dječak, TikTok i osjećaj bespomoćnosti: Kako izgleda online nasilje appeared first on Kids info.

Prezentacijom rada inkluzivnih radionica i dodjelom nagrada, sinoć je u Pozorištu mladih
Sarajevo svečano zatvoren 14. internacionalni festival srednjoškolskog teatarskog stvaralaštva Juventafest.

U organizaciji Udruženja za razvoj i unapređenje multimedijalnih umjetnosti i kulture „Medija-Art“, u proteklih pet dana festival je ugostio oko stotinu srednjoškolaca, članova dramskih sekcija i pozorišta iz Srbije, Hrvatske, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, koji su odigrali pet predstava tematizirajući goruće probleme mladih danas.

Grand Prix za najbolju predstavu 14. Juventafesta, žiri u sastavu glumica Sanela Krsmanović – Bistrivoda, dramaturg Vedran Fajković i reditelj Alen Šimić dodijelio je predstavi „Kukolj u žitu“ Zagrebačkog kazališta mladih – Učilište „Zvjezdana Ladika“.

Specijalna nagrada žirija pripala je predstavi „Stub srama“ glumačke skupine Kulturnog centra „Nikola Đurković“ iz Kotora koja je, prema osvrtu žirija, preciznom i istinitom glumačkom igrom, ogoljeno, direktno, hrabro, samokritično i beskompromisno iznijela vlastiti, ali i naš prljavi veš i ekstremno zakucala na stub srama.

– Grand Prix dodjeljuje se za jasno prepoznatljiv timski rad, spremnost, spretnost, što je rijetko viđeno i u profesionalnim ansamblima, za hrabar odabir teme kroz kritiku i dekonstrukciju stvarnosti u kojoj žive – obrazložila je članica žirija Krsmanović-Bistrivoda.

Uhvatili ste svoje snove

Predstave „Mali princ V 2.024“ Dramskog studija „Petar Pan“ iz Kragujevca, zatim „Otuđeni“ dramskog studija JU „Kulturno-sportskog centra‟ Kakanj & Udruženja za ostvarivanje prava djeteta „Naša djeca‟ Sarajevo, te „Beng, beng“ Gradskog kazališta Jazavac – Studio Jazavac Banja Luka, koje je selektirala Adna Dautović, osvojile su također publiku Juventafesta.

– Mladići i djevojke, vi ste fenomenalni. Nema riječi, uhvatili ste svoje snove i ne date da oni nestanu. Energija i ljubav koju dajete i pružate su fantastične. Teme i koncepte koje ste ponudili djeluju kao neki apel za pomoć, kao vapaj. Vi, koji određujete naše puteve, nemojte dozvoliti da nam se i dalje dešavaju problemi koje mi obrađujemo na ovoj sceni. Zagrlite svoje snove i ne dajte da vam ih unište – istakla je Jasna Diklić, direktorica Juventafesta.

U okviru Juventafest + programa prikazan je i dokumentarni film „Samir Mehić Bowie – Pisma iz Srebrenice“, a nakon projekcije u kinosali ICIKUM mali, u saradnji „Medija-Arta“ i Balkanske istraživačke mreže u Bosni i Hercegovini (BIRN BiH), održana je panel-diskusija o tome kako mladi danas razgovaraju o teškim temama, odakle crpe informacije, kako
prepoznaju dezinformacije i kako mogu doprinijeti stvaranju prostora za dijalog i međusobno razumijevanje.

Radionice „Prostor glasa – vokalna laboratorija“, „Od privatnog do prirodnog u pozorišnom činu“, „Tijelo koje govori, maska koja otkriva“, i „Putovanje kroz vrijeme“ realizovane su u saradnji s Udruženjem „Život s Down sindromom FBiH“, a vodile su ih sopranistica Tijana Karić, glumica Daria Lorenci Flatz, glumica i profesorica Dženita Imamović – Omerović i profesorica Ana Tešić.

Radionice za profesore

U nedjelju je održana i radionica za profesore dramskih sekcija u srednjim školama i voditelje dramskih grupa „Rediteljski koncept i orkestracija predstave“.

Vizual 14. Juventafesta kreirala je studentica Akademije likovnih umjetnosti Sarajevo Larisa Zahirović, dok je voditelj ceremonije otvaranja i zatvaranja festivala bio glumac Enes Kozličić.

Posljednji dan obilježen je i defileom učesnika festivala koji su se u pratnji Pop Rock Škole Sarajevo kretali od Ajfelovog mosta na Skenderiji do Pozorišta mladih Sarajevo.

The post ZAVRŠEN 14. JUVENTAFEST: „Kukolj u žitu“ osvojio Grand Prix appeared first on Kids info.

E-Dnevnik je, najjednostavnije rečeno, digitalna verzija školskog dnevnika i pedagoške evidencije. Umjesto da nastavnik ocjenu, izostanak ili podatak o održanom času upisuje u papirnu razrednu knjigu, informacije se evidentiraju u elektronskom sistemu kojem, u skladu sa svojim ovlaštenjima, mogu pristupati nastavnici, razrednici, direktori, učenici i roditelji.

Njegova osnovna svrha nije samo zamijeniti papirni dnevnik. Cilj je da se školska administracija vodi brže i preglednije, ali i da roditelji i učenici imaju pravovremene informacije o školskim obavezama i uspjehu. U Kantonu Sarajevo, na primjer, e-Dnevnik je uveden kao dio digitalizacije pedagoške evidencije, a među njegovim ciljevima posebno se navode bolja komunikacija između nastavnika, učenika i roditelja te jednostavnije praćenje ocjena i izostanaka.

Šta roditelj može vidjeti?

Ovisno o sistemu koji koristi škola, roditelj putem e-Dnevnika može imati uvid u ocjene djeteta, izostanke, raspored časova, predmete i druge informacije koje nastavnici i razrednik unose u sistem.

U sistemu koji koristi Sveučilište u Mostaru, naprimjer, roditeljima su dostupni lični podaci učenika, ocjene, detalji izostanaka, raspored i druge informacije koje nastavnici i razrednik unose u e-Dnevnik.

U Republici Srpskoj elektronski dnevnik EDUKOM roditeljima i učenicima omogućava pregled predmeta i ocjena, izostanaka i vladanja, školskog kalendara i rasporeda časova, kao i komunikaciju s nastavnim osobljem, obavještenja i druge sadržaje.

To znači da roditelj više ne mora čekati roditeljski sastanak da bi saznao da je dijete dobilo novu ocjenu ili da ima veći broj izostanaka. Informacije su dostupne digitalno, a u nekim sistemima mogu stizati i kroz obavijesti ili e-mail.

A šta e-Dnevnik znači nastavniku?

Za nastavnika je e-Dnevnik prije svega alat za vođenje pedagoške evidencije. U njega se unose održani časovi, ocjene, izostanci i drugi podaci o učenicima i radu odjeljenja.

Ideja digitalizacije je da se dio administrativnog posla smanji. Podaci se mogu koristiti za izradu izvještaja, praćenje uspjeha odjeljenja i analizu izostanaka, bez ponovnog ručnog prepisivanja istih informacija iz jednog dokumenta u drugi. Takva funkcija posebno je naglašena u sistemu e-Dnevnika za srednje škole Kantona Sarajevo.

U Tuzlanskom kantonu, gdje je tokom 2026. počelo uvođenje e-Dnevnika u osnovne i srednje škole, najavljeno je upravo smanjenje administrativnog opterećenja nastavnika. Ministarstvo je saopćilo da će se podaci koje nastavnik jednom unese moći koristiti i u drugim segmentima sistema, dok bi roditelji trebali dobijati pravovremene informacije o ocjenama i izostancima.

Nije isti e-Dnevnik u cijeloj BiH

Ovo je važno naglasiti jer se često govori o „e-Dnevniku u BiH“ kao da postoji jedan državni sistem.

Ne postoji jedinstveni e-Dnevnik za sve škole u Bosni i Hercegovini.

Obrazovanje je u BiH decentralizirano, pa različiti nivoi vlasti i obrazovne institucije koriste različita digitalna rješenja.

U Kantonu Sarajevo e-Dnevnik je dio informacionog sistema EMIS, a koristi se u osnovnim i srednjim školama.

U Republici Srpskoj koristi se sistem EDUKOM e-Dnevnik, iza kojeg stoji Ministarstvo prosvjete i kulture RS.

U školama koje koriste sistem Sveučilišta u Mostaru dostupan je SUMIT eDnevnik, koji je povezan sa drugim digitalnim servisima za obrazovanje.

Zato se izgled sistema, način prijave, funkcije i količina dostupnih informacija mogu razlikovati od jednog dijela zemlje do drugog.

Zašto je e-Dnevnik važan?

Njegova najveća prednost je brži protok informacija između škole i porodice.

Roditelj može ranije primijetiti da dijete ima problem s ocjenama ili povećan broj izostanaka. Nastavnik ima pregledniju evidenciju, razrednik lakše prati odjeljenje, a škola može jednostavnije praviti izvještaje i analizirati podatke.

Ali e-Dnevnik ima još jednu važnu funkciju: povećava transparentnost školskog procesa.

Kada su ocjene i izostanci evidentirani digitalno i roditelj ih može pratiti tokom cijele školske godine, informacije o školskom uspjehu više nisu dostupne samo učeniku, nastavniku i razredniku. Roditelj može reagovati ranije, razgovarati s nastavnikom i pokušati riješiti problem prije nego što postane veći.

Naravno, e-Dnevnik nije zamjena za razgovor nastavnika i roditelja, niti može zamijeniti individualni rad s djetetom. On je alat koji omogućava da informacije dođu do roditelja brže i sistematičnije.

A šta je s privatnošću podataka?

E-Dnevnik sadrži veliki broj ličnih i obrazovnih podataka o djeci – od imena i ocjena do izostanaka i drugih podataka koji se vode u školskoj evidenciji.

Zbog toga pristup nije otvoren svima. Korisnici imaju svoje naloge i nivoe pristupa, tako da roditelj, nastavnik i direktor škole ne vide nužno iste podatke niti imaju iste mogućnosti unutar sistema.

Upravo zato je sigurnost ovih sistema posebno važna: digitalizacija školstva znači i da se ogromna količina podataka o djeci više ne nalazi samo u papirnim školskim knjigama nego u informacionim sistemima.

E-Dnevnik nije samo „online ocjena“

Kada se sve sabere, e-Dnevnik je mnogo više od aplikacije u kojoj roditelj provjerava je li dijete dobilo peticu ili jedinicu.

On je digitalna infrastruktura škole: mjesto na kojem se vodi pedagoška evidencija, prate ocjene i izostanci, evidentiraju časovi, komunicira s roditeljima i stvaraju izvještaji potrebni školi i obrazovnim institucijama.

Njegova konačna vrijednost, međutim, neće se mjeriti samo time koliko je papira nestalo iz školske administracije.

Pravo pitanje je hoće li digitalizacija obrazovanja omogućiti da roditelj ranije vidi problem, nastavnik manje vremena troši na administraciju, škola bolje koristi podatke, a učenik dobije kvalitetniju podršku.

Ako je odgovor potvrdan, e-Dnevnik nije samo zamjena za staru razrednu knjigu.

On je jedan od osnovnih koraka prema modernijem i transparentnijem školskom sistemu.

The post E-DNEVNIK: Šta roditelji mogu vidjeti o svom djetetu i ko ima pristup tim podacima appeared first on Kids info.

Roditelji su vjerovatno već čuli neku od ovih rečenica. Povratak u školsku rutinu nije uvijek jednostavan, posebno nakon raspusta kada je bilo više slobodnog vremena, manje obaveza i mnogo više prostora za telefon, druženje i kasno lijeganje.

A onda počinje škola.

Ponovo treba ustajati na vrijeme, sjediti na času, slušati, zapisivati, učiti, izvršavati obaveze i poštovati pravila. Nastavnici očekuju pažnju i odgovornost, roditelji rezultate, a djeca se često pokušavaju izboriti za što više slobode.

I tu počinje svakodnevno balansiranje.

Uhvati ritam

Djeca danas odrastaju u svijetu koji im je gotovo stalno dostupan kroz ekran. Informacije su im na dohvat ruke, sadržaji se smjenjuju velikom brzinom, a zabava je dostupna odmah. Škola, s druge strane, traži strpljenje, koncentraciju, radne navike i sposobnost da se uradi i ono što nam u tom trenutku nije posebno zanimljivo.

Kako danas vratiti dijete u ritam obaveza? Koliko autoriteta treba imati škola, koliko roditelji trebaju insistirati na disciplini i rezultatima, a koliko razumijevanja imati za promjene kroz koje djeca prolaze? I kako prepoznati kada iza dječijeg „neću“ stoji samo otpor, a kada postoji stvaran problem?

O ovim temama za Women in Adria govori profesorica psihologinja dvije sarajevske srednje škole, JU Srednja medicinska škola Sarajevo i JU Srednja medicinska škola Jezero, Mirjana Jovanović Halilović.

Pažnja se traži, ali i osvaja

Jedan od najvećih izazova današnje škole jeste pažnja.

Nije lako očekivati od djeteta da nakon nekoliko sati sadržaja koji se na telefonu smjenjuju svake sekunde mirno sjedi i četrdeset pet minuta sluša jedno predavanje. Ali nije ni realno očekivati da će škola odustati od zahtjeva da učenik sluša, radi i bude koncentrisan.

– Danas problem pažnje i koncentracije kod djece posmatramo mnogo šire nego ranije. Važno je ne svoditi svaku rastresenost na nedisciplinu, jer na djetetovu pažnju mogu uticati san, emocionalne teškoće, poteškoće u razvoju, odnosi u porodici, ali i način života. Telefoni i digitalni sadržaji svakako mogu otežati održavanje pažnje, posebno ako dijete stalno dobija brzu i intenzivnu stimulaciju, a ekran zamjenjuje san, igru, fizičku aktivnost i vrijeme bez sadržaja. Dijete se tada teže navikava na sporije aktivnosti koje zahtijevaju strpljenje i istrajnost. Međutim, razumijevanje dječijih potreba ne znači popuštanje svakom zahtjevu. Djetetu treba reći: „Razumijem da ti je teško, ali ipak ćemo pokušati i završiti ono što nam je trenutno važno.“ Upravo je tu granica između empatije i discipline – objašnjava psihologinja Jovanović Halilović.

Razumijevanje i jasne granice

Ona ističe da cilj nije da da dijete bude poslušno i dobro iz straha, nego da postepeno nauči samoregulaciju, strpljenje i sposobnost da istraje i kada mu nešto nije zanimljivo.

– Djeci su zato potrebni i razumijevanje i jasne granice, jer se pažnja, disciplina i tolerancija na frustraciju, kao i mnoge druge vještine, razvijaju i vježbaju – dodala je.

Kao što se vježba čitanje, pisanje ili matematika, vježba se i sposobnost da ostanemo uz zadatak i onda kada nam nije posebno zanimljiv. Tu svoj dio posla imaju i roditelji i škola. Ali ima ga i dijete.

Jer škola ne može, niti treba, svaku lekciju pretvoriti u zabavni sadržaj samo da bi zadržala pažnju učenika.

„Zašto moram?“

Jedna od važnih lekcija odrastanja upravo je prihvatanje činjenice da ne možemo uvijek birati.

Ne možemo birati svaki predmet. Ne možemo birati svaki zadatak. Ne možemo uvijek birati nastavnika, raspored ili pravilo. I ne možemo svaki put dobiti ono što želimo.

Dijete koje nauči da mora završiti obavezu i kada mu se ne radi, da treba poštovati nastavnika i da pravilo postoji i onda kada mu nije po volji, razvija nešto što će mu trebati i mnogo nakon škole: odgovornost.

Kada govorimo o autoriteru škole Mirjana navodi da je autoritet škole veoma važan za razvoj djeteta, ali i da je danas sve to dodatno otežano, jer imamo različite roditeljske stilove i različita očekivanja roditelja od škole.

– Imamo svakako i značajne razlike među školama i nastavnicima u pristupu djeci, disciplini i postavljanju granica. Neki roditelji insistiraju na strogoj disciplini, dok drugi svaku granicu ili zahtjev škole doživljavaju kao pritisak na njihovo dijete. Zbog toga je važno pronaći ravnotežu između razumijevanja djeteta i jasnih očekivanja. Dijete kroz školu treba naučiti da postoje pravila, obaveze i autoriteti koje treba poštovati, čak i kada se s njima ne slaže. To ne znači slijepu poslušnost, nego razvijanje odgovornosti i sposobnosti da se svoje mišljenje izrazi na prihvatljiv način – ističe Jovanović Halilović.

Navodi da kada dijete odbija školske obaveze ili osporava autoritet nastavnika, roditelj treba saslušati dijete i pokušati razumjeti razlog, ali ne treba automatski stati protiv škole.

– Najvažnije je provjeriti činjenice i zajedno sa nastavnikom tražiti rješenje. Poruka djetetu treba biti jasna: „Razumijem da ti je teško i da možda nisi zadovoljan, ali školske obaveze i dalje postoje. Upravo zato je partnerstvo roditelja i škole danas važnije nego ikada. Djeca teško mogu imati jasne granice ako od oba roditelja dobijaju potpuno suprotne poruke, što često primjećujemo u školskoj praksi – naglasila je.

Autoritet, međutim, ne znači strah.

Dijete može poštovati nastavnika, a istovremeno postaviti pitanje. Može se ne slagati, a ipak poštovati pravilo. Može imati svoje mišljenje, ali mora naučiti da način na koji ga izražava ima posljedice.

To je dio odrastanja.

Roditelji žele uspjeh, djeca žele slobodu

Roditelji uglavnom imaju jasnu sliku onoga što žele za svoje dijete.

Da uči. Da ima dobre ocjene. Da bude odgovorno. Da ne provodi cijeli dan na telefonu. Da završi obaveze bez deset podsjećanja. Da se zna ponašati.

A dijete često ima potpuno drugačiju listu prioriteta.

Da spava duže. Da igra igrice. Da izađe. Da mu roditelj ne provjerava telefon. Da nema zadaće. Da test bude odgođen. Da nastavnik „ne smara“.

Nije problem u tome što dijete želi slobodu. Problem nastaje kada očekuje slobodu bez odgovornosti.

– Roditeljima danas zaista nije lako pronaći pravu ravnotežu između želje da djetetu pruže podršku i potrebe da ga nauče samostalnosti. Zdrave granice podrazumijevaju jasna pravila i očekivanja, ali i dovoljno prostora da dijete postepeno preuzme odgovornost za svoje obaveze. Kontrola je potrebna, posebno kod mlađe djece, ali ona treba postepeno da se smanjuje kako dijete raste. Roditelj treba znati šta se dešava u životu djeteta, pružiti podršku i pomoći kada je potrebno, ali ne može i ne treba stalno podsjećati, provjeravati svaki korak i rješavati obaveze umjesto djeteta. Često roditelji iz najbolje namjere preuzmu previše odgovornosti. Ukoliko roditelj svakodnevno mora podsjećati dijete na zadaću, školsku torbu, učenje, dijete može početi doživljavati te obaveze kao roditeljske, a ne svoje. Zato je važno prihvatiti da dijete ponekad treba i da zaboravi, pogriješi i osjeti posljedice svojih postupaka, Roditeljska uloga nije da ukloni svaku prepreku, nego da dijete postepeno osposobi da se samo nosi s obavezama. Upravo u tome je danas možda i najveći izazov roditeljstva, biti dovoljno prisutan da dijete ima podršku, ali ne toliko da mu oduzmemo priliku da postane samostalno – objasnila je za Mirjana Jovanović Halilović.

Roditelj ne treba biti kućni policajac, ali ne treba biti ni lični sekretar svog djeteta.

Ako učenik ima obavezu, treba naučiti da je ona njegova.

Roditelj može pomoći, objasniti i usmjeriti. Ali ne može učiti umjesto njega.

The post NOVA ŠKOLSKA GODINA, STARA PITANJA: Jesmo li djecu pripremili za školu ili školu za djecu? appeared first on Kids info.

Nije lako našoj djeci. Toliko je izazova i rizika pred njima, a sadašnjost ih gura da zaborave naše savjete i umjesto knjigama, učionicama, lektirama, okrenu prema tehnologiji.

Novo istraživanje povezalo je korištenje AI chatbotova s porastom emocionalnih problema kod djece i tinejdžera. Studija, objavljena ovog ponedjeljka u časopisu JAMA Pediatrics, analizirala je podatke gotovo 40.000 učenika od četvrtog do dvanaestog razreda u kanadskoj pokrajini Ontario.

Upozoravajući rezultati

Rezultati su pokazali da više od 21% učenika koristi umjetnu inteligenciju za “afektivne svrhe”, odnosno traži od nje emocionalnu podršku i savjete o odnosima s prijateljima i obitelji. Dok Europska unija zabranjuje AI tehnologije koje mogu ugroziti zdravlje, Sjedinjene Države još nemaju sveobuhvatna savezna pravila za regulaciju umjetne inteligencije, piše New York Post.

Povećan rizik od stresa

Istraživanje je utvrdilo da je takvo korištenje chatbotova povezano sa znatno lošijim ishodima na testovima emocionalnih problema. Kod učenika koji se za podršku obraćaju umjetnoj inteligenciji zabilježen je gotovo dvostruko veći rizik od razvoja klinički značajnih simptoma stresa.

Problem je za “čistu desetku”

Dr. Consuelo Cagande, voditeljica dječje i adolescentne psihijatrije u njujorškim bolnicama Northwell Zucker Hillside i Cohen Children’s Medical Center, ocijenila je problem “čistom desetkom” na ljestvici ozbiljnosti od 1 do 10.

Iako nije sudjelovala u istraživanju, za The Post je komentirala da je činjenica da se mladi okreću chatbotovima za pomoć izrazito zabrinjavajuća.

– Mladi postupno zamjenjuju tradicionalne društvene skupine i modele liječenja ovim chatbotovima i algoritmima – rekla je Cagande.

Kao ključni problem istaknula je nedostatak zaštitnih mehanizama, stručnog nadzora i sustava za krizne intervencije namijenjenih rizičnim korisnicima chatbotova.

Strah od osude i manjak podrške

Istraživači su otkrili i da se mladi koji traže emocionalnu podršku od AI-ja često osjećaju usamljeno i vjeruju da drugima nisu važni. Međutim, veza između korištenja umjetne inteligencije i emocionalnih problema ostala je statistički značajna i nakon što su se ti čimbenici uzeli u obzir.

Cagande smatra da se mladi vjerojatno boje osude ako o svojim problemima razgovaraju s ljudima. Zbog toga, kaže, ako već koriste chatbotove, ključni su nadzor i edukacija o digitalnoj pismenosti kako bi se izbjegla opasnost od dezinformacija.

Preporuke za roditelje i mlade

Cagande također izražava bojazan da dio djece i tinejdžera skriva korištenje AI alata za emocionalne potrebe. Ona naglašava da umjetna inteligencija nikada ne bi smjela biti prvi izbor kod rješavanja emocionalnih poteškoća ili problema s mentalnim zdravljem, nego se može koristiti isključivo kao pomoćni alat.

– Ako dijete koristi AI chatbot, trebalo bi reći liječniku kakve je informacije o svom mentalnom zdravlju dobilo, a te odgovore ne bi smjelo prihvaćati kao konačan savjet – poručila je.

Prvi korak u traženju podrške i dalje bi trebao biti razgovor s liječnikom, koji može pomoći u pronalasku stručnjaka, ili obraćanje nastavnicima i školskim savjetnicima.

The post ZNANSTVENICI UPOZORAVAJU NA RIZIK: Tinejdžeri traže emocionalnu podršku od AI-ja appeared first on Kids info.

Prvi školski dani obično su puni fotografija, novih ruksaka, sveski, olovaka i uzbuđenja. Ali iza osmijeha na fotografijama često stoji dijete koje još ne zna šta ga zapravo čeka.

Hoće li pronaći svoje mjesto u razredu? Hoće li steći prijatelje? Hoće li znati šta treba uraditi? Hoće li učiteljica biti stroga? Hoće li pogriješiti pred drugima?

I dok se prvačići pripremaju za školu, pripremaju se i njihovi roditelji.

Jer jedna od najvažnijih stvari koju roditelj može učiniti nije da dijete unaprijed nauči što više slova i brojeva, nego da mu pomogne da školu ne počne doživljavati kao prijetnju.

„Ne moraš biti najbolji“

Jedna od najvećih grešaka jeste da dijete još prije prve ocjene dobije zadatak da bude – najbolje.

„Ti si najpametniji.“

„Od tebe očekujem samo petice.“

„Moraš biti najbolji u razredu.“

Iako ove rečenice zvuče kao pohvala i motivacija, dijete ih može razumjeti potpuno drugačije.

Ako vjeruje da mora stalno biti najbolje, svaka greška može postati dokaz da nije dovoljno dobro.

Mnogo je zdravija poruka: „Ne moraš sve znati odmah. Važno je da učiš i da pitaš kada nešto ne znaš.“

Dijete treba znati da je greška normalan dio učenja, a ne razlog za stid ili kaznu.

Ne plašite ga školom

„Vidjet ćeš ti kad krene škola.“

„U školi nema igranja.“

„Učiteljica neće biti tako blaga kao mama.“

„Ako budeš pravio probleme, vidjet ćeš šta će biti.“

Roditelji ove rečenice često izgovaraju usput, ponekad i iz šale.

Za dijete, međutim, škola je potpuno novo iskustvo. Ono još nema vlastitu sliku o tome šta ga čeka i zato vrlo lako preuzima sliku koju mu stvaraju odrasli.

Ako mu školu predstavimo kao mjesto kazne, kontrole i straha, teško možemo očekivati da će joj se radovati.

Zato je mnogo bolje reći: „U školi ćeš učiti nove stvari, upoznati djecu i imati učiteljicu koja će ti pomoći ako nešto ne znaš.“

„Jesi li dobio peticu?“ nije prvo pitanje

Nakon prvog školskog dana roditelj će vjerovatno željeti znati kako je bilo.

Ali možda nije najbolje početi s:

„Jesi li dobio ocjenu?“

Mnogo važnije može biti: „Kako si se osjećao?“, „Šta ti je danas bilo najljepše?“, „Jesi li upoznao nekoga?“, „Je li ti nešto bilo teško ili čudno?“

Jer dijete tokom školskog dana ne uči samo matematiku, slova i prirodu.

Uči kako da traži pomoć. Kako da riješi nesporazum. Kako da sjedi među nepoznatom djecom. Kako da podigne ruku. Kako da pogriješi pred drugima i nastavi dalje.

To su možda i važnije lekcije prvih školskih dana.

Pohvalite trud, ne samo rezultat

„Bravo, petica!“

Lijepo je kada dijete dobije dobru ocjenu i normalno je da roditelj bude ponosan.

Ali još je važnije da dijete čuje: „Vidim koliko si se potrudio.“

Jer neće uvijek dobiti peticu.

Ako dijete nauči da ga roditelj cijeni samo kada je rezultat dobar, loša ocjena može postati mnogo veći problem nego što objektivno jeste.

S druge strane, dijete koje zna da se cijeni njegov trud lakše će prihvatiti grešku i pokušati ponovo.

Nemojte od prvačića praviti budućeg doktora

„Ti ćeš meni biti doktor.“

„Ti ćeš sigurno biti advokat.“

„Moraš dobro učiti da bi jednog dana imao dobar posao.“

Prvačić ne treba imati desetogodišnji plan karijere.

On tek treba otkriti šta ga zanima.

Možda će voljeti matematiku. Možda crtanje. Možda životinje. Možda fudbal. Možda knjige. Možda će se interesovanja promijeniti deset puta.

Zadatak roditelja nije da već sada odredi njegovo zanimanje.

Zadatak je da mu pomogne da otkriva svijet i sebe u njemu.

A šta nikako ne govoriti?

Neke rečenice je bolje ostaviti izvan dječijeg rječnika:

„Ako ne budeš imao petice, biće problema.“

„Nemoj da me obrukaš.“

„Svi će biti bolji od tebe ako ne budeš učio.“

„Učiteljica će te kazniti.“

„Škola je muka, ali moraš izdržati.“

„Ja sam u tvojim godinama sve znao/la.“

„Ako budeš dobar učenik, dobit ćeš veliku nagradu.“

I posebno: ne uspoređujte ga s drugom djecom.

„Vidi kako je on naučio.“

„Ona već čita.“

„Zašto ti ne možeš kao tvoj drug?“

Takve rečenice rijetko motiviraju. Mnogo češće stvaraju osjećaj da dijete nije dovoljno dobro.

Četiri rečenice koje vrijedi ponavljati

Ako bi se sve roditeljske poruke pred polazak u školu morale svesti na nekoliko najvažnijih, možda bi to bile ove:

„Vjerujem u tebe.“

„Ne moraš sve znati odmah.“

„U redu je pogriješiti.“

„Tu sam ako ti zatrebam.“

To su jednostavne rečenice, ali djetetu daju ono što mu je u ovom trenutku najpotrebnije – osjećaj sigurnosti.

Jer prvi razred nije takmičenje.

Nije test roditeljstva.

Nije početak utrke za fakultet.

I nije trenutak u kojem dijete mora dokazati koliko vrijedi.

To je samo – ali i veoma važno – prvi veliki korak u samostalnost.

A roditeljska uloga nije da taj korak napravi umjesto djeteta.

Nego da bude dovoljno blizu da ga uhvati ako posrne i dovoljno daleko da mu dopusti da samo napravi sljedeći.

The post PRVAČIĆI KREĆU U ŠKOLU: Šta im nikako ne treba govoriti, a koje četiri rečenice treba da čuju svaki dan appeared first on Kids info.